Alku trče i prije nego progovore, imati junačko srce i mirnu ruku u Vučkovićima je veća čast nego dobitak na lutriji

Piše:

Imaju vojvodu, arambašu, barjaktara, štitonošu i buzdovandžije, Gradsku glazbu Sinj, trubu i mačkule, ali i mnogobrojnu publiku koja iz godine u godinu stvara sve bučniji auditorij, baš kao i na onoj pravoj, odrasloj Sinjskoj Alci. Jedno pravilo vrijedi – Dječju alku trče samo muška djeca prezimena Vučković i to samo oni mlađi od 10 godina.

Mališani junačkog srca jednom ulicom u sinjskom naselju Brnaze njeguju i ljubomorno čuvaju povijest, preslikavaju kolorit alkara na konjima. I svi su oni Vučkovići, samo ih po nadimcima razlikuju. Da se – trn izmalena oštri da bi ubo, u Vučkovića itekako vrijedi jer djeca alku trče i prije nego progovore.

Veća je ovdje čast imati srce junačko i mirnu ruku nego kupiti novog limenog ljubimca ili dobiti na lutriji jer – slavodobitnički plamenac na Dječjoj alci Vučkovića vrijedi kao i kruna najboljeg na onoj velikoj, a koja ruku na srce, traje nešto godina više od ove male. No, genetska kombinacija vrlo je slična – s koljena na koljeno, a događalo se i da iz iste kuće metu gađa više alkarića.

A treba biti itekako koncentriran, trčati po vrućini niz ulicu i s nekoliko kilograma opreme, a još i kopljem pogoditi u alku. Nerijetko zato iskoriste i nešto blaži kriterij časnog suda pa se pred alkom zaustave i naciljaju, kao da to ne vidi na stotine pari očiju i koji fotoaparat.

Leonu treća, Roku debitantska 

Vučkovići svog predstavnika, ako se služiti modernim sportskim rječnicima, od 2013. godine u velikoj Alci imali nisu, otkako je s pržine odgalopirao Mladen Vučković. Sve dok u ulogu pratitelja barjaka nije uskočio Branimir Vučković i tako zadržao plamen roda Vučkovića da tinja. Plamen čiji je oganj bio franjevac fra Pavao Vučković, tri stoljeća unatrag istinski vođa napaćenog naroda iz Rame koji je svoje utočište pronašao u cetinskoj dolini, a utjehu u Majci od Milosti čiji su sliku ponijeli sa sobom.

Branimiru je ljubav prema konjima prenio baš Mladen.

– Od sedme sam godine jašio i brinuo o konjima, a kao dvanaestogodišnjaka me je jedno popodne prije proba na trkalištu vidio Mlađo, priupitao jesam li ja prezimena Vučković i odveo za ruku da mu čuvam njegovog konja. I čuvao sam ga sve dok nije otišao iz alkarske povorke – govori Branimir koji je bio glas mališana, otac Leona alkarskog imena Bedžica (5) i Roka nadimka Zmaj (2) koji će među njih dvadesetak svijetu pokazati čime se to Vučkovići i cijeli Cetinski kraj ponose. Leonu je ovo treće, Roku tek prvo alkarsko nadmetanje.
Da nije bilo poveće kape na glavi, koja se službeno naziva kalpak (tek jedan od cijelog niza turcizama u tom kraju – op.a.) Bedžica bi možda i ponio znamenje pobjede na Alki prošle godine. Dvaput je pogodio u najmanji krug, a onda u trećoj trci posrnuo ispred mete.

U to sam vrijeme bio na obuci i hvatao sam signal po jednom brdašcu kako bih mogao biti barem srcem u mojim Vučkovićima. I tako me nazvao Beka Vučković da mi je sin pogodio “u sridu”, a samo nakon nekoliko minuta me je o pogotku “u sridu” obavijestio i Verduna Vučković. Nisam tada shvatio da se radi o drugom istom pogotku, i kako se oglasila uzbuna, tek sam nakon sat i nešto doznao da je u trećoj trci imao tu malu nesreću – opisuje Branimir koji, zanimljivo je, nije bio sudionik te male alke. Otac sina nije mogao dovoziti u Vučkoviće – pričaju to iskusniji – i to zbog poslovnih obveza, a kako nije živio u Brnazama nego u blizini sinjskog groblja. Bio je veterinar.

Bio je zadivljen alkarskim momcima…

Zanimljivost se veže i uz alkarsko ime Leona jer mu djed Leon kao dijete nije znao izreći riječ bilježnica pa je za tu sastavnicu svake školske torbe govorio – bedžica. Eto i nadimka za Leona.

– Zašto Zmaj za mog Roka? Opet Mladen Vučković… Vidio ga je na trkalištu u Vučkovića i rekao da je zmaj jer, iskreno, nismo mislili da će trčati alku ove godine, ali on je ukrao koplje drugom dječaku i potrčao prema alci – priča Branimir.

No ni tu kraja zanimljivostima nema jer Leon je na početku svog alkarskog puta bio zadivljen alkarskim momcima.
– Stupao je iza povorke u ritmu dobošara, u ritmu glazbe. I još bi uz to stavio koplje kao pušku preko ramena. I sada, neki su već rekli da smo mi to izrežirali kako sam ja u povorci, da sam ga to učio, ali kad bi ga ja malo gurnuo da ide zajedno s drugima, on je par puta zamahnuo kopljem prema meni – kaže Branimir, inače 29-godišnjak oženjen Martinom.

Jedan od debitanata na ovogodišnjoj alci dječak je Toni alkarskog nadimka Bumbar, sin Branimirova brata Mislava.

Još jedan od alkarića koji izazovu uzdisaje sreće i ushita, ali i malo brži ritam srca – alkarića koji su dovoljan pokazatelj istinskih vrijednosti življenja u domovini i zalog budućnosti koja će, uz ove mlade vitezove, biti itekako svijetla.