Alku trče i prije nego progovore, imati junačko srce i mirnu ruku u Vučkovićima je veća čast nego dobitak na lutriji

Mališani junačkog srca jednom ulicom u sinjskom naselju Brnaze njeguju i ljubomorno čuvaju povijest, preslikavaju kolorit alkara na konjima. I svi su oni Vučkovići, samo ih po nadimcima razlikuju. Da se – trn izmalena oštri da bi ubo, u Vučkovića itekako vrijedi jer djeca alku trče i prije nego progovore.

Veća je ovdje čast imati srce junačko i mirnu ruku nego kupiti novog limenog ljubimca ili dobiti na lutriji jer – slavodobitnički plamenac na Dječjoj alci Vučkovića vrijedi kao i kruna najboljeg na onoj velikoj, a koja ruku na srce, traje nešto godina više od ove male. No, genetska kombinacija vrlo je slična – s koljena na koljeno, a događalo se i da iz iste kuće metu gađa više alkarića.

A treba biti itekako koncentriran, trčati po vrućini niz ulicu i s nekoliko kilograma opreme, a još i kopljem pogoditi u alku. Nerijetko zato iskoriste i nešto blaži kriterij časnog suda pa se pred alkom zaustave i naciljaju, kao da to ne vidi na stotine pari očiju i koji fotoaparat.

Leonu treća, Roku debitantska 

Vučkovići svog predstavnika, ako se služiti modernim sportskim rječnicima, od 2013. godine u velikoj Alci imali nisu, otkako je s pržine odgalopirao Mladen Vučković. Sve dok u ulogu pratitelja barjaka nije uskočio Branimir Vučković i tako zadržao plamen roda Vučkovića da tinja. Plamen čiji je oganj bio franjevac fra Pavao Vučković, tri stoljeća unatrag istinski vođa napaćenog naroda iz Rame koji je svoje utočište pronašao u cetinskoj dolini, a utjehu u Majci od Milosti čiji su sliku ponijeli sa sobom.

Branimiru je ljubav prema konjima prenio baš Mladen.

– U to sam vrijeme bio na obuci i hvatao sam signal po jednom brdašcu kako bih mogao biti barem srcem u mojim Vučkovićima. I tako me nazvao Beka Vučković da mi je sin pogodio “u sridu”, a samo nakon nekoliko minuta me je o pogotku “u sridu” obavijestio i Verduna Vučković. Nisam tada shvatio da se radi o drugom istom pogotku, i kako se oglasila uzbuna, tek sam nakon sat i nešto doznao da je u trećoj trci imao tu malu nesreću – opisuje Branimir koji, zanimljivo je, nije bio sudionik te male alke. Otac sina nije mogao dovoziti u Vučkoviće – pričaju to iskusniji – i to zbog poslovnih obveza, a kako nije živio u Brnazama nego u blizini sinjskog groblja. Bio je veterinar.

Bio je zadivljen alkarskim momcima…

Zanimljivost se veže i uz alkarsko ime Leona jer mu djed Leon kao dijete nije znao izreći riječ bilježnica pa je za tu sastavnicu svake školske torbe govorio – bedžica. Eto i nadimka za Leona.

– Zašto Zmaj za mog Roka? Opet Mladen Vučković… Vidio ga je na trkalištu u Vučkovića i rekao da je zmaj jer, iskreno, nismo mislili da će trčati alku ove godine, ali on je ukrao koplje drugom dječaku i potrčao prema alci – priča Branimir.