Dva Splita: IKS festival i X političari

Performansom eksperimentalne kazališne skupine Ricci Forte u ponedjeljak navečer završio je IKS festival. Treće po redu zdanje festivala i ove godine se pokazao kao pun pogodak za sve željne suvremenog, ali iskonskog teatra. Bilo da se radi o performansima, predstavama ili plesnim izvedbama, publika je hrlila na Festival. Već koncert Laibacha koje je kreativna direktorica Nela Sisarić uspjela dovesti u splitsko kazalište pokazao je koliko ne treba puno da se izvuče onaj revolucionarno-idealistički duh iz Splićana. Da ne treba puno za autentični osjećaj. To je ujedno i bio, kažimo to tako, najmasovniji događaj IKS festivala, recimo na mainstream razini.

Osvježenje festivala su također bili vrhunski plesači sa svojim izvedbama, od kojih svakako treba izdvojiti slovenski par Rosenu Hriber i Gregora Lušteka. Svaku emociju ljubavi, žrtve, ovisnosti ili potlačenosti u jednom odnosu ispunjenog i strašću i patologijom svojim su pokretima dočarali i doslovce u srce gađali. Ipak, usudili bismo se reći, najbolja i najdojmljivija izvedba ovogodišnjeg festivala je performans Fortea. U maloj kupaonici stoji zid prekriven slikama “celebova”, junaka našeg doba, milijun trash rekvizita čija je funkcija od životne važnosti svakoj modernoj ženi. Ili bi trebala biti. I on u kadi igrajući se s patkicama. Glazba pokreće proces, a za njom moćna i potresna naracija. Kroz pola sata, Ricci ne štedi sebe padovima, udarcima, unutrašnjom borbom u kojoj se previre sav jad besmisla suvremenog života, grčevite i nikada dostižne bitke za ljubav, površnost i sve društvene agonije. Sve se to nabilo u jednu zaparenu kupaonicu u Šimićevoj ulici.

Neki nisu ni izdržali, jednostavno je preteško bilo osjetiti suze i bol. Tu muku. Sebe? Njega? To nije važno. Bitno je da se dogodila umjetnost iza koje nitko, ama baš nitko na intimnoj predstavi nije ostao indiferentan.

Ironično, vrhunska umjetnost za konac IKS festivala dogodila se istog dana kada se održala jedna od najdegutantnijih sjednica Gradskog vijeća s koje još odjekuju diskriminirajući tonovi. Mogli bismo povući razne paralele, ali prva koja se nameće je da po tko zna koji put institucije su te koje su zakazale kada je u pitanju kultura. Ona sloboda, ljubav i sve što čovjek po prirodi jest događa se na drugom mjestu. Gdje se ne kroje zakoni, ali čovjeka nekako čine boljim. Ili, barem podsjećaju što su istinske bitke i vrijednosti koje čovjek najčešće proživljava sam u ovako postavljenom suvremenom svijetu. Upravo takva scena, ovog puta zaslugom IKS festivala, ponovimo – pojedinaca nikako institucije, budi najveći optimizam. Pokazuje svima, a napose mladima, da se valja boriti. Opet suprotno od poruka poslanih iz splitskog parlamenta. 

Nakon dvije oprečne slike poslane u jednom danu iz “split personality” grada nadu i budućnost treba vidjeti u ovoj drugoj slici koju šalju manifestacije poput IKS festivala. Koja je za čovjeka, za dobro, a nije odigrana pred kamerama za samopromociju, pritom svjesno gazeći druge negirajući sve vrste sloboda…