Article

//www.dalmacijanews.hr/files/62377ffbecdbd1a0038b45c4/80
Foto: Dalmacija News

Jedan od najvećih lanaca dobrote u gradu podno Marjana prije jedanaest godina pokrenule su Lada i Lana, a i danas sve skromno pripisuju drugima: "Da nema ljudi, nema ni nas"

Iz njihove poniznosti svi bi mi mogli naučiti. S lica ne skidaju osmijeh. Lada fizioterapeutkinja, Lana turistički vodič
Srce im kuca brže, češće plaču, govore više od muškaraca, ali mnogo manje lažu. Možda su nježniji spol, no Lana i Lada svakako dokazuju žensku snagu i srčanost. Primjer su kako je svakodnevicu moguće nabolje promijeniti vedrinom, hrabrošću, ali i upornošću. Kako je u vremenima otuđenosti i užurbanosti ipak najvažnije - zaspati kao čovjek.

I svakog se dana suočavamo s teškoćama života, problemima s kojima se ne znamo nositi, preprekama koje se teško prelaze, ali neke stvari u životu jednostavno ne možeš birati, za druge pak moraš biti iznimno zahvalan.

Zahvalan za krov nad glavom jer sve dublja je praznina između bogatih i siromašnih, na ulicama je samo više potrebitih, onih koji su na svojoj koži osjetili tu surovost života. No onda dobili i pravi "dar s neba".- Moja mama je brata i mene uvik učila da triba dijelit, često je kuvala za MoSt i nosila spizu i nekako kao da sam i ja preuzela tu strašnu volju. I od te volje stigla je i ideja da organiziran još ljudi, da i drugi kuvaju za beskućnike. Naravno, ispričala san to kolegama, prijateljima, izviđačima, ali nisan postigla ono što sam tila. Svi su govorili da je super, al niko se nije želio baš priključit. I onda san mislila, mislila i mislila i sitila se Lane. I tako joj jedan dan sve ispričala, a ona je pristala i prije nego san joj krenila govorit o čemu je rič - u dahu govori Lada Štefek, o početku jednog od najvećih lanaca dobrote u gradu podno Marjana. Pravo čudo.


"Uštekali su se u naš utikač..."

Jer, iako su potajno priželjkivale, nisu ni slutile kako će ideja o večeri za svoje sugrađane bez doma postati akcija u kojoj gotovo da i nije bilo tjedna u kojem beskućnike nije svaki dan čekao topli obrok.

- Nama se dogodilo ono k'o kad se dogode momak i cura, vide se, zaljube i ožene pa žive do kraja života. Jednostavno nan se dogodila čarolija. Imali smo valjda zajedničke empatije, vidi se kroz život, ne samo kroz kuhanje za beskućnike. Meni nije bilo bitno šta ćemo radit, nego je ta potreba za sudjelovanjen jača od tebe - kaže Lana Iljadica koja je i doslovce "iljadu" puta spomenula - ljude. One bez kojih akcije ne bi bilo. I tako već punih jedanaest godina.

Da nema ljudi, nema ni nas - veli pa dodaje.

- Očito su se ljudi na našu ideju uspili kozmički, duhovno, uzvišeno ili kako već uštetak u taj utikač.


Vole sve što vole mladi

Iz njihove poniznosti svi bi mi mogli naučiti. S lica ne skidaju osmijeh. Lada fizioterapeutkinja, Lana turistički vodič. Ili - ovako su se one prestavile.

- Ja sam šinjorina. Pas mater. Iman malog Bepa, roditelje, familiju, nećakinje, puno prijatelja,... Jedna sam pozitivna osoba, ne vidin crno jer imam ružičaste očale, prije trinaest godina povratnik u Hrvatsku iz dalekog svita - govori Lana dok mazi svog Bepa. Zato je, smije se, i dobila "pas mater" od milja.

- Izviđač sam u duši, i to od svoje četvrte kad san na prijevaru ušla u izviđače. Iman istog muža, dvojicu sinova, volim putovanja, a sada učim korejski - priča Lada.
Zapravo, podvučeno - vole sve što vole mladi.

Dosadili su svitu, u glas kažu, jer stalno ponavljaju isto, ali kako zaobići ovaj "La-La" dvojac koji se nije umorio kuhati za svojih 36 beskućnika.

- U početku je prihvatilište udruge MoSt bilo kod kolodvora, bilo je i manje ljudi, a tamo je bio naš Duje koji se obožavao slikavat s nama. Sada je sritno smješten u Domu na Braču. Duje je imao familiju i sve, bio je u logoru u Čečeniji, biža je i tako... Totalno neobično. Ne očekuješ da takav čovik završi tamo. On bi bio i osoba koja je otvarala vrata, neka spona između beskućnika i ljudi koji su donosili večere - priča Lada.



Bitno je da je od srca

A kuhali su svi - od studenata koji su se tik prije nekoliko dana "odvojili" od majčinog lonca i kuhače pa do političara i umirovljenika. Za isti cilj - pokazati ljudima bez krova nad glavom da - nisu sami.

