Splitski župnik: “Mladost na Ultri nazivaju Sodomom i Gomorom, valjda motivirani vlastitim životnim neostvarenjima”

Osuđujući – dakako – svaki vid nasilja, treba razumjeti da su sportski tereni, tribine i ulice mjesto urječivanja i izražavanja osobnog i društvenog (ne)zadovoljstva. Tako je, valjda, od kad postoji sport, u kojom god obliku. Sportski su događaji (ne)prilika za uriječiti i kanalizirati ideje, okupiti istomišljenike, podijeliti savove i iskustva, izraziti podršku ili nezadovoljstvo. Vjerojatno su tribine (nogometnih i drugih) stadiona više pridonijele izražavanju stavova, nego bilo koji drugi društveni događaji i mjesta. Psihologija mnoštva (mase) potiče emocionalno pražnjenje. Kad je ono potaknuto nepravdom koja nagriza pojedinca, obitelj, zajednicu, skupinu ili društvo, ono je (ne)prilika za iskazivanje nezadovoljstva, potrebe i čežnje za promjenom, za izlaskom iz situacije koja guši, koja uništava. Ma koja god ona bila. Nije, stoga, čudo da su tribine nerijetko mjesta ispoljavanja agresije, iako ne uvijek opravdane. Paraliziran vlastitom društvenom nemoći, mali čovjek barem može urlati s tribina. To mu nitko ne može zamjeriti. Zadovoljan građanin nema potrebu biti agresivan. Ali, što je s čovjekom kojemu ništa drugo nije (pre)ostalo?! Kojemu je korumpirani sustav na svim razinama oduzeo svaku nadu u bolje sutra?!

U isto vrijeme država sredstvima represije reagira na postupke navijačkih skupina. Na žalost, nerijetko je to sirovo demonstriranje moći, koje se, prije ili kasnije, nositeljima vlasti obije o glavu. U tom smislu nedavni izljevi policijskog nasilja na autocesti kod odmorišta Desinec ostaju trajni izvor ogorčenosti, koji će tek doći na naplatu. Treba pričekati i vidjeti u kojem obliku.

Naša društvena situacija pokazuje da su u kriznim trenucima upravo navijačke skupine one koje reagiraju na način dostojan divljenja i zahvalnosti. Isti se navijači, koji jedan dan primaju udarce pendrecima, golim rukama i s običnom granom u ruci bore protiv požara, spašavajući i živote i imovinu. Dok ih visoko rangirane perjanice političkog života nazivaju pogrdnim imenima, isti navijači sele opremu u splitske bolnice u vrijeme pandemije, a oni prilikom potresa u Zagrebu sele trudnice, novorođenčad i opremu iz oštećenih bolnica. Druge humanitarne projekte, poput darivanja krvi, ne treba ni spominjati.

Dok lokalni politički uhljebi peglaju službene bankovne kartice po austrijskim bordelima, mladost na splitskom festivalu elektronske glazbe neki (zlu)rado kolektivno proglašavaju uživateljima opijata, „Sodomom i Gomorom“. Valjda motivirani vlastitim životnim neostvarenostima. Ili jalni jer sami nisu dio takvih događaja. A nemaju petlje biti. Ili od njih nisu ostvarili korist.

Zaista ne znam, tko je ovom iscrpljenom društvu učinio više zla, odnosno dobra: pretili „uglednici“ u finim odijelima i toaletama u prvim društvenim redovima, ili navijači s tribina, koji se bore na prvim linijama požarišta, odnosno mladost koja pleše u ritmu elektronske glazbe u splitskom Parku mladeži, a kad je potreba priskače nevoljnima u pomoć?! Onima, čiji novac perjanice društva peglaju u bordelima.

U potrebi, znam kojima bih se obratio. Tamo, gdje je Bog među svojima. – stoji u objavi.