Navijački terorizam, a ne tek divljaštvo

Nekako se u javnoj komunikaciji pojam terorizam veže samo uz nasilje s političkim motivima i, još gore, samo uz ono koje dolazi iz radikalnih muslimanskih krugova. No, terorizmom bi valjalo smatrati svako nasilje, ono u obitelji, na ulici, u školi, fizičko i mentalno, javno i privatno, pa tako posebice i ovo koje bismo moglo nazvati navijačkim i koje poprima sve učestalije i sve opasnije razmjere.

Na autocesti kod Zagvozda napadnut je automobil pun navodno navijača Dinama, a u Splitu je čak na automobil zagrebačkih registracija u kojemu su bila četiri osobe, za koje se ne zna jesu li uopće i čiji su navijači niti odakle dolaze ni gdje su rođeni, bačen, zamislite, tzv. Molotovljev koktel. Taj čin nije obično navijačko divljaštvo, već se slobodno može okvalificirati kao pokušaj ubojstva i to s predumišljajem, što bi moralo potpadati pod odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, a ne tek prekršajnog ili nekog zakona o navijačima.  

Doista je samo pitanje vremena kad će netko biti ubijen pa će se onda početi tražiti krivci i uzroci, pričati o zakonskim nedorečenostima i slično. Posljednji su nemili događaju vezani uz Hajduk i Dalmaciju, ali, naravno, ništa bolje nije ni u Zagrebu ili Rijeci.

Dakako, nikada se ne radi o svim navijačima već o pojedinim navijačkim skupinama i to o pojedincima unutar njih, koji, na žalost, udaraju opći pečat. Neprijateljski nastup prema navijačima drugih klubova ne samo da je u javnosti toleriran, nego je čak i stimuliran. Vodstvo klubova, a u tome je aktualno vodstvo Hajduka posebice istaknuto,  za svoje propuste i nesposobnosti uvijek optužuje one iz drugog kluba, iz nogometne i sudačke organizacije, u njima, u nepravdi koja im se nanosi, u privilegiranosti onih drugih traži se vječno opravdanje. Navijači su naravno nedodirljivi, njima se nije zgodno zamjeriti, njima se tepa s osobitom pažnjom, oni su „naša snaga“ i „razlog postojanja“. Atmosferu sustavno podgrijavaju i 
medijski napisi koji utakmice primjerenim izrazima najavljuju kao da počinje rat, a o navijačima, što god oni činili, piše se i govori kao o fanaticima, ratnicima i junacima, našim dečkima. Napadi navijača iz drugog tabora na „naše navijače“ pa čak i policijska intervencija protiv izgrednika interpretiraju se kao napad na simpatizere „našeg kluba“ u cjelini, na cijeli grad i regiju. Političari zvone na uzbunu zbog nekog nezgodnog, politički nekorektnog pozdrava, uzvika, pjesme ili natpisa, dok ih otvoreno nasilje obično previše ne uzbuđuje. Kandidat za pomoćnika ministra znanosti i obrazovanja, koji bi bio zadužen za sport, mrtav hladan izjavljuje kako ne navija za nogometnu reprezentaciju.  
    
I sada nakon Molotovljeva koktela koji je mogao ubiti četvero ljudi  nitko se nije baš pretrgao u ogradama, osudama i zgražanjima nad tim zlodjelom. Nismo čuli riječi osude ni od Uprave ili Nadzornog odbora Hajduka, ni od “Našeg Hajduka“ ni od vodstva Torcide niti od gradskih otaca niti smo mogli pročitati neke posebno oštre komentare. 

Izdvojimo ipak Luku Podruga koji je na sjednici Gradskog vijeća predložio, a gradonačelnik Ivo Baldasar ga u tome odmah i podupro,  da slijedećom prigodom Rivom zajedno prošeću članovi uprava dvaju klubova, predstavnici navijača i igrača. Bila bi to zaista lijepa poruka, ali nedovoljna. Dobrodošlo bi i kad bi uprava nekog kluba u znak solidarnosti sa žrtvama podnijela ostavku kad se dogodi slijedeći incident. Policija, kaže se, radi svoj posao. I neka radi, ali samo da rezultat ne bude isti kao u istrazi o crtačima kukastog križa na Poljudu.