Pa čak i u vrijeme kada smo se grlili imaginarno, kada je distanca bila sastavni dio svakodnevice. Ljudi su tada, prepričavaju nam 
naše OLaLa-ovke, kuhali za imaginarne ljude, pojedinci bi u portunu preuzeli teće i tek ih vratili prazne.

- 
Bez obzira kakva je sudbina tih ljudi i zbog čega su se našli u toj situaciji, odlučili smo ne razmišljati o tome niti osuđivati ih. Tu su od profesora i inženjera do kockara i pijanaca, virujte. Nama je bitno pomoć tom čoviku - kaže Lana. Demonstrirati kako u životu nije najvažnije popraviti puknuti nokat ili "razbijati glavu" oko boje postola.

- Važno je osvijestiti da imaš krov nad glavom i krevet, da nisi gladan, iako može to biti manistra s pomama umisto jastoga. Život je težak, to mi možemo, u interakciji s ovim ljudima, višestruko potvrdit - nadopunjuje Lana.

I nije bitno manistra s pomama ili jastog, bitno je da je od srca.

Srca koje jače tuče kada među nama postoje ljudi koji nisu u nekom šljokičastom odijelu ili s moćima letenja. Ljudi kojima pljesak ili naklon do poda nisu dovoljni da bi opisali i odgovorili na ono što oni čine - svakoga dana.


hr Sun Mar 20 2022 21:53:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6339dbb818d1cbe2078b45c1/80
Foto: Ivana Ivanović

Najboljeg hrvatskog odbojkaša svih vremena odbojka je zadesila spletom okolnosti: "Ali, navukao sam se, onako naivno, dječački"

Kroz karijeru nije kalkulirao, nije špekulirao, nije bio oportunist, nego je koračao koracima od metra
Uglavnom smo zaboravili, ako smo ikada i znali, što to znači posijati i čekati urod. Razmazili su nas konzerviranom hranom, s gotovom hranom, polugotovom, s onom u limenkama, u bocama, u vrećicama, a ne baš tako davno svatko je imao svoj vrt. Sadilo se, sijalo, čekalo urod. Danima i mjesecima. Svakog dana okopavalo po nekoliko metara, čupalo korov, stavljalo vitamine i gnojivo.

Nekako tako, u paraboli rečeno, glasi i životni vrt sportaša. Ma svakog čovjeka.

Kratke. Jezgrovite. Koncizne. Jednostavne. Malene. Ali zato čine veliku razliku. Talent je početak, perspektivan početak kojeg običnog treba nadograđivati malim stvarima, izborima koje činimo iz dana u dan jer - male stvari čine naš život. Male stvari koje na kraju čine dramatično veliku razliku.

- Vaterpolo je bio jedna dječačka priča, sport s kojim sam se bavio nekih pet godina do svoje četrnaeste. I mislim da mi je on uvelike pomogao u nekom daljnjem sportskom razvoju jer sportovi poput plivanja, vaterpola, općenito sportovi u vodi, kao i gimnastika i atletika vrhunska su baza za karijeru. Pogotovo još meni koji sam visok 2 metra i još osam centimetara, vaterpolo mi je pomogao u koordinaciji - veli Igor Omrčen. Hrvatska nikad nije imala boljeg od njega u odbojci. Bio je konstanta. Za ljude iz dalekog svijeta valjda jedan od osam tisuća božanstava koje ima japanska mitologija, u toj zemlji u kojoj je proveo dobar dio svoje karijere "najboljeg od najboljih".


- Sjećam se da u bazenu nisam bio toliko loš, zapravo su mi govorili da sam jedan od talentiranijih. Lijepa su to vremena bila, djetinjstvo koje smo proveli na Jadrana, na Zvončacu, a zime na Poljudu. I kad sad pogledaš što ti klubovi pružaju mladim ljudima i kako su organizirani, mislim da smo mi imali puno bolje uvjete i mnogo bolju organizaciju - sjeća se Omrčen kojeg je krasila vrlina obiteljskog čovjeka često ponavljajući da mu je to najvažnija stvar na svijetu. Nije trčao za basnoslovnim ugovorima, već je gledao da njemu i njegovoj obitelji bude ugodno tamo gdje on zarađuje kruh.

No, ponekad, barem naizgled, stvari nisu onakve kakve nam se čine.

U ove naše dane kada je veće - bolje nas se uvjerava da kao pojedinci malo toga možemo i da nam uvijek treba netko. Netko tko zna bolje nego mi. Ali, Omrčen je vjerovao u svoje snove, u glas svojega srca, u svoju misiju. Nije kalkulirao, nije špekulirao, nije bio oportunist, nego je koračao koracima od metra. 

-  Odbojka je bila splet okolnosti, pogotovo jer je i tada u Splitu bila na nekim niskim granama. Zasluge idu prema školi na Kmanu, kad je profesor razapeo mrežu i spremao nas za školsko prvenstvo. Eto, baš tu se dogodio klik. I navukao sam se, onako naivno, dječački. Snimili su me tada ljudi u tadašnjom odbojkaškom klubu Marjan i malo po malo krenula je moja priča. I sve se jako brzo razvilo. Dvije godine sam bio u omladinskom pogonu Splita, normalan slijed je bio da odem u Kaštela koja su nosioc odbojkaške kvalitete na našem području, i radio sam s igračima na većoj razini - kazuje Omrčen.


