S Rakelom po svitu – Mijenjanje “sumnjivih” eura po Tunisu, obračun s pijanim mladićima, neugodni pijani starac…

Nakon što su posjetili Berberski grad Matmatu, Ivana i Željan voze dalje rutom prema gradu Douz, kako bi stigli i vozili po najvećem slanom jezeru u Sahari Chott El Djerid. Dobrom cestom koja vodi kroz bespuće, stižu u grad Douz koji ima 27.000 stanovnika i najvažnije je trgovačko središte područja Nefzaoua. 

Polunomadi koji svoja stada napasaju u okolici grada pripadaju plemenu Marazigh. Ovo mjesto je posebno interesantno svakog četvrtka jer ovi ljudi i seljaci iz okolnih oaza dolaze u ovaj saharski gradić na tržnicu. Tada se prodaju datulje, magarci, deve, ovce, kokosi, purani i ostale potrepštine. Ako idete kroz ovaj saharski grad, Željan preporučuje da ciljano idete četvrtkom kako bi osjetili draž tog grada. Također, ukoliko putujete kroz Tunis u jesen, obavezno posjetite Saharski festival s jahačkim natjecanjima, plesovima i utrkama hrtova.

Nakon grada Douza otišli su 4 kilometra južno posjetiti pustinjsku dinu El Hofra, koja nakon samo 4 kilometra kamenite pustinje prelazi u predivnu pustinju s Dinama. Nakon predivne pustinje stižu i do najvećeg slanog jezera u Sahari, Chott El Djerid veličine 5.000 kilometara kvadratnih. Nalazi se na nadmorskoj visini od 15 metara do -15 metara. Okružuju ga još dva slana jezera u blizini, Choot El Fedjadj i Chott El Gharsa, koja su dosta manja za razliku od Chott El Djerid. 

Fatamorgana u pustinji

– Ova tri jezera ispunjavaju uleknuće tla 200 kilometara široke tektonske jame u jugozapadnom dijelu Tunisa. Preko ovih jezera od pamtivijeka su vodile pješačke staze, poznate samo iskusnim vodičima. I danas postoje opasnosti da iznenada padne kiša, namoči i omekša koru slanog jezera, a putniku koji je skrenuo s pravog puta prijeti smrt u slanom mulju. Postoji i legenda o karavani s tisuću ljudi koja je na ovom jezeru potonula bez traga. Davnih 70- tih godina preko slanog jezera je vodila samo jedna neasfaltirana cesta, koja je često zbog kiša bila neprohodna. Međutim, nakon izgradnje nasipa, vožnja preko jezera vise nije pustolovina ali silaženje s ceste uvijek je povezano s opasnošću. A baš je to Ivanu i mene malo zagolicalo pa nismo mogli izdržati, a da se ne provozamo po slanom jezeru. Ubrzo smo naišli i na jedan napušteni brod s Tuniskom zastavom, a taj prizor je izgledao poput fatamorgane, brod usred pustinje – opisuje Željan.

Nakon 60 kilometara vožnje po slanom jezeru nailaze na jedan štand sa suvenirima gdje se prodaju neobične pustinjske ruže, koje na sebi imaju i soli, jako interesantno izgledaju i kupuju par komada, te sjedaju na GS-a i voze dalje prema gradu Tozeur. Cijeli grad je pustinjska oaza na kojoj se prostire 300.000 palmi na 11 četvornih kilometara. U  potpunosti okružen tisućama palmi, a poznat je i po izvozu datulja. Bilo im je jako zanimljivo voziti cestom dok sa strane prolaze tisuće gusto posađenih palmi.

– Mislili smo ostati spavati u gradu palmi, ali sunce je još bilo visoko, danas smo prešli 480 kilometara i falilo nam je još nekakvih 450 kilometara do Tunisa. Pošto smo u odličnoj kondiciji i upravo smo napunili pun spremnik goriva, odlučili smo se malo stisnuti i krenuti za Tunis. Moram napomenuti da osim punog spremnika goriva nikako ne zaboravite i velike količine flaširane vode koja je bitna isto kao i benzin za vaš motor – govori Željan.

U Tunis su stigli tek oko ponoć i pol, bili su jako umorni i iscrpljeni. Cijelodnevno lutanje, šetanje po slanom jezeru i pustinjskim dinama je akumuliralo velikim umorom. Od 930 kilometara, samo zadnjih 80 je bio auto put. Hotel je ovog puta bio pun, pa su bili prisiljeni potražiti drugi, ali kako cijeli dan nisu ništa jeli, odlučili su prvo nešto pojesti. 

Dok je Željan stajao u redu za kupiti sendviče u fast foodu, prišla mu je skupina pripitih mladića koji su mu postavljali pitanja odakle je, trebali mu pomoć, da bi na kraju od njega tražili da im kupi nekakvu bocu vina. Umor je Željana ubijao, nervoza što nije jeo cijeli dan, ne može se više smiriti i gubi živce, a pijani ga napasnik stalno povlači za rukav. 

