Srpanj prepun emocija: Od euforije i veselja do tuge i ponosa

Posljednji je dan mjeseca srpnja. Vrućina, gužve, srce sezone.. Furešti su na sve strane, no nekako imam osjećaj da nam je sva ta turistička priča “pala” u drugi plan jer smo imali puno važnijih događaja, točnije dva koja će zasigurno ostati u neobrisivom sjećanju svakoga od nas. Kako se kaže: Pričat ćemo unucima…

Početak srpnja: veliku euforiju i zadovoljstvo donijeli su nam naši nogometaši. Hrabrim srcem i neustrašivašću bodrili smo Vatrene sve do finala. Možda nismo očekivali takav splet okolnosti, ali dogodio se. I bili smo sretni, nasmijani, raspjevani.. Proživljavala se svaka utakmica toliko da su i oni koji ne gledaju nogomet počeli gledati. Sjećam se kako mi je prišla jedna starija gospođa u Đardinu za vrijeme utakmice Hrvatske i Engleske. Bila je sama i tražila je društvo. U trenutku kada je pao gol za vodstvo naše reprezentacije, okrenula sam se prema njoj, a ona me je srčano zagrlila. Kazala mi je da inače ne gleda nogomet, ali da su joj ove utakmice u Đardinu donijele zadovoljstvo. 

“Drago mi je bit s mladosti i veseliti se. A lipo bome i naši igraju. Nisan neki stručnjak, ali baš mi je dobro”

Uistinu me zatekla. Nasmijala sam se i pomislila kako je lijepo to zajedništvo koje je vladalo tih dana. Ujedinjena Hrvatska. Svi za jednog. Ulice prepune kockica i zadovoljnih lica. Divota.

Onda su uslijedili dočeci..Pola milijuna ljudi u Zagrebu, prepuna Riva, Imotski.. Tih dana Hrvatskom je vladala sloga. Odavno toga nije bilo na ulicama. Ali to je znak da nešto takvo još postoji, a za to se treba i boriti. 

Krajem srpnja zatekla nas je vijest o smrti našeg Morskog Vuka. To jutro kad sam se probudila i pročitala da je Oliver umro, pomislila sam- ma ovo je neka lažna vijesti. Ali nije bilo tako. Oliver nas je napustio, bolest ga nije slušala. Teška je to bolest, ali ono što nam je Oli ostavio obilježilo je svakoga od nas. Njegove pjesme, stihovi, glas, riječi.. Znao je pogoditi u srce. Odrastali smo s njegovim pjesmama, plakali, smijali se, zaljubljivali…

I sad kad pomislite da takve osobe više nema djeluje nestvarno, nemoguće. Nikada više Olivera nećemo vidjeti, ali ćemo ga se uvijek sjećati. Legende nikada ne umiru, a on je jedna od njih. 

Oliverova smrt koliko je tužna i bolna u jednu ruku ponovno nas je ujedinila. U nedjelju su se na Pjaci spontano skupili ljudi kako bi pjevali Oliverove pjesme koje su se orile gradom. Zar to nije bio prizor koji je svakoga dirnuo u srce? Hvala ti Olivere..na svemu!

Ne sumnjam da će popodne Riva biti ispunjena. To će biti nešto do sada neviđeno. Split nikada nije izdao svoje ljude pa tako neće ni Olivera. U takvim trenutcima uvijek ostajemo dosljedni i pribrani jer znamo prepoznati onoga tko je dio nas, onoga tko je čovjek.

Prošao je trideset i jedan dan mjeseca srpnja. Mjeseca koji nas je obilježio i koji će ostati urezan svakome od nas. Sjećat ćemo se pobjeda, ponosa, tuge i onoga što je najbitnije-zajedništva. 

Možda su se ovi događaji morali dogoditi. Možda je to sve s razlogom. Možda je sve to kako bismo shvatili neku bit nas, hrvatskog društva kojega već dugo muče razni problemi i dubioze. Možda smo u svemu tome pronašli sebe, a možda ćemo s ovim dobiti nešto novo..

Kako bilo, važno je naglasiti ideju zajedništva koju smo osjetili kroz srpanj. Uistinu nešto posebno i apsolutno neočekivano. Takve su stvari na kraju najbolje. 

Zato zaneseni emocijama koje su nas prožimale nastavimo živjeti dalje. U realnost se uvijek teško vratiti, ali ona je takva sama po sebi, surova. Nađimo mrvu sloge i lijepih riječi jedni za druge, jedni u drugima. Neka nas ovi događaji nauče onome što je veliki Tin Ujević rekao; “sa svakim nešto dijeliš i više vas ste isti”

Hvala onima koji vraćaju ovom narodu ono što mu oduvijek pripada..