Bilo je pritisaka i da se otisne prema Zagrebu, ali opet je - srce presudilo.

- Cijelo ljeto smo radili i individualno i ekipno i nije mi dugo trebalo da uhvatim te razlike između iskusnijih igrača i mene pa se streloviti uzlet osjetio i na tome da smo moju zadnju godinu prije odlaska u Italiju uzeli Kup Hrvatske, i to prva takva titula koja je bila uzeta Zagrepčanima. Mladost je tada jednostavno mljela sve pred sobom.

Baš kako je svojom igrom, fizikalijama i tehnikom Omrčen bio nepremostiv za mnoge. Dovoljno jasno da je u svojih dvadesetak godina karijere igrao za tek četiri kluba.

- Odbojka je užasno popularan sport. I ja sam na vrhuncu svoje karijere mogao igrati u Brazilu, mogao sam ići u Kinu, Japan, Poljsku i po cijeloj Europi. Odbojka se igra na svim kontinentima i, vjerujte mi, ne može stati u istu rečenicu s rukometom i vaterpolom - po aspektima organizacije, ugovorima i plaćanjima. Nažalost, kod nas ne prevladava mišljenja da je odbojka globalan sport, iako je ona kod cura u posljednjim godinama sport koji je prvi odabir - govori u dahu. I nastavlja.

- Sedam godina igrao sam u talijanskom Cuneu, poslije i u Macerati, a Cuneo je gradu u kojem 60 tisuća stanovnika živi za odbojku. Kao klinac sam došao među zvijezde i trebalo je puno rada, jako puno novih stvari, borbe za pronalazak svog mjesta pod suncem. Jer je to bila stvarno jedna super ekipa. Znate, volim ja reći da talent u sportu nije ni pet posto. Nisam otkrio toplu vodu, samo sam radio, imao radnu naviku, jaku glavu i zacrtao sebi da moram biti uporan i ne smijem odustati.

I onda se dogode najveći događaji, trenutci zauvijek urezani u srce...

- Osvajanje scudetta u Milanu, pred 15 tisuća ljudi u odlučujućoj utakmici. Moja zadnja utakmica prije odlaska u Japan. I ta talijanska odbojkaška liga je neka vrsta odbojkaškog NBA-a. Tamo imaš svake godine i do sedam klubova koji potroše velike novce da uzmu titulu. Ja sam godinama igrao u gigantima, uvijek sam bio blizu, bio sam u utakmicama polufinala, finala i uvijek je falio nekakav iskorak. Dogodio se tu zadnju godinu, i to sjećam se dobro datuma - 22. travnja 2012. godine. Nakon što smo gubili 3:0 u setovima, u time-breaku smo nakon tri sata pobijedili. Tada je 35 autobusa došlo u Milano... - reda uspomene Omrčen.

More navijača došlo je ispratiti Omrčena i na povratku iz Japana. Smiješna situacija se vuče iz tog vremena.

- U Japanu sve mora biti po nekakvim regulativama, tako su oni zablokirali jedan izlaz, umiješala se policija i skoro sam zadnji dan u Japanu, iznimno lijepog razdoblja u tom dijelu svijeta, završio u zatvoru. I kada sam dolazio tamo, nisam imao ideju da ću ostati toliko dugo. Potpisao sam dvogodišnji ugovor za Japan Tobaco i rekao sebi da ću odraditi dvije godine i vratiti se u Europu. Međutim, meni je toliko bilo dobro da sam na kraju ostao sve te puste godine u Japanu.

hr Sun Oct 02 2022 20:43:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6330aeff18d1cb37e28b4811/80
Foto: Ivana Ivanović

"Koji je to ponos bio - država mlada, a mi nabrijani. Svaki je uspjeh previše značio kad igraš za malu zemlju koja je svega prošla..."

"Kad zastaneš malo, pogledaš sve te uspjehe pa vjerojatno bi čovjek bio zadovoljan i sretan s pola medalja, a mi smo toliko toga uspjeli"
Ovo naše vrijeme nije za oklijevala. Čim ti se ukaže prigoda, moraš je zgrabiti. Bilo kako pa čak i za rogove, za rep - na svaki mogući način jer - hoćeš li uopće više imati neku novu prigodu. Oklijevala uvijek kasne, nikada nisu u skladu s vremenom. Dok se oni odluče, drugi već poberu lovorike ili ono što već treba pobrati. Drugi već lijepo privatiziraju, prodaju, kupuju, rasprodaju i obogate se.

No, ljudi su puno kompliciraniji.

U određenom je razdoblju povijesti homo sapiensa željezo bilo vrednije od zlata. Moglo se taliti i oblikovati bez prevelike muke, a s druge su strane željezni mačevi predstavljali najveću dragocjenost jer - željezni su u njima trud, muka, srčanost, htijenje, znoj, radost i suze. 

