Tko od nas nije bio izdan? Tko od nas nije bio krivo shvaćen? Tko se od nas nije osjetio razapetim? Tko od nas nije imao križ kojeg je bio prisiljen ponijeti? Tko od nas nije plakao i molio da se to ne dogodi? Tko od nas se nije osjetio zaboravljenim i napuštenim?
Život je pun suprotstavljenosti. Velikih i malih. Poistovjećujemo se s bogatstvom, imetkom, moći, prestižem. Veliki petak i Uskrs odvajaju nas od svega toga. Ljubav pokazana na križu nikada ne može presušiti u pustinji ovog našeg svijeta, a poruka s drva križa samo djeluje tragično jer imaju sretan završetak.
A kada je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća grupa vjernika imotske župe svetoga Franje, zajedno sa župnikom fra Antom Babićem, zaželjela u Imotskom organizirati prikaz Pasije, rijetki su vjerovali kako će se scenarij Muke Isusove s godinama pretvoriti u tradiciju, a ulice i trgove kamenitog Grada na gori, u suton Cvjetnice, preobraziti u hrvatski Jeruzalem. I to 22. put. Veličanstveno i uvijek iznova neponovljivo.
Najpotresnija događanja u povijesti ljudskog roda utjelovljuje nekoliko stotina glumaca pa se u Imotskom čini kao da svi sudjeluju u tom mega projektu. Jedna od njih je i Vesna Ujević, Imoćanka iz Krivodola kod Imotskog, potomak plemenitog roda Ujevića. Dvadeset godina je jedna od glavnih karika veličanstvenih Slika Muke Isusove po ulicama grada Imotskog. U ulozi je kostimografkinje i scenografkinje, a o njezinim životnim ulogama moglo bi se pisati satima – najviše o humanom radu, davanju sebe za druge, pomoći onima kojima je potrebna. Božićni čestitari, akcije za djecu u Kongu, slikarica i spisateljica, osoba godine po izboru Imoćana. Imotska dobrotvorka ovog je puta u ulozi pripovjedača što sve stoji u pozadini glumačkog prikaza zbog kojeg je taj “grad podno kule” itekako poznat.
– Imotsku Muku pokrenuo je fra Ante Babić jer je bio na hodočašću u Jeruzalemu, a onda nam je rekao kako ga je cijeli Imotski podsjećao na te predjele koje je vidio. Prve dvije godine nisam bila, a te prve se okupilo tridesetak ljudi. Bili su na lokacijama koje nisu iste kao danas, a glumci su igrali po dvije, tri uloge, samo da bi imali sve sadržano. Dogodine se ta priča već razbuktala, bilo je i više ljudi, fra Ante je zdušno nabavljao materijale, pozivao ljude, a tekstilci iz Obrtničke škole u Imotskom su tada sašili najviše kostima kao i par žena koje su se organizirale. I tako, iz godine u godinu, cijeli prikaz je bio sve veći – kaže Vesna.
“Doživjela sam to kao znak”
Događale su se i promjene u scenama, lokacije su bile drugačije, a staza puta Isusa do križa sve duža.
– Nakon što je fra Ante premješten u Split, dolazio je čak i vodio probe, sve do odlaska u Njemačku. Onda je redateljsku palicu preuzela Sanja Bago, a pomaže joj i Marijana Pezo. Poslije je bio i fra Kristijan Stipanović. Četiri Muke nisu odigrane – jedna zbog bure, a onda je na službu došao fra Ante Bilokapić i te prve godine nije bilo prikaza. Kasnije nije bilo prekida, sve do nesretne pandemije. I svake godine je sve više posla, iako su se neke stvari pojednostavnile. I glumili su sve amateri, a jedini je profesionalac bio Tomislav Martić u ulozi Isusa. Neki od glumaca čak nisu ni amaterski se bavili glumom do tada. Posljednjih desetak godina svaka je scena izglancane do savršenstva, izbrušeni su glumci pa čak i oni koji nemaju dara u Sanjinim rukama se to ne primijeti – veli.
– Zamolio me fra Ante u zadnji čas da napravim nešto što bi izgledalo kao pancir košulje i ja dođem na ideju da bi od špage mogla plesti košulje i da će to puno bolje izgledati. Tako sam dvije napravile, skoro su mi jagodice prokrvarile kako je to teško. Jedna je sad ostala, nosi je čovjek koji bičuje Isusa. Nisam poslije toliko šila nego sam pomagala kod oblačenja i šminkanja glumaca, a onda i hodala uz Isusa dok traje Muka. Prije toga nisam doživljavala Muku, nismo, moram priznati, neki od nas s velikim oduševljenjem to prihvaćali, a baš mi takvi smo poslije bili najagilniji. Jedne godine mi je tako došlo u glavu da bi se mogla obući, i te nas godine baš uhvati kiša. Bila sam židovska žena. I tako, prijateljici predložim da se odemo osušiti u kafić, bila sam uvjerena da smo totalno mokre jer je kiša stalno sipila. Ali, samo je rub imao mokri trag i to sam doživjela kao nekakav znak – sjeća se.
Dolaskom fra Ante Bilokapića Vesnin angažman i odgovornost u Muki se znatno povećao jer kad su pitali tko najbolje zna do detalja sve scene imotske Pasije, odgovor nije bio težak.
– Materi sam uzimala što je imala od materijala za šivanje, donosili su ih i drugi ljudi, a baš jedanput je mater došla gledati Muku i ništa, vratila sam se kući i govori mi da ju je uhvatila muka na Muki jer su oko nje šetali njezini stolnjaci, krpe i drugo – smije se Imoćanka.
Imoćani? Oni čim počne korizma puštaju bradu i kosu, sve kako bi bili što vjerniji vremenu u kojem su uzdasi i jauci parali put do Golgote koju u Imotskom već godinama oslikava Topana. Do tog mjesta križ težak 35 kilograma nekoliko godina nosi Imoćanin Ivan Šabić koji utjelovljuje Isusa.
Imoćani? Oni čim počne korizma puštaju bradu i kosu, sve kako bi bili što vjerniji vremenu u kojem su uzdasi i jauci parali put do Golgote koju u Imotskom već godinama oslikava Topana. Do tog mjesta križ težak 35 kilograma nekoliko godina nosi Imoćanin Ivan Šabić koji utjelovljuje Isusa.
– Tek kad je snimila našu Muku televizija, vidjeli smo da sve to vrijedi, da se trud isplati. I širilo se, haljina je trebalo more tako da sam šila i danju i noću. I ostalo se radilo ručno i improviziralo, ali svaki detalj je bio bitan – priča Vesna i sjeća se raznih trenutaka koji su samo naizgled pošli po krivu da nije bilo snalažljivosti i reakcije u nekoliko sekundi. Kako i ne bi kad je taj prikaz na otvorenom teško kontrolirati.
– Niti jedna godina ne prođe bez nečeg neočekivanog. Jednom je tako na generalnoj probi Martića koji glumi Isusa uhvatio išijas tako da nije mogao igrati na Cvjetnicu. Te godine smo imali dva Isusa, jednog do Maslinske gore, drugog do Golgote. A onda se i jedne godine satniku zapalila krijesta jer je neoprezan bio bakljonoša da bi se i lani prije preuzimanja križa dogodilo da Isusu pukne sandala. Ipak, rješenje je tada bilo u mojoj super torbi. Unutra ne znam što nema.
Nema ni straha da će ovaj Bogom dan kraj još dugo, dugo barem na nekoliko sati postati hrvatski Jeruzalem uz žrtvu, ljubav i zajedništvo – to troje, a najveća je među njima ljubav.