Tko kaže da Split nema palijativne timove?! Ima ih čak dva, već dvije godine, samo nitko za njih- ne zna

Zaista hvalevrijedna tribina (okrugli stol) održana je u petak s početkom u 18.30 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Tema joj je bila- palijativna skrb. O njoj se već neko vrijeme govori, pregovara, dogovara, no čini se da smo još daleko od realizacije. 

Čak u 30-ak hrvatskih gradova i mjesta dostupna je palijativna skrb, no na području Splitsko-dalmatinske županije toga još nema, a čini se i kako skoro neće ni biti. Sve je još uvijek samo na razgovorima. Ova trosatna tribina okupila je stručnjake koji su zaista imali što za reći! A neke stvari su se i otkrile, no pomalo… krenimo redom. 

Za početak je bitno da je sve organizirala Hrvatska liječnička komora, u suradnji sa Županijom splitsko-dalmatinskom. Sve je na početku pozdravio organizator doc.dr.sc. Krešimir Dolić.

– Svjesni smo da smo svi potencijalni korisnici takve vrste skrbi jednog dana. Raste broj kroničnih bolesnika, onkoloških pacijenata, umirućih… Unazad 10-ak godina o takvim bolesnicima brine se obitelj, no društvo mora preuzeti tu ulogu. Drago mi je što nam Županija daje vjetar u leđa, preuzela je inicijativu da institucionalizira takav oblik skrbi.- kazao je Krešimir Dolić te naglasio da je prošle godine barem polovici umrlih osoba bila potrebna palijativna skrb (a lani je umrlo 4500 ljudi). 

– Ne želimo da sve ostane samo na pokušaju, nego želimo učiniti nešto konkretno.- kazao je među ostalim župan Zlatko Ževrnja. 

Predavanja su zatim održali prof.dr.sc. Veljko Đorđević s Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu zagrebačkog Medicinskog fakulteta i psihijatar Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, doc.dr.sc. Marijana Braš s temom “Psihijatrijsko/psihološki aspekti u palijativnoj medicini”, te dr.sc. Ivana Marasović Šušnjara o procjeni palijativnih potreba Splitsko-dalmatinske županije.

Malo je reći da su predavanja bila zanimljiva. Đorđević ističe kako su se u svijetu vodile silne rasprave o eutanaziji, no tvrdi kako ona kod nas ne dolazi u obzir. 

– Mi se moramo boriti za život do samog kraja i pomoći dostojanstvene zadnje dane.- kazao je prof. Đorđević. 

Istaknuo je da palijativna medicina nisu samo kreveti. Oni jesu nužnost, no svrha palijativne medicine je da nema boli, da pacijenti nisu gladni ni žedni, da imaju pristup psihološkoj i duhovnoj pomoći, ne samo bolesnici već i članovi njihovih obitelji.

– Kako se mi odnosimo prema teško oboljelim osobama danas, tako će se buduće generacije odnositi prema nama. Ne smijemo dopustiti da samo prenamjenimo krevete, a izgubimo sadržaj. – kazao je na kraju predavanja Đorđević. Također je naglasio da 21. stoljeće treba biti holističko stoljeće i da liječnici moraju gledati osobnost pacijenta čak i u fazi neizlječive bolesti i odnositi se prema njemu kao prema članu obitelji. 

Nakon njega svoja iskustva s prisutnima  je podijelila Marijana Braš. Iskreno je progovorila o odnosu s pacijentima i naglasila koliko je njima (misli se na teško oboljele), ali i njihovim obiteljima potrebna pomoć psihijatra/psihologa od trenutka postavljanja dijagnoze pa dalje… 

– Nezamislivo je da psihijatar ili psiholog nisu dio palijativnog tima. Liječnik, medicinska sestra, psihijatar/psiholog i socijalni radnik, to je minumum.- naglasila je psihijatrica Braš.

E, to je ono što je najzanimljivije u cijeloj priči. Otkrilo se, naime, da grad Split već dvije godine plaća dva mobilna palijativna tima, no liječnici obiteljske medicine o tome- pojma nemaju. Kazala je to u svome obraćanju predstavnica grada Nina Miličević. Za tu svrhu u 2015. godini je izdvojeno 300 tisuća kuna. Postavlja se nekoliko pitanja- tko čini taj tim, to su ti ljudi i kome su oni pomagali (do pacijenata očito nisu dolazili preko obiteljskih liječnika)?! Kako je to moguće, da nitko za njih nije znao!? 

Obitelj Matošić, Katoličkoj udruzi “Lovret” darovala je zemljište na istočnom dijelu Splita kako bi se na njemu izgradio hospicij. Objekt sa šesnaest kreveta stoji prazan već šest godina i čini se kako hospicij nikada neće postati. Nadalje, 50 ljudi već je prošlo edukaciju, a zainteresiranih ima još, uglavnom je riječ o osoblju koje radi u bolnici. Zanimljivo je i to da se ove godine niti jedan student medicine u Splitu nije odlučio za izborni predmet Palijativna skrb. S druge strane, na studiju sestrinstva taj je predmet obavezan. Nije naodmet kazati i da su većinu auditorija i predavača činili upravo liječnici, dok medicinske sestre nisu bile zastupljene, iako su upravo one te koje najviše vremena provedu s pacijentima i sigurno bi imale što reći…

Ravnatelj bolnice prof.dr.sc.  Ivo Jurić kazao je da “bolnicu Zakon priječi da ima palijativne krevete, ali timove imamo, imamo ljude koji žele raditi…”.

Kako je mr.sc. Jasna Ninčević sa NZJZ-a kazala “imamo resurse, ali ih ne znamo iskoristit!”. I to je zaista tako! I ona se začudila kada je čula za palijativne timove i zaključila da nam treba i jedan info centar. 

Dobro je da se na ovaj način razgovara i da se stvari napokon pokreću s mjesta, doduše puževim korakom, ali i to je nešto. Pitanje je zašto je toliki problem u Splitu organizirati palijativnu skrb kada toliki drugi gradovi to već imaju. U utorak će u zgradi Županije biti održan sastanak, tim je već oformljen, donijet će (valjda uskoro) nekakvu strategiju… a kada točno će se nešto zaista dogoditi- teško je reći. 

I čini se da je u pravu don Ante Mateljan kada kaže “Isus je kazao kucaj i otvorit će ti se, traži i naći ćeš, samo što nije rekao koliko puta treba kucati i na koliko vrata, dakle- treba biti uporan”!