Mislili su tada da je pao iz neke druge dimenzije, nekog drugog vremena, nekih drugih vrijednosti - tu kod nas. Njegovu posebnost uočio je i zavolio cijeli svijet.

Mi volimo kada se stvari u našem životu događaju brzo, ali samo za one stvari koje nama odgovaraju, koje su isključivo nama na korist, ali put Petra Metličića dogodio se slučajno, talent je objeručke prihvatio i tako postao cesta. Jedna od onih s najmanje vozila, kojom svi mi želimo putovati, ali nekad skrenemo u kakvu sporednu, zapuštenu i neravnu. Cesta bez oklijevanja, za primjer drugima, cesta najkvalitetnijeg asfalta iza koje stoje sati i sati peglanja rupa i građenja novih kilometara.


- Pohađao sam Osnovnu školu Mertojak i volio san općenito sve sportove, tada su školska natjecanja bila popularna i praktički sam igrao sve za školu. Sreća je bila i da sam imao jednog profesora, velikog sportaša i fanatika Gojka Dumanića koji mi je, kako san ja ljevak, kazao da u Vukovarskoj primaju nove i mlade rukometaše. Svi iz škole išli smo se tamo upisati, ekipno, a onda gdje svi, tu i Mujo. Iako sam krenuo s košarkom, koja je devedesetih bila jako popularna u Splitu, zbog velike konkurencije otišao sam do rukometa. Svidio mi se na prvu i dalje, zapravo, znamo - priča tako Metličić koji priznaje kako su mu roditelji bili uzor jer zbilja je vrijedan divljenja podvig u kojem oba gluha roditelja odgoje uspješnu djecu.


- Kad mi je trebala pomoć za školu, oni nisu tu mogli puno sudjelovati, morao sam tako malo više povući kroz djetinjstvo, ali sve drugo što mi je trebalo, posebno roditeljska ljubav, e tu mi stvarno nije falilo ničega. Njihova potpora mi je bila na prvom mjestu i nekako kao da za sve što sam napravio sam imao motiv više kako bi oni bili ponosni i zadovoljni - veli.


U seniorski sastav kročio je još dok punoljetnost nije upisao. Strašno motiviran, trenirao je i trenirao u Splita...

- Klupski rukomet puno je tada ljepše izgledao, više se ulagalo, i bilo je mnogo više kvalitete. Ja sam iz Splita, koji je bio jako dobar, s iznimnom ekipom i uvjetima, otišao u Metković u kojem su, uz Zagreb, igrali najbolji igrači u Hrvata. Osvojili smo tada europski kup, dva kupa Hrvatske, igrali smo i još jedno europsko finale, a moju posljednju godinu i četvrtfinale Lige prvaka. Bila je to prava jedna stepenica više koja mi je pomogla da imam više ciljeve i da odem vani i tamo potpišem ugovor - priča u istom dahu pa se dodatno prisjeća.

- U Metkoviću su igrali i Goluža, Kaleb, Dominiković, Matošević, braća Jerković. Poslije je došao Lacković i Ivano. Uglavnom, kao da su svi igrači s nekom malo boljom karijerom krenuli baš u Metkoviću.


Debitirao je Metličić u kockastom dresu na početku novog tisućljeća...

- U Francuskoj, da, na Svjetskom prvenstvu. Može se kazati čak i nekako slučajno jer se dvojac ispred mene ozlijedio i tako sam upao u ekipu i odigrao jedan fantastičan turnir. Koji je to bio ponos, posebno za našu državu koja je tada bila mlada, a mi nabrijani. Kako i ne bismo jer kad dođeš negdje, čuješ himnu, a onda i osvojiš nešto. Ne može se to objasniti, pokušavao sam, sportašima koji su iz nekih većih i starijih zemalja. Oni nemaju emocije kao mi. Ne da ne vole igrati za reprezentaciju nego smo mi samo malo posebniji. Igrati za malu zemlju koja znamo što je sve prošla, onda nam je svaki uspjeh previše značio. Nije bilo ni do novaca, nego do ljubavi, a mi kao ekipa smo bili prava klapa.


Jer, barem tako kažu, ako nismo u stanju voljeti onda ništa drugo neće funkcionirati. Ako jesmo u stanju voljeti - ostalo slijedi jedno za drugim. Ovim redom - zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. godine, na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. i na Olimpijadi u Ateni 2004. godine. Njegovoj kolekciji zlatnih medalja nedostaje samo ona s europskih prvenstava, a koju nema nijedan hrvatski rukometaš. Srebro oko vrata bilo je na SP-u  u Tunisu 2005. godine, Europskom u Norveškoj 2008. i godinu dana kasnije na svjetskoj smotri u Hrvatskoj.

