Crkva i demokracija

Predsjednički
su izbori za nama. Čestitke prvoj hrvatskoj predsjednici, gosp. Kolindi Grabar
Kitarović. Brojni politički analitičari, novinari i različiti sveznadari nude
vlastite ocjene proteklih izbora, odnosno iznose razloge pobjede gosp. Grabar
Kitarovič te razloge poraza gosp. Josipovića. Ono što upada u oči i uši, onoga
tko gleda i sluša, spomenute analize, jest gotovo jednodušni naglasak na
podijeljenom hrvatskom glasačkom tijelu. Osobno držim da je većina političkih
analiza veoma površna i pogrješna, osobito kad je riječ o podijeljenom
hrvatskom narodu. Kao da bi svi glasači gosp. Grabar Kitarović bili jednoglasni
i u drugim pitanjima, ili kao da bi svi glasači gosp. Josipovića podržali,
primjerice, sadašnju vladu gosp. Milanovića. Osobno poznajem određen dio
glasača koji su glasali za gosp, Josipovića, a ne pada im na pamet glasovati za
sadašnju vladajuću koaliciju. Želim reći kako je hrvatski glasački korpus ipak
manje podijeljen, nego se to može i treba zaključiti po rezultatima
predsjedničkih izbora. No detaljnije analize prepuštam političkim
analitičarima.

Kao
svećeniku, koji očima teologa nastoji promišljati suvremenu hrvatsku najprije
vjerničku, a pomalo i društvenu stvarnost, jedan detalj predizborne kampanje
privukao mi je osobitu pozornost. Naime, kardinal Josip Bozanić je uputio,
prema mnogima, izvanredno pismo o kriterijima prema kojima bi vjernici njegove
nadbiskupije trebali birati predsjedničkog kandidata. Naizgled, ništa čudno,
štoviše dobrodošla gesta odgovornog pastira prema svojim vjernicima, ili barem
prema onima koji su osjećali dvojbe kome dati vlastito glasačko povjerenje. No,
tako, nažalost, nisu svi mislili. Kratko poslije objave spomenutog pisma, javne
su televizije razgovarale sa „slučajnim“ namjernicima/vjernicima koji su,
gotovo svi odreda, izrazili vlastito neslaganje s Kardinalovim pismom, uz
redovitu primjedbu kako se Crkva iznova nepotrebno miješa u politiku.

Gotovo
dvadeset i pet godina od uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske
dobar dio pučanstva još uvijek ne razumije demokratske procese, a još manje
ulogu Katoličke Crkve u demokratskom društvu. Najžalosnije je kad se ti isti
smatraju dobrim vjernicima, tj. katolicima. Očito će trebati proći podosta
vremena da se i u Hrvatskoj uspostavi istinsko demokratsko društvo. Ovih par
rečenica trebale bi pomoći bistrenju misli o demokraciji te ulozi Crkve u
demokratskom društvu.

Prvo,
oni koji oduzimaju Crkvi, tj. biskupima i svećenicima pravo da govore o svim
bitnim društvenim pitanjima krše ustavno načelo slobode govora. U suvremenoj
Hrvatskoj čini se da svatko ima pravo reći što želi, osobito kad je riječ o
govoru protiv onoga što zastupa Katolička Crkva i protiv nje same, jedino
svećenici ne bi imali pravo riječi jer se ne smiju „petljati u politiku“.
Svećenici su fakultetski obrazovane osobe, a dobar dio ih je vlastiti studij
završio u inozemstvu, tj. živjeli su u uređenim demokratskim društvima u kojima
su naučili kako je javni prostor otvoren svima koji žele i imaju što reći.
Svećenici su naučili kako je Crkva u svim uređenim demokratskim društvima važan
čimbenik demokratskih procesa te je često kroz školstvo i karitativno-socijalni
rad važan čimbenik u izgradnji boljega i humanijega društva. Ono čim se
svećenici ne smiju baviti jest stranačka politika (u Hrvatskoj je trenutno samo
jedan svećenik time bavi, ali on – čudna li čuda – ne doživljava prijekore od
gotovo nijednog od javnih medija!). Kao pripadni jedne društvene zajednice
svećenici ne samo imaju pravo, nego su dužni promicati opće dobro svih građana
društva u kojemu žive. Vjerujem da će se rijetko doživjeti kako neki svećenik
poziva na nešto što ne bi bilo opće dobro. Druga je stvar kako njegov govor
doživljava pojedina politička skupina (stranka ili partija) pa ga eventualno
optužuje za „politiziranje“. Možda je problem dotične stranke (partije) što se
ne zalaže za opće dobro svih građana. Riječ je u biti o ostatku komunističkog
mentaliteta koji je Crkvi oduzeo prostor javnog djelovanja pa mnogi mentalni
komunisti misle da to tako mora biti i danas. Na svu sreću, ne mora.

Potom,
oni koji odriču Crkvi mogućnost javnog djelovanja i istupanja u svim važnim
društvenim pitanjima pokazuju kako ne razume bit kršćanstva. Oni bi htjeli neko
spiritualizirano kršćanstvo, neku „lijepu priču“, Crkvu zatvorenu u sakristiju.
Kad bi Crkva na to pristala izdala bi Gospodinov nalog da ide po svem svijetu te
da sve narode učini njegovim učenicima. Kao što je Gospodin Isus Krist svojim
utjelovljenjem i djelovanjem ušao u sve pore i dimenzije osobnog, obiteljskog i
društvenog života, tako je i Crkva pozvana i poslana donijeti svjetlo Evanđelja
u cjelokupnu društvenu stvarnost, uključujući i politiku, ili bolje reći,
nadasve u politiku. Naravno, ne na način da se sama bori za političku vlast,
nego da u političke odnose, u prostor politike donese kršćansku poruku brige za
opće dobro svih ljudi, za istinsko dostojanstvo svakog čovjeka, obitelji i
naroda. Ništa ne mijenja na stvari ako pojedini svećenici ili čak većina njih u
određenom povijesnom razdoblju nije bila ili nije na razini poslanja koje im je
povjereno.

Dug
je put pred svima nama; valja nam graditi tolerantno društvo u kojemu je svima
dopuštena sloboda govora, naravno uz uvjet da se tim govorom nikoga ne vrijeđa
i ne omalovažava. Različitost mišljenja i govora ne bi trebala biti zaprjeka
međusobnom poštivanju i uvažavanju. Veseli stoga poziv prve hrvatske predsjednice
gosp. Kolinde Grabar Kitarović na zajedništvo, na međusobno poštivanje i
uvažavanje. To je preduvjet razvoja istinskih demokratskih procesa, a svi bismo
se trebali čuvati onih koji siju neslogu, nepovjerenje, razdore i mržnju. Zato,
gosp. Kolinda, samo naprijed!