Svijet bez Elvisa, 40 godina kasnije

Neokrunjeni kralj rock’n’rolla, Elvis Aaron Presley (8. siječnja 1935.-16. kolovoza 1977.) legenda je postao još za života, potukavši sve rekorde: u samo dvadesetak godina objavio je 97 ploča, te na vrhovima top lista proveo čak 996 tjedana.

U javnosti je počeo pjevati s 13 godina na crkvenim svečanostima i srednjoškolskim priredbama u Memphisu. Školu je napustio s 18 godina, pa neko vrijeme radio kao portir u kinu i vozač kamiona, snujući glazbenu karijeru. Prvu pjesmu snimio je, kako je kasnije tvrdio, kao rođendanski dar majci – njegov prvi singl objavljen je u srpnju 1954., čime je i započela njegova glazbena karijera, s producentom Samom Phillipsom pod etiketom Sun Recordsa.

Elvisov uzlet obilježili su sredinom 1950.-tih hitovi poput “That s All Right Mama” i “Heartbreak Hotel”, a najuspješnije mu je razdoblje od 1960. do 1975., u kojem je izdao čak 52 ploče koje je još za života prodao u oko 600 milijuna primjeraka.

Ostvario je i uspješnu filmsku karijeru, započetu 1956. filmom “Love Me Tender”, te se do 1966. nalazio na listi deset najkomercijalnijih američkih glumaca.

Svojom pojavom Elvis je promijenio sve u 50-ima – glazbu, modu, razmišljanja mladih. Spojio je country glazbu i r’n’b u novi rockabilly žanr iz kojeg se rodio rock’n’roll. Bio je prvi glazbenik koji je plesao uz glazbu.

“Sam Phillips, Elvisov diskografski otac, vodio je mali tonski studio Memphis Recording Service smješten u memphiskoj 706 Union Avenue – mjestu što će ga kao svojim Betlehemom u budućnosti pohoditi milijuni ljubitelja pop glazbe u potrazi za tragovima rađanja jednog planetarnog mita. Snimao je crnačke glazbenike koji su izvodili ‘race’ – kako se na Billboardovim top ljestvicama nazivao idiom uskoro bez eha segregacije zamijenjen egzaktnim glazbeničkim ‘rhythm and blues’ – te lokalne bijele country zabavljače, i snatrio kako bi mu bijelac s crnim glasom donio pravo bogatstvo”, priča Škarica.

Pojavio se plahi, ljepuškasti mladić sa željom da snimi pjesmu za majčin rođendan. Zamijetila ga je Phillipsova tajnica, a onda na dodatnom snimanju i sam Phillips.

“Bio je to njegov čovjek! Nije zaradio milijardu; veliki RCA za otkup Elvisova ugovora platio mu je 30 tisuća dolara – u ono doba, 1956., ni to nije bila loša cifra. Zato je kao vizionar, ne trgovac, zajedno sa svojim otkrićem ušao već na prvom koraku 1986. u američki Rock’n’roll hall of fame”, napominje.

Elvis Presley je bio taj koji je, odmalena ozračen južnjačkim tradicijama dviju suprotstavljenih kultura – bijele i crne, uzbudljivo, neviđenim nervom spojio crnačku osjećajnost i ritam s bogomdanim raskošnim baritonom tenorskih dosega. Fizikus i temperament iznikli u mladog poluboga postali su živućim totemom adolescentnim poklonicima u bijegu od zaštitničkog roditeljskog zagrljaja konzervativne Amerike, kaže Škarica.

“Neprijeporno je jedno: prvi put u povijesti tinejdžeri su dobili svoju glazbu i na njoj izgradili svoju kulturu. Djeca i roditelji nisu više slušali iste glasove i klanjali se istim idolima pod svjetlima iste pozornice: Dean Martin, Perry Como, Frank Sinatra i Doris Day naspram Elvisa, Little Richarda, Chucka Berryja, Jerryja Lee Lewisa i Wande Jackson ili Ette James”, pojašnjava.

Elvis Presley umro je 16. kolovoza 1977. u dobi od 42 godine. Kralj rocka srušio se u kupaonici na svojem imanju Graceland u Memphisu. Odmah je prebačen u bolnicu, no svi pokušaji animacije bili su bez uspjeha te je istoga poslijepodneva proglašen mrtvim. Uzrok smrti bio je srčani udar vjerojatno uzrokovan prejedanjem i predoziranjem lijekovima.

Njegova je smrt potresla milijune njegovih obožavatelja, a mediji su je popratili naslovnicama s kojih su vrištali očajni vapaji poput: “Danas je umro Elvis i doba rocka zauvijek je završilo”, ili “Kralj je mrtav i nikada ga nitko neće zamijeniti”. Glazbena era koja je uslijedila donijela je uzlet punka koji se, kako ocjenjuje glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, mada posve različit od onoga što je svirao Elvis, zapravo nastavlja na temeljne postulate njegove glazbe.

“Negdje tamo 1977.-78. godine, Neil Young je imao pjesmu koja se zvala ‘My My, Hey Hey’ u kojoj postoji jedan zgodan stih: ‘The King is gone but is not forgotten, this is the story of Johnny Rotten’. Dakle, u toj je pjesmi Neil Young praktički u kontrapunkt doveo smrt Elvisa Presleya kojeg ne bi trebalo zaboraviti, bez obzira što su već došli neki novi heroji – dakle, izvođači poput Johnnyja Rottena i Sex Pistolsa – koji su bili dijametralno suprotni onome što je predstavljao tada već pokojni Elvis”, ističe Dragaš.

“Naravno da je sredinom 1950.-ih postojao i niz drugih izvođača rockabillyja, međutim, upravo je Presley bio najzaslužniji za omasovljenje toga pokreta, da isti ne umre kao još jedna moda mladih, te da postane nešto trajno, što će godinama, pa i desetljećima, biti temelj popularne glazbe, govorimo li o periodu od sredine 1950.-ih pa praktički do 21. stoljeća, u kojem je rock’n’roll doista bio noseći žanr popularne glazbe”, dodaje.

Iako se čini da možda gotovo da nema nikakve poveznice između s jedne strane Sex Pistolsa i Johnnyja Rottena i, s druge, Elvisa Presleya, poveznica je sigurno postojala, “jer, ako ništa drugo, Elvis Presley je pokrenuo rock’n’roll revoluciju na koju se punk praktički ponovo verificirao, odnosno, želio je taj povratak tadašnje rock glazbe prema onoj prvotnoj energiji, živopisnosti i životnosti rock’and’rolla kakvog ga je i Presley predstavljao sredinom 1950.-ih godina”, ocjenjuje.