- Kad zastaneš malo, pogledaš sve te uspjehe pa vjerojatno bi čovjek bio zadovoljan i sretan s pola medalja, a mi smo toliko toga uspjeli. Veliki su to rezultati, ne treba biti skroman, a Bogu hvala da sam i s klubovima imao sjajne faze, karijeru koju sam mogao samo poželjeti - kaže Petar kojemu je srce najbliže ipak ostao Metković, priznaje to.

- Metković je jedno predivno mjesto koje praktički živi rukomet i kad te ljude vidiš da su zadovoljni i sretni kad se nešto događa, u toj maloj sredini u kojoj je rukomet praktično bio doručak, ručak i večera, jednostavno moraš ostaviti trag.

U toj maloj zemlji u kojoj je toliko trenera i izbornika...

- Mi smo u uvijek zahtjevni, mi ne prihvaćamo drugo i treće mjesto. Kad vidiš kakve imamo uvjete i gdje radimo, na koji se način ulaže u sport, vjerujte mi da smo čudo. Ipak, naš mentalni sklop nije da budemo drugi jer mislimo da smo Bogom dani u sportu i svemu drugom. Bilo je tu dosta dobrih igrača u rukometu, ali se i nadam da će jednog dana doći jedan koji će biti bolji od mene, da mene više zaborave - smije se Metličić na nozi s olimpijskom medaljom. Zbog oklade, znate.


Ne zovemo se mi kauboji jer dolazimo sa zapada pa ulazimo sa šeširima i pištoljima nego smo bili divlji u ponašanju. Malo divlji. Takvi smo bili izvan terena, ali možda je to bio i ispušni ventil jer su bila velika očekivanja, bio je velik stres i bilo je baš dosta naporno sve to prebroditi. Nekad smo se stvarno u reprezentaciji ponašali kao mala djeca, ne bi silazili satima s playstationa, a da ne govorimo o spačkama. I ako osvojimo zlato, rekli smo se tetovirati. I osvojili smo zlato, a onda je tek nekoliko nas istetoviralo medalju. Za vječnost.

hr Sun Sep 25 2022 21:41:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/63276c7e18d1cb41da8b456d/80
Foto: Ivana Ivanović

Bez Crnog imotska glazba ne bi bila uz bok najboljih, a nije bilo tako lako ni bajno kao što izgleda: "Roditelje sam nagovarao da mi dopuste u glazbenu u Splitu!"

Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš...
Živimo u vremenima u kojima se jednostavnost propagira na sva zvona, ali u biti sve se oko nas komplicira do apsurda. Život nam je iz dana u dan sve kompliciraniji, sve zapetljaniji. Kažu da su suvremena tehnološka čuda navodno trebala pojednostaviti svakodnevicu, olakšati nam življenje, a kad ono, mi sve više sličimo insektima uhvaćenima u paukovu mrežu. Koprcamo se i koprcajući se sve više zaplićemo.

Kada se stvari pojednostave, kada se "ogole do kosti", onda je nemoguće manipulirati.  

Jednostavnost objedinjuje prave vrijednosti, prave poteškoće, pravu složenost, ali kako je sve zajedno povezano - čovjek ima osjećaj jasnoće i da sve pripada tamo gdje mu je i mjesto.

E sada sam ja stvari zakomplicirao, umjesto da ih pojednostavim.

Biblija, eto, sadrži otprilike tri milijuna slova, 31 000 stihova i 1189 poglavlja. Da se pročita Stari zavjet potrebno je negdje 38 sati i još 11 sati za Novi - 49 sati je za cijelu Bibliju. Ako bi ju čitali običnom brzinom govora, bilo bi nam potrebno 70 sati i 40 minuta.

I što s tim podatkom? Pa tako mi ljudi razmišljamo. Kroz podatke, vrijeme, brojeve, sate, stranice.

Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš. I kroz desetljeća zvuk imotskih instrumenata nikada nije u potpunosti utihnuo, a mijenjale su se generacije i generacije i dolazili neki novi ljudi u nju, duh imotske kulture duboko je crtovljima i notama limenih i drvenih instrumenata odlazio i izvan toga grada.


"Možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca"

Često je baš Glibota govorio da smo u svemu neobično talentiran narod, da možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca, ali i da samo moramo raditi kao oni i biti strpljivi jer - ako se i dogodi greška, novi dan je tu da se ispravi.

- Rodio sam se u Gradu i nedaleko od mog doma bila je zgrada Poglavarstva u kojemu su glazbari imali probe i vježbanje, a ja sam se kao dječak igrao gurajući kolo sa žicom i slušajući kako sviraju. I privuklo me, s deset godina sam imao prvi službeni doticaj - govori profesor čijom se zaslugom imotska glazba vinula uz bok najboljih, ali ne samo glazba već cijela - glazbena umjetnost u Imotskom

A sve je krenulo od trombona...

- U široj obitelji sam imao različitih umjetničkih persona i talenata. Među ostalim i fra Ivan Glibotić po kojemu se zove naša imotska škola, s očeve strane, kao i kolekcionar slika s galerijom u Parizu Ante Glibota dok mi je s majčine strane prvi rođak Tonći Vrdoljak. Jere, brat moje bake bio je violinist u orkestru u Rijeci, a drugi imena Petar utemeljitelj imotske gimnazije, a u ona vremena imao je i najveću biblioteku u svojoj kući - u dahu priča i sjeća se dana kada je za glazbenu avanturu prvo trebalo privoljeti roditelje.



