Oprez, ulični varalice “žicaju” kune zbog “trudne” žene, praznog rezervoara, poslovnih problema

Umjetnici prijevare, “con-artist”, nisu uvijek
plemeniti likovi koji razrađuju složene “poslove” kako bi na kraju
opeljušili kakvog pohlepnog bogataša za koji milijunčić viška. Dapače, najčešće
je riječ (pogotovo u Hrvatskoj) o običnim uličnim varalicama koji se
zadovoljavaju s manjim iznosima dobivenim od, najčešće također poštenih i
altruistički nastrojenih, prosječnih građana.

Iako je pojavljivanje tih varalica uglavnom skopčano s
turističkom sezonom ili općenito nekakvim događanjima koja okupljaju više
ljudi, pojavljuju se na ulicama i bez posebnog pravila. Tako je posljednjih
dana zabilježeno nekoliko slučajeva, po opisima, identičnog prevaranta.

Koristeći dobrotu prolaznika, ovaj muškarac (srednjih
godina) “žica” novac za gorivo jer je s “trudnom ženom ostao bez
zadnje kune”. Slučaj se dogodio našoj čitateljici, ali i nekoliko članova
njene rodbine, kao i jednom dobrohotnom muškarcu.

Ukratko, priča se slijedeća: čekajući na parkiralištu (u
ovih nekoliko slučajeva se radilo o splitskom KBC-u, parkingu kod ambulante u
Kaštel Starom, preko puta sjedišta Županije na dnu Vukovarske,…) blijed i
pomalo nervozan muškarac vreba prigodu i potencijalne “kandidate” za
žicanje. Dvije mlade žene u automobilu ili mlađi muškarac koji je sam naprosto
su idealni. U pogodnom trenutku im prilazi i “slaže priču” o trudnoj
ženi – obično je doista u nedalekom automobilu bila ženska osoba – s kojom je
ostao bez goriva i bez kuna, posljednji novac je potrošio na liječnički pregled
ili nešto drugo. Suočeni s takvom “brzinskom” pričom, ne
razmišljajući puno, ljudi najčešće posegnu za novčanik. U tih nekoliko
slučajeva je dobio iznose od 20, 30 kuna naviše.

Druga podvarijanta ove situacije ne zahtijeva partnera, no
nešto je “radno aktivnija”. I potreban je ulog u kanistar za gorivo.
Po istom principu, muškarac obilazi parkirališta (ne preblizu benzinskoj
postaji) s kantom od goriva i pita vozače koji ulaze u svoje automobile
“koju kunu” kako bi ulio gorivo i vratio se do automobila. U nekim
slučajevima čak nudi jamstvo (ako procijeni da je žrtva sklona davanju novca,
ali traži nekakav znak povjerenja), blefirajući pritom naravno, u vidu svog
mobitela kojeg će ostaviti dok se ne vrati s 50 – 100 “posuđenih”
kuna…

Na žalost, policija je u ovakvim slučajevima praktički
nemoćna. Klasično prosjačenje može se prekršajno prijaviti po Zakonu o
prekršajima protiv javnog reda i mira (čl. 11) te sankcionirati s 50 do 200 DEM,
naravno u protuvrijednosti u kunama. U ovakvim slučajevima je teško pak
utvrditi “prosjačenje”, a još je teže dokazati kazneno djelo
prijevare. Pogotovo jer se za prijevaru organi progona RH uključuju tek od
vrijednosti dvije tisuće kuna naviše, za manje iznose je potrebno pokrenuti
privatnu tužbu…

Osim na suosjećanje, varalice polažu najviše nade u još
nekoliko ljudskih osobina, poglavito pohlepu, ali i naivnost, nepoštenje (ili
poštenje, ovisno o situaciji), pretjerani ponos,…

Dobro je već poznat “trik” sa zlatnim lančićem –
bižuteriju kao slučajno na pločniku pronađu žrtva i varalica (uvijek u žurbi),
pojavi se utoliko njegov pajdaš potvrđujući iznimnu vrijednost “zlatnog
nakita”, pa se sve završi tako da prevarant dobije pola navodnog iznosa u
kešu dok će se žrtva namiriti kasnijom prodajom “zlata” – no postoje
razne druge varijante.

Što je veći ulog, više se doduše izlažu i sami prevaranti.
Nije se jednom dogodilo da dvoje-troje “zalutalih” stranaca (od kojih
barem jedno govori hrvatski, a drugi govore strane jezike) s automobilom
“zaskoči” prolaznike. Unezvjereno traže pomoć, tvrde npr. kako su
poslovni ljudi čiji brod, šleper, općenito posao je doživio nekakvu havariju te
imaju problema s plaćanjem… Ponuda se sastoji od hrpe dolara ili funti recimo,
koje će ostaviti kao polog u puno, puno povoljnijem omjeru nego na tečajnici
(koju ne mogu pronaći ili ne smiju mijenjati dok im se njihova “sredstva
na računu ne oslobode”), sve kako bi čim prije došli do kuna radi plaćanja
neočekivanih problema u poslu. Naravno, novac je lažan te nemaju nikakvu
namjeru se vratiti po bezvrijedne “funte” ili “dolare” kad
jednom riješe “problem”.

Zbog svega je zapravo najbolja zaštita – podozrivost, koliko
god to u prvu ruku zvučalo nehumano.