Nedjeljni dan odluke: Izbori nikad neizvjesniji, bit će to prava borba za svaki glas

Vremena kad je predsjednički kandidat već u prvom izbornom krugu preskakao granicu od 50 posto glasova otišla su u povijest s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom. On je na prvim izravnim predsjedničkim izborima 1992. u prvom krugu pobijedio s 56,7 posto glasova, a 1997. sa 61,41 posto.

Predsjednički izbori 2014., primjerice, bili su krajnje neizvjesni do samog kraja. Ivo Josipović je u drugi krug ušao s vrlo tijesnom prednošću od 1,24 posto nad Kolindom Grabar-Kitarović, a u drugom izgubio s razlikom od 1,48 posto. 

Predsjedničke izbore od 2000. naovamo obilježio je neočekivan uspjeh političkih autsajdera, osoba koje dotad nisu bile u politici i iza kojih ne stoji politička stranka – od već spomenutog biznismena povratnika iz SAD-a Borisa Mikšića koji je biračima 2004. obećavao da će uspješno voditi Hrvatsku kao što je upravljao svojim privatnim tvrtkama do Vilibora Sinčića 2014. te Miroslava Škore i Mislava Kolakušića danas.

Sveučilišni profesor politologije iz Dubrovnika Pero Maldini ističe da podršku takvim kandidatima daju birači nezadovoljni ideološkim svrstavanjem koje nude etablirane političke stranke.
– Njihov populistički obrazac uvijek je isti: plasiraju priču o pokvarenim i korumpiranim elitama koje nepravedno vode društvo, predstavljaju se kao glas običnog čovjeka i nude jednostavna, brza rješenja za kompleksne društvene probleme.

Premda su svjesni da na predsjedničkim izborima ne mogu pobijediti, koriste visoku pažnju koju ti personalizirani izbori pobuđuju da bi ih birači upoznali i prepoznali. Neki od njih, poput Borisa Mikšića, samo izrone i zatim nestanu te iz uspjeha na predsjedničkim izborima ne iznjedre trajniji politički kapital. Drugi, poput Sinčića, iskoriste trenutak slave i pretvore ga u svoj politički projekt. Projekt traje sve dok birači ne shvate da su nekompetentni za to što su obećavali ili dok se sami ne uruše – objašnjava Maldini.