- Više od tri sata se tada vozilo do Splita, nije bilo asfalta, drugačija su bila zvanja i komunikacije, a brat mi je imao silnu želju ići u pomorsku školu. U tom vremenu, šezdesetih godina, bio je to šok za roditelje. Nisu uopće mogli vjerovati da je on znao da postoji pomorska škola. I oni ga nisu pustili, a onda sedamdesete, bio sam predodređen da ću ići u srednju tehničku školu u Splitu, jer vidjeli su da sam radio sa strujom, spajao, popravljao pećice, ali kad sam doznao da postoji glazbena škola, donio sam odluku da je to moj put. Brata i ekipu sam zamolio da mi nekako nagovore roditelje, oni su popustili i napravili su pravu stvar, kad pogledate iz današnje perspektive - govori Crni na čelu glazbe koja je više godina zaredom hrvatski prvak uz još stotine prestižnih - kako hrvatskih, tako europskih i svjetskih nagrada, plaketa i priznanja.

A nije bilo lako...

- Glazbene škole u bivšoj državi uglavnom su bile gdje je bila stacionirana JNA vojska. Govorim tako, primjerice, o Pločama, Kninu, Drnišu, Sinju, a Imotski pa čak ni Makarska nisu imali glazbene škole - priča Glibota pa dodaje.

- I tako sam silom zakona morao u vojsku, i to na Lastovo, ali jedva sam čekao ponovno biti u formi sviranja. I kako je na otoku bilo puno vojnih lica, a ja sam bio vojnik, po dolasku sam predložio nadređenima da pokrenemo tečaj za malu djecu jer su te službene osobe imali obitelji. Organizirao sam taj tečaj, ali sam radio kao program glazbene škole. Bilo je tako godinu dana - veli.



Doveo školu u grad

I skidaju kapa do poda svima onima koji su glazbu od prvoga dana utemeljili, klanjaju se duboko i onima koji su je u trenucima kriza, a bilo ih je, vukli i postavljali na svoje noge, ali nema veće zahvale od one koju je zaslužio baš taj naočit čovjek, dubokog glasa i izuzetnog stasa pred kojim se pogled skreće. Ali, samo dok ne progovori i tako sije radost i pobuđuje radnu temperaturu.

- To snalaženje u prostoru i vremenu mi je bio dovoljan temelj da osnujem glazbenu školu u Imotskom, prvo tečaj u sklopu Narodnog sveučilišta, a u nastavku se samo događao rast. Bio sam jedan od prvih koji je s 14 godina išao u glazbenu školu u Split, a zadnji je bio moj sin jer smo mi doveli školu u naš grad - ponosan je Glibota.

- Moja životna postavka je da ono što ti je Bog dao moraš iskoristiti i ako to ne iskoristiš, nitko ti drugi neće ništa dati, a najveći ulog je znanje. Moj moto je bio po jedan instrument u jedno selo i normalno da su u glazbi prvo svirali samo oni iz Grada, kojima nije trebalo puno da dođu do prostorija, ali sam kasnije to proširio na cijelu krajinu. Zato je danas puno profesora i akademika koji rade po školama, sviraju i hvale se kako su baš iz Imotskog.

I danas mu, kaže i priznaje, u ušima odzvanjaju riječi Ivice Kostelića koji je objašnjavajući tajnu svog uspjeha tvrdio da treba raditi samo pola sata dnevno više od konkurencije i kako se to na kraju godine skupi. I ne samo da se skupi, nego je nakon više godina odmak ogroman.

Gliboti tih prvih godina, kao ni danas, nije bio problem uzeti metlu, kamoli premještati klupe u prostorijama. Nekad su to bili privremeni uredi, na korištenju, danas samo glazbeni, na ponos imotskog puka. 

Onda i danas u ruci su mu i lemilica, i odvijači i kombinirke jer koliko god glazba i umjetnost fin životni dio, tako i iza svega stoji teška građevinska oprema. Simbolično, naravno.

- Kad god smo s glazbom išli na državno natjecanje, bili smo prvi. Nekada i nismo išli jer bi se generacije mijenjale, a da bi stekli reputaciju i ugled, ne smiješ biti polovičan. Kad se pokažeš onda budeš među najboljima ili najbolji. Znate i sami da se ništa ne događa preko noći pa je onda razumljivo da smo nakon tek pet godina mog rada u glazbi, i to 2000. godine prvi put postali prvaci. 



Osim trombona, bilo je tu i drugih glazbenih ekskurzija s kojima, na prvu ruku, i nakon toliko slova, ne biste spojili Ivana Glibota Crnog, ali...

