S Rakelom po svitu – Od pustinje Dašt-e Lut do Himalaja

Nakon što se vratio s puta iz Nordkappa i počeo organizirati svoje vjenčanje, s Ivanom se vjenčao u 7 mjesecu. Ivana je većinu stvari organizirala, i bilo je predivno sa velikim brojem Željanovih prijatelja, koji su većinom došli motorima.

Kad je pomislio kako je dosta s putovanjima za tu godinu, GS je bio star tek godinu i 4 mjeseca, a sat je pokazivao 74.000 kilometara. No kraj putovanjima našeg avanturiste još nije bio te godine, jer odmah nakon povratka s bračnog putovanja, nazvao ga je Georg Hagmayer kojeg je upoznao 2005. godine na moto skupu u Umagu. 

Ponudio mu je ako želi ići na put s njim, njegovom curom Helgom i njegovim prijateljem Darkom Labašom legendom Hrvatskog motoavanturizma. Bilo mu je drago čuti tu ponudu koju nije mogao odbiti, a supruga kao njegovo pravo “jidro“ je to shvatila i složila se s tim da ide na put.

Ekipa za zahtjevno putovanje

– Postojao je jedan problem a to je novac, već sam se dosta istrošio na putovanju za Nordkapp, za vjenčanje, bračno putovanje i renoviranje stana. Nikad nisam volio posuđivati novac i odlučio sam prodati zlatni lanac kojega sam krvavo zaradio na vratima splitskih diskoteka. Kad sam bio dječak, svi moji prijatelji u ulici su imali zlatne lančiće i ja sam dobio svoj za krizmu, ali je bio toliko tanak da mi je nakon prve večeri pukao dok sam spavao, a na sebi je imao malo sidro, križić i srce. Vjerovatno je sidro zapelo za lancun i lančić je pukao, a sidro nisam nikada našao, vjerovatno ga je mater poslije usisala usisivačem. Nakon toga sam rekao sebi kad skupim novac, kupit ću pravi lanac i tako je i bilo, imao sam lanac od 300g kojeg sam prodao svom kumu Čuliću da bih mogao ici u Nepal – rekao je Željan. 

Nakon temeljnih priprema, što uključuje vize i svih ostalih papira, te 500 eura samo cjepiva i to za trbušni tifus, bjesnoću, hepatitis c, koleru, žutu groznicu, tetanus i tablete Larijam protiv malarije, skupila se ekipa za narednu avanturu.

U ekipi su bili Darko Labaš iz Varaždina na staroj Yamahi FJ 1100, Austrijanc George Haglmayer i njegova zaručnica Helga na BMW-u GS 1150 GS Adventure. Prema prvom planu, put je trebao trajati 37 dana s time da su namjeravali voziti oko 25.000 kilometara.

Zapravo su putovali 33 dana i napravili su 12.463 kilometara jer se u Nepalu dogodila uistinu nepredviđena situacija. Zbog općeg manjka benzina u toj siromašnoj državi i nesigurne situacije kroz Pakistan, morali su motocikle poslati zrakoplovom u Istanbul i onda se od tamo voziti do Austrije, odnosno Splita.

Kroz sve države su prošli bez mnogo muke i ušli u Tursku, a u jednom danu su odvozili oko 1000 kilometara od Varaždina do Erdine u Turskoj. Sutra dan su krenuli rano ujutro i zaustavila ih je Turska policija odnosno radar, zbog prekoračenja brzine. Policajac je uredno napisao kaznu i nakon toga zamolio može li sjesti na motore kako bih se slikao na njima, što su mu dopustili.

– Ceste kroz Tursku su bile jako dobre, bez problema se može voziti po 1000 kilometara dnevno, goriva ima svugdje, a mi smo kroz Tursku spavali na razne načine i uglavnom nismo platili smještaj nigdje. Prvu večer u Turskoj smo spavali na jednoj planini, nekakvih 2000 metara, gdje smo uz glavnu prometnicu naišli na jednu drvenu nadstrešnicu gdje se prije prodavao sladoled, bez vrata i prozora. Nismo dizali šatore, legli smo u vreće za spavanje, a grijali smo se sa viskijem. Jedva sam dočekao jutro jer sam promrzao i čim je izašlo sunce svi smo se grijali na suncu pola sata da dođemo sebi, dalje smo nastavili put prema Iranu. Sljedeću večer smo spavali blizu Ankare, prvo smo večerali i zamolili gazdu restorana da tu u restoranu i prespavamo što je on bez problema dopustio, naravno besplatno – opisuje Željan.

Prolazili su kroz predio Kurdistana koji je skoro cijelo vrijeme preko 2000 metara, asfalt je bio jako grub. Osjećalo se siromaštvo, žene su prale robu u rijeci, male kućice bez fasada i mnogo stoke. U jednom trenutku se pojavila biblijska planina Ararat koja se spominje u Bibliji kao sveta planina na kojoj se navodno nasukala Noina arka.

Problemi na granici

Dolaze u grad Dogubayazit, koji je posljednji grad prije iranske granice i tamo su išli posjetiti hram Ishak Pasha Sarayi koji predivno izgleda i svakom ga preporučuje razgledati. Tamo su ručali i krenuli prema Iranskoj granici.

– Tamošnji policajci nas u početku uopće nisu htjeli pustiti preko granice jer su sumnjali kako su naše Hrvatske putovnice lažne. Izgledalo je da se nisu nikada susreli sa Hrvatskim putovnicama. Sumnjičavo su nas odmjeravali onako prašnjave od puta i razmišljali što će učiniti. Georg i Helga kao vlasnici austrijskih putovnica nisu bili ‘pod povećalom’, ali su zato Labašu i meni na  mješavini nekoliko jezika rekli da za Hrvatsku nikada u životu nisu čuli. Nas dvojica desetak smo sekundi ostali zbunjeni i onda se sjetili rješenja, izvadili smo kartu svijeta i Irancima pokazali Hrvatsku. Tek onda su se malo odobrovoljili i počeli stalno ponavljati Hrvatistan, Hrvatistan- kroz smijeh će Rakela.

Sljedeća nevolja koja ih je snašla, bila je nestašica benzina i svi su u Iranu mogli natočiti samo tri litre dnevno. S tom količinom nisu mogli putovati, pa su se nekako snašli i platili 500 američkih dolara samo za nabavku dozvole točenja 100 litara benzina. Dodatno su platili gorivo i to po cijeni od 1,2 eura za 12 litara. Dakle, oko 9 kuna za 12 litara. Voda je u Iranu pet puta skuplja od benzina.

Nakon sve papirologije oko granice i kartica za dozvolu ulijevanja goriva, pala je noć i našli su kamp u jednom gradu odmah nakon granice. Kamp je imao stare krevete ispod stabla i to je to. Tu su digli šatore i zamolili gazdu kampa da im donese hranu i nakon nekog vremena je stigla hrana. Poput tortilja omotanih u novinskom papiru, a kad je gazda vidio kojom su brzinom to sve pojeli, donio im je jednu teču kus-kusa, što je njima ostalo od večera i naravno, to su isto pojeli. 

Srdačni Iranci

– Sutradan smo se super vozili kroz Iran, jako dobre ceste, goriva ima u izobilju i to jako jeftinog. Taman sam se umislio kako je velik pothvat doći motorom u Iran, kad na cesti ispred sebe vidim čovjeka na biciklu sa bisagama. Morao sam stati i snimiti što taj lik radi. Kaže da je iz Škotske i da je krenuo na put oko svijeta, kasnije nakon 7 godina sam saznao da je to jedan od vrhunskih biciklista koji je odradio velike stvari u biciklizmu, osvojio sve najviše vrhove i uspone te obišao cijeli svijet, a njegovo ime je Mark Beaumont – ispričao je Željan.

Kroz Iran je bilo jako vruće, a problem je bila voda koja bi se brzo zagrijala i bila poput juhe ali snalazili su se po raznim prodavaonicama uz cestu i kupovali flaširanu vodu. Također, dao je savjet, „Kroz Iran pijte samo flaširanu vodu ako mislite izbjeći proljeve i velike bolove u želucu.“.

Navečer su stigli u Teheran, do tada za njega nikad viđene tolike gužve, a sve puno automobila i to najviše njihove proizvodnje, marke “Pajkan“. U Iranu su dozvoljeni samo motori do 200cc, a kad su Iranci vidjeli njihove motore to je bilo potpuno ludilo. Svi su se vozili za njima i mahali, tako da se stvorila ogromna kolona motorista koji su vozili za njima kako bi im poželjeli dobrodošlicu i mogli vidjeti velike natovarene motore.

Tu večer je bio prvi dan ramazana, jedan gospodin na motoru se ponudio da će ih odvesti do hotela. Nakon sat vremena i vise od  desetak hotela, nigdje nije bilo mjesta, pa ih je taj isti gospodin pozvao kod sebe kući.

– Jako lipa gesta od čovjeka kojeg smo prvi put vidjeli u životu, a on nam je dao krov nad glavom, gdje smo se tuširali i napravio nam je večeru. Ujutro smo se oprostili od našeg dragog domaćina u Teheranu i krenuli dalje prema Pakistanu. Zaustavili smo se na nekakvom odmaralištu da kupimo vodu i ulijemo gorivo, te smo sjeli da malo odmorimo. Iran me ugodno iznenadio. Čuo sam svakakvih priča, ali put je bio više nego ugodan, ceste su dobre, a ljudi jako ljubazni – zaključio je Rakela.