Pljačka na kartama

– U meni se probudio onaj davno usnuli duh koji je imao za cilj da ih što prije pošaljem na spavanje. Taman sam krenuo u pogrešku u koju se nikada ne smijete dovesti, krenuo sam da se obračunam s tim napasnicima i odjednom je skočio jedan gospodin koji je bio isto tako u redu izvadio policijsku značku, a ovi mulci su se razbježali. Zahvalio sam se gospodinu koji je spriječio nered, kupili smo hranu, a Ivana je bila vidno preplašena i krenuli smo vanka pronaći hotel. Međutim ona grupica mulaca je bila u neposrednoj blizini i stalno nas pratila. Ušli smo u prvi hotel na koji smo naišli, no recepcioner kaže da je hotel pun. Ponudio sam mu duplu cijenu i odveo nas je u nekakvu sobu koja je netom korištena, cigara u pepeljari se još dimila, a plahte su još bile tople. Tek nakon 2 sata, oko 4 sata iza ponoći sam otišao po motor i parkirao ga ispred hotela. Na svu sreću sam izbjegao sukob što je primarna stvar kada ste stranac u tuđoj zemlji – prepričava Željan neugodnu situaciju.

Ujutro su se spakirali i krenuli prema trajektnoj luci gdje doznaju da je trajekt tek navečer u 20:30 sati. Dok su stajali pored motora. prilazi im jedan stariji gospodin vidno pijan i nudi se za pomoć oko kupnje karata. Naravno da ga ljubazno Željan odbija. Nailazi drugi uredan momak po imenu Samir, on se također nudi da će im pomoći i naravno, odlučuje Željan da će im on pomoći.

Počne žustra rasprava između tog mladića i pijanog starca, zamalo se potuku, te dotrče zaštitari i potjeraju onog pijanog. Krenuše sa Samirom riješiti karte i svu potrebnu dokumentaciju. Prvo su pješačili 30 minuta do kompanije koja nije vozila tad, nego samo subotom pa 30 minuta nazad i pronađu kompaniju, ali karta je 350 eura i moraju uzeti kartu s kabinom. 

– Ja kažem da mi kabina ne treba, a oni kažu da nema problema i da brod bez kabine ide sljedeću sedmicu. Tako karta za dvije osobe i motor za doći u Tunis iznosi 171, a za vratiti se 350 eura. Nemam trenutno toliko njihovih dinara pa pokušavam platiti u eurima ali ne može, pokušavam s karticom isto ne može. Moramo pronaći mjenjačnicu i napokon mjenjačnica, čekam pola sata u redu i napokon kad sam stigao na red, ne žele prominiti novčanicu od 500 eura. Ponovno 30 minuta po gradu pješke stignemo do pošte. Nakon duge provjere novčanice od više djelatnika pošte, promjene mi novac. Vratimo se natrag da kupim karte, te Ivana, ja i naš novi prijatelj Samir idemo taksijem još malo obići Tunis jer imamo 6 sati slobodno do polaska brodom. Nakon obilaska odlazimo na ručak povedem i Samira, naručili smo predivnu pečenu ribu i pošteno  se najeli. Samir je tražio za uslugu 40 dinara, dao sam mu 50 i poklonio mu 3 DVD-a, a on meni nekakav drveni privjesak na kojem piše na arapskom Samir, koji mi još visi na viziru od motora. Oprostili smo se od njega stigli u trajektnu luku i čekamo 3 sata za ukrcaj – smije se Rakela na ovu avanturu po gradu. 

Vrijeme su im kratili dva Talijana na enduro motorima, jedan vozi Yamahu enduro 125 cc, a drugi gas gas 400. Imaju svaki po 19 godina i vozili su se po Sahari. Ovom koji vozi od 400 cc, pokvario mu se motor u pustinji pa su mu ga lokalni mehaničari sastavili nakon 2 dana. Bili su 15 dana u Tunisu i sada se vraćaju kući, roditelji su im platili putovanje nakon završene srednje škole. 

Pompeji – zaboravljeni grad

Napokon ih puštaju u luku, pregledi policije i carine, ulazimo u brod i sa sat i pol zakašnjenja napokon kreću prema Europi. Kabina u brodu je bila dobra, imali su tuš, ali nema ni ručnika ni šampona što nije u redu jer ipak je karta 350 eura. 

– Trebali smo stići u Palermo u 8 sati, a stigli smo tek u 10. Međutim, osoblje broda jakim kucanjem nas je probudilo već u 7 sati i tražilo od nas da napustimo kabinu jer oni moraju čistit. Izašli smo iz kabine i naišli na totalno ludilo i gužvu, svi su nagrnuli na izlazna vrata, svađali se, vikali i naguravali se, totalno ludilo. Otišli smo na palubu broda i tamo čekali 4 i pol sata da prođe sva provjera Tunižana i da mi napokon dođemo na red i napustimo brod. Planirali smo krenuti iz Palerma najkasnije u 9 i da dođemo do Venecije i napravimo 1400 kilometara, međutim već u startu krećemo s 3 sata zakašnjenja. Trebalo nam je sat vremena dok smo se dokopali auto puta jer su ogromne gužve u Palermu i punih 230 kilometara trebaju da prođemo Siciliju. Opet trajektna luka i za 10 eura se prebacujemo na kopno i vozimo prema Veneciji. Nakon 750 kilometara stižemo po mraku 10 kilometara nadomak Napulja. Pronalazimo nekakvo prenoćište uz cestu i odlučimo sutra posjetiti Pompeje – govori Željan.

Motorom su došli do mjesta gdje se nalaze Pompeji, dočekali su ih veliki redovi turista. Nakon 40-minutnog čekanja napokon ulaze u nekada zaboravljeni grad. Šetajući kroz velike ceste koje su se prostirale tim gradom, daje se naslutiti da je to bio veliki moderan grad prije same erupcije vulkana koja se dogodila davne 79 godine. Do tada se za obližnju planinu Vezevu vjerovalo da je obična planina dok nije 24.kolovoza 79. godine negdje oko 12 sati uz strahoviti prasak eruptirao vulkan. 

Kako je to izgledao opisao je tada Plinije Mlađi a on navodi: “Pojavio se oblak koji mogu opisati samo oblikom guste čempresove krošnje. Kontinuirani i dugi potresi su tresli kuću, kao da je netko pomicao iz temelja, u jednom trenutku slabo, u drugom jače. Ljudi ispred kuće su bili prestrašeni od kamenja koje je padalo s neba, iako je bilo svijetlo i tako prhko da se lomilo na dodir”.

– Većina stanovnika Pompeja nije poginula od urušavanja zgrada, niti od vulkanskog kamenja s neba, već od otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja. Ljudi koji su okamenjeni, njih nije prekrila lava vulkana kako sam mislio do tada, tu ustvari i nije ni bilo lave. Ti nesretni ljudi su se ugušili od plinova i nakon toga njih je prekrio pepeo, koji se kasnije miješanjem s kišom doslovno zacementirao s tijelima unesrećenih ljudi. Zastrašujuće je bilo vidjeti na nekim tijelima gdje je otpao “cement” kako se naziru kosti lubanje i ostalih kostiju. Svakako jedinstveno mjesto i preporuka da ga posjetite – prisjeća se Željan.

Vožnja po krupi

Rano ujutro se ustaju, sve stvari su spakirane i pred njima je put od 1.100 kilometara do Zagreba. Međutim, pada strašna kiša cijelim putem i nekako stižu do Venecije u isti hotel gdje su spavali na putu prema Tunisu. Tamo im radi recepcioner Francesko. 

– Francesko nam skuha čaj dok se mi se presvučemo i ubrzo ponovno krećemo prema Zagrebu. Nevjerojatna kiša kroz Italiju, a pogotovo kroz Sloveniju. Punih 400 kilometara nas je pratio nevjerojatan pljusak, nikoga nije bilo na auto putu, čizme kaciga kišna odjela sve je propustilo i bili smo totalno mokri. Sva sreća da je GS odlično radio po takvom pljusku bilo me strah da on ne bi stao, ne znam što bih napravio u tom trenutku, toliko jak pljusak i nikoga na cesti. Kroz Sloveniju nas je uhvatila i velika krupa koja je jako udarala po mojoj navigaciji, a kako navigacija radi na dodir totalno je poludjela i naravno pokvario se displej, više ni ona nije bila u funkciji – požalio se Željan.

Dolaze u Zagreb oko 23 sata nakon 14 sati vožnje, kompletno mokri i smrznuti spavaju kod Saše i Irene, inače vlasnika beauty centra “In Blue”. Iako su imali kišno nepropusna odijela, čizme i kišna odijela, bili su skroz mokri pa ljudi se često pitaju kako to. 

– Pa zamislite da sve to navučete na sebe sjednete u tuš kabinu i upalite tuš, te izađete iz njega nakon 14 sati, vjerujte mi nema te opreme koja je vodonepropusna, možda za sat ili dva, ali više od toga nemoguće. Kod Irene i Saše smo tek saznali preko televizije o velikom nevremenu poplavama i vodenim valovima. Na dnevniku smo vidjeli gdje helikopter pokušava spustiti čovjeka na brodu na rijeci Savi i na kraju se brod i potopio. Tako da je Ireni i Saši bilo jako čudno, a i nama kako smo mi motorom prošli 1.100 kilometara po takvom vremenu. U šali sam im rekao “Znaš, kad voziš BMW ti i ne znaš da pada kiša, dok ti netko ne kaže” – smije se Željan.

Nakon što je Ivana prošla sve testove, od velikih hladnoća i kiša do vrućih pustinja i slanih jezera, Željan je procijenio da je spremna na nešto više. Njihovo sljedeće putovanje dugo 2 mjeseca će vas odvesti preko Londona do New Yorka, a kako im je bilo putovati kroz SAD, Kanadu i Meksiko čitajte u sljedećim putopisima.