- Kao mladić sam naučio svirati gitaru, bio sam i u nekim bendovima, tamo svirao trombon, bass gitaru, klavijature, a devet godina i u splitskim Delfinima, kasnije Dupinima. Kad sam se vratio u Imotski, u slobodno vrijeme sam pokrenuo grupu Express. I 1993. smo nastupili na Splitskom festivalu. Zanimljiva je priča o tom nastupu jer kad sam prijateljima rekao da bi volio da nastupimo na festivalu, a uz to da napravim i pjesmu, bili su u čudu. Ne smijem ni reći što su rekli kad su prvi put čuli pjesmu, a godinu prije Pejaković je pobijedio s "Ako odem prijatelji". Govorio sam im da nas ljudi moraju zapamtiti u tri minute s nečim inovativnim. Kad sam shvatio da smo na pravom putu? Na generalnoj probi večer prije, kad smo počeli svirati uvod, ljudi su iz kafića počeli dolaziti tik do bine. To je bio dovoljan pokazatelj.

Godinu kasnije dogodila se "Tebi srca pjevaju" u kojoj su Neki kažu da je malo falilo da papa u Hrvatsku ne dođe na taktove baš te pjesme...


hr Sun Sep 18 2022 22:02:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/631e343c18d1cb0ec48b458c/80
Foto: Ivana Ivanović

Da nije bilo Lepe Smoje možda bi Đorđi Peruzović bio pomorac, a ovako je postao jedan od najboljih zabavnjaka svih vremena

Glazbenik koji se proslavio sedamdesetih i osamdesetih godina i čije evergreene poput onog "Di si bija kad je grmilo" znaju svi
Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim u očima drugih, znati kako glasovati, koga i kada nominirati jer to je - preduvjet opstanka u programu.

Sve naše brige su s rokom trajanja. U našem kratkom životnom vijeku mnoge naše brige već su odavno nestale, a nove koje su nastale će - nestati. Mnoge velike brige iz prošlosti su nestale, a još mnogo njih doći će svome kraju, prije ili kasnije. Zakon prolaznosti vlada i s našim najvećim brigama.

Jer mi ljudi želimo biti na vrhu. Želimo biti prvi. Ovaj je svijet prepun ljudi koji su izgorili u toj suludoj utrci do prvog mjesta. Do novca. Do moći. Do slave. Do popularnosti. Ta granica se spušta sve niže i niže. 

Za jednog od naših najboljih zabavnjaka svih vremena Đorđija Peruzovića, kako ući u srca publike nije bila briga. Bez imalo uvijanja, uljepšanja, friziranja, lakiranja. On nije igrao na kartu popularnosti, na kartu lakih i neostvarivih obećanja. Nije igrao na kartu prodavanja iluzija nego svojim notama, talentom kojeg je njegovao, kreirao rečenice koje nisi mogao višestruko interpretirati. 

Možda nitko ne bi znao za Đorđija da nije bilo tete Lepe Smoje i Kulturno-umjetničkog društva "Mozaik", da je Peruzović samo ostao u učeničkom domu Tehničke škole, da je tek završio za strojara i otišao navigavati.


- U "Mozaiku" nas je dočekala Lepa Smoje, mene je odma uvatila za glavu, okrenila, "izmirila", i rekla: dobar si. I tu san počeja plesat. Prijatelj i ja smo se prijavili, tamo je bilo lipih cura, a pokuša sam i u balunu. Pa šta će drugo sedamnaestogodišnjak... Popularan je bija Split, i mi smo došli na Splitovo igralište upisat se na balun, a tamo nas je dočeka trener Luka Kaliterna, i reka nam da ćemo prvo zalivat teren. I tako smo mi zalivali travu na tom upisnom treningu, pa smo došli opet sutra. I opet zalivali. I preksutra i još danima iza, desetak. I kad smo svatili da to nije za nas, štufali smo se i otišli - govori pa nastavlja.

- U Mozaika sam bio i solist, sa mnom je plesala i Maja Srbljenović, poznata balerina, a pivanje? Jednom prilikom nije ima 'ko pjevati na matineji i pokojni Đeki Srbljenović, tadašnji voditelj muzičke sekcije, posla me na pozornicu kako bi se popunio program. Uglavnom, imali smo jednu nedilju, a sve nedilje su matineje bile u "Vicka", ka specijalnog gosta najavljenog Đimija Stanića, već onda veliku zvijezdu, a on je zapea negdi u Lici, u snigu. I publika me odlično prihvatila. BIlo je to šezdesete godine prošlog stoljeća.


Kronološki, u godinama kada je zabilježio i prvu nagradu, i to 1963. godine na tadašnjim "Melodijama Jadrana" s Runjićevom "Baladom o tovaru". Pjevao ju je na pozornici na Bačvicama, propisno odjeven u bijeli veštit, začešljan kako spada. Frank Sinatra splitske i hrvatske estrade upisao je u Muzičkoj školi solo-pjevanje kod izvrsne profesorice Branke Ristić koja je odgojila sve najveće operne pjevače u Splitu i šire.

