Hajduk je moj život, od prvih dana sam živio za Hajduk. Mogao sam bez da sam išao u Englesku osigurati egzistenciju u tadašnjoj Jugoslaviji... Kako? Dinamo mi je davao deset puta više od Hajduka, ali sam bio svjestan toga da ako odem u Zagreb više nikad se ne bih mogao vratiti u Split. Tajnik Dinama tada je došao s 300 tisuća maraka u torbi, ugovorom, a dobio bih i stan od stotinjak kvadrata i poslovni prostor na ondašnjem Trgu republike. Od Hajduka sam dobio ništa... - riječi su to Dražena Mužinića, nekoć mjerne jedinice za borbenost i odlaganja srca na terenu u onom Ivićevu, najvećem Hajduku iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Mjerom svoga života, određujemo svoj put. A kolika je ta mjera ili što je određuje?
Sigurno je da svi žele biti sretni. Svi traže sreću u životu, ali problem je u tome što mnogi nisu shvatili pravu prirodu sreće. I to je razlog zašto današnji čovjek ima neprestani osjećaj da mu sreća bježi iz ruku. Da ga je sreća napustila jer vlada uvjerenje da je sreća stvar izvanjskih čimbenika u našem životu.
Mi smo uvjereni, ili su nas uvjerili, da je uistinu sretan čovjek koji je postigao uspjeh po mjerilima ovoga svijeta, a ta mjerila se znaju. No, prava je istina da se sreća temelji na onom tko mi jesmo.
I baš na svu sreću još je uvijek puno ljudi koji su u stanju pronaći smisao u svom životu, ljudi koji su radosni, koji se osmjehuju, koji su još uvijek sretni usprkos svim svojim problemima i nevoljama.
Možda je jedna večera u godini, u nekom malo boljem restoranu, prigoda koja se pamti, dok su ostali dani čisto i golo preživljavanje. Možda. Ipak, na sreću našu, još uvijek oko nas ima smijeha, još uvijek se zna, i ono malo što imaš, podijeliti. Još malo imati brige za druge. Tu onda ima i sreće, a Frfa je svoju sreću pronašao u poljudskom epicentru nogometnih zbivanja. Jer -
jedan je Frfa.
"Vojo Kačić me je pozvao u klub..."
Ove društvene mreže odlična su stvar ako želite pratiti što ima novog kada su u pitanju vaši prijatelji i poznanici. One su odlično sredstvo ako želite biti u tijeku s onim što se zbiva oko vas. Možda redovito pratimo vijesti, možda pratimo omiljeni nogometni klub ili slijedimo horoskop. Možda slijedimo svoje srce. Frfino srce, iako malo izobličeno u zdravstvenom kartonu, živi Hajduk, a on baštarda - dijelom ludih nerva bivše Poljičke republike s ćaćine strane, a s majčine bračke uzeo je lucidnost.
- Otac mi je branio igrati, na prvo mjesto mi je uvijek stavljao školu, a tek onda balun. I kad bi imao jedinicu u školi, branio mi je na trening tako da me forsirao da završim školu. Zapravo on je stalno govorio da je škola prva, a balun ako od njega što bude. Prvenstvo škola se održavalo nedjeljom ispod Marjana i tu su dolazili treneri iz Hajduka, konkretno u mom slučaju pokojni Vojo Kačić, i tu generaciju Šurjaka, Luketina, mene i dosta drugih je pozvao u klub. Kad sam doma rekao, otac mi nije to dopustio dok nisam ispravio dva asa. U roku sedam dana sam to popravio i javio se u klub. Kako sam došao, bilo je to 1967. godine, s trinaest i pol godina, pa doslovce sam do penzije bio vezan za klub - veli Frfa.
Konkurencija je tada bila velika jer naprosto su sva djeca igrala balun...
- Danas kad prođete Splitom, osim gdje je organizirano, više ne možete vidjeti da se igraju. Ne bi livada niti jedna stajala prazna, po ulici, čak se čekalo i u redu za jedan teren. Bili su to prirodni talenti, selekcija je velika bila. Onda su bili pioniri i juniori, i za proći među dvadeset najboljih bilo je teško. Trebao si biti stvarno veliki talent da bi ostao u takvoj selekciji..
"Nikad nisam doznao tko je taj Frfa"
U takvoj nogometnoj vrsti samo što još nije navukao rukavice i stao među vratnice.
- Počeo sam kao centrafor, na prvenstvu Jugoslavije bio sam najbolji strijelac, a zajedno sam sa Šurjakom na prvenstvima Dalmacije davao u prosjeku po pet golova. Imao sam brzinu, upornost i moć ponavljanja. Kad su došli kasnije treneri, koristili su me u veznom redu. Imao sam jednostavno osjećaj odgovornosti pa je i Ivić, kad je igrao pressing, želio da budem u zadnjoj liniji. Osim golmana, sve sam bio - govori čovjek koji ni danas ne zna zbog čega ga je uz ime i prezime dobio dodatak, i to onaj po kojemu ga sad zna cijela zemaljska balota.
Odgovoran je bio Mario Vušković, ali ne ovaj danas aktivan već njegov djed koji je s Frfom dijelio zeleni travnjak - nekad možda malo manje zelen. Dijelio nogometnu podlogu, bolje rečeno...
- Na treningu je tako, pred neku važnu utakmicu, a ja sam imao povrijeđen gležanj. Koristio je to jer nisam mogao biti maksimalno unutra i gurnuo mi je balun kroz noge i počeo se smijati. Pustio sam ga, a onda sam ga drugi put, kad je isto namjeravao, opalio s tom bolesnom nogom u dupe. Kako sam ga opalio, u tom je trenutku rekao da sam kao Frfa. Kako je on to govorio, ja sam se još više žestio, a drugi su me suigrači isto počeli podbadati. Nikad mi nije rekao tko je taj Frfa - doktor, pijanac ili što drugo. Vušković je kasnije poginuo u nesreći, a ja nikad nisam doznao tko je Frfa....
Pisati o Frfi trebalo bi satima, zapravo dočarati što je sve taj velikan na omeđenom igralištu ostavio u svojoj oporuci na kojoj će mu godinama zavidjeti. I onda kad se zaključa ovozemaljska priča, a na terenu umjesto sudaca budu robotske replike koje će u trenutku donositi odluka na temelju snimki.
Ima 508 nastupa u bijelom dresu, zabio je i 28 golova. Pet put je osvojio Kup, četiri puta prvenstvo, za reprezentaciju upisao 32 nastupa. I nakon godina u Hajduku, za 300 tisuća funti na neviđeno ga je kupio Norwich City.
- Pobjegao sam preko granice da bih išao u Englesku. Bio sam oslobođen vojske, ali igru su mi namjestili. Namjestili su mi danas veliki Hrvati, a onda su bili najveći jugoslaveni. Imao sam čiste papire, sve potrebno za odlazak. U Engleskoj sam i potpisao ugovor i došao sam u Split na sedam dana okupati se, odmoriti i vratiti se. No, dočekali su me na vratima ljudi iz vojnog odsjeka, ljudi koje sam poznavao i koji su se kasnije sramili stati mi pred oči. Došao sam na vojni odsjek u 4 sata, a tamo nije bilo nikoga osim čistačica. Nazvao sam tada Tita Kirigina (predsjednika Hajduka u vrijeme najvećih hajdučkih uspjeha - op.a.), a on je rekao da bježim s obitelji. Tako je naposljetku i bilo - granicu smo prošli oko 6 sati, stigli u Trst odakle sam nazvao oca i majku u Splitu, a oni plaču i govore kako me je tražila civilna i vojna policija. Poslije sedam dana sam na udarnim vijestima bio vojni bjegunac na BBC-ju gdje su objavili da me čeka deset godina zatvora - sjeća se s gropom u grlu tih dana.
"Muzurović mu je ostavio krvav trag..."
A onih hajdučkih dana uzeo je Frfa broj osam na dresu. Znale su tih godina i ptice na grani da je Jure desetka, a Šuro s jedanaesticom.
- Na treninzima sam se žestio na Juru Jerkovića, često smo