- Znate, dobro mi je išlo, već san dobija ponude za nastavak karijere u teatru, triba san pivat u "Don Carlosu" sporednu ulogu. Tad san se mora odlučit u smjeru zabavne ili operne muzike i ja sam, eto, otiša u zabavne note. Ja san se neko vrime šverca, piva po terasama, a onda me jedan dan cinka neki profesor koji je ima vikendicu u Brelima. Sve u svemu, nije mi ža jer sam sa zabavnom glazbom obišao cijeli svijet. 

Najviše u Rusiji...

- U Rusiji sam nastupa više od osamsto puta jer je u prosjeku bilo osamdesetak koncerata po turneji, a ja sam bija deset puta po turnejama. Ima sam strašnu kondiciju, i bija sam jedan od prvih iz Splita koji su otišli u bivši Sovjetski savez. Odvela me Radmila Karaklajić, koja je onda s Vicom Vukovom na Splitskom festivalu pjevala "Bodulsku baladu", a ona je tamo bila jako poznata. Dala mi je 33 rubalja po koncertu za početak, a ona je sa suprugom imala blizu 300 rubalja. Usporedbe radi, imali smo sto koncerata, i zaradio sam osan milijuna dinara. Moga sam Mercedes uzet za to, a ona je deset puta više zarađivala. 

Pršti pozitivnom energijom, dobro raspoložen i uvijek govori kroz široki osmijeh. Uvijek elegantan i galantan, spreman na razgovor. Glazbenik koji se proslavio sedamdesetih i osamdesetih godina i čije evergreene poput onog "Di si bija kad je grmilo" znaju svi. 

- Pobijedila je ona i u Češkoj i Bugarskoj, zapravo gdje god da sam piva jer želja mi je bila imat prepoznatljive pjesme za razliku od ovih danas jer se nakon pet mjeseci ne zna tko je piva i pobijedio na festivalu. Sada sam uzeo jednu malu pauzu u proteklih nekoliko mjeseci, ali pripreman i nastupe s grupom Bambola iz Splita. Pivat na play back, iako dobro to zvuči, nije to to - bez benda nemaš onaj strašan osjećaj na pozornici.


Scena ga je odmah prigrlila, jednako ga ljubi i danas, a bilo je i zanimljivih detalja.

- Stipica Kalogjera mi je ponudio 1974. "Ponoćno sunce" za pivat na festivalu, a onda je stigao i Teo Trumbić i reka da za mene ima pismu "Ća će mi Copacabana". Pustio mi je na kazetofon i reka da je ta pisma baš za mene, probnu snimku je piva Oliver, ali jednostavno je nisam moga prihvatit jer sam već prije prihvatio Stipičinu pjesmu. Trumbić mi je tad rekao da ću s "Copacabanom" pobijedit. I kad sam ga pita zbog čega ju ne piva Oliver, odgovorio je kako mu direktor festivala Milošević nešto zamjera. Obeća san mu da ću sredit tu situaciju i otiša sam tako na kavu s Miloševićem i uvjerio ga da Oliver bude na festivalu, a na kraju je i on pobijedio s tom pismom, pismom koja je bila odskočna daska koja se, ruku na srce, tribala dogodit kad-tad jer je bio glazbenik vrhunske kvalitete - priča Peruzović.

- Prije svakog festivala iša san svojon "alfon" u Padovu i kupija novi veštit. Za nastupat na Splitskom festivalu još pogotovo. I tako sad gledam svjetleća odijela koja pjevači imaju, a ja sam svoje prvo kupio prije pola stoljeća u Münchenu. Da sam tada 1,500 maraka za njega i kad su reflektori u Rusiji uperili prema meni, ljudi su mislili da sam stiga iz svemira. Kad god bi piva, uzima bi najnovije kolekcije odijela i tako san jednom iša u Padovu, kupio odijelo za nastup, u Karlobagu sam prespava i doša skoro do Zadra kad mi je sinulo da je odijelo ostalo visit u ormaru. Tolikon san se brzinom vratio, a doslovce sam se oblačio dok sam stizao na pozornicu. Sa mnom je nastupala Snježana Naumovska, pivali smo "Samo ti"; a ona je imala bile rukavice i tu je stavila prsten koji joj je baka poklonila. I kaže mi nakon festivala da ju je skupo košta jer se s nekim rukovala i neko joj je ukra prsten - govori čovjek koji je ušao u deveto desetljeće života, a i dalje se, veli, osjeća kao srednjoškolac.

- Dignem se oko 10 sati, ali zaspem kasno. Ne pijem i ne pušim, uredno se hranim. Uvik je nekih 77 kilograma na vagi, pazim na to iako imam puno godina. Imam svoju kosu, svoje zube, neman stomak pa eto, kažu da solidno izgledam. Ovi moji drugi su svi opelavili, ali ja san se vodio time da je pjevač jedno zvanje koje uvik mora biti u formi. Na pozornici publika prvo pogleda kako izgledaš, a onda kako pivaš. Onda, ako si ofrlje obučen, onda ti je i pisma loša. To je ono što mogu posvjedočiti. Možda mi je ta žica došla priko none koja je bila Talijanka.



hr Mon Sep 12 2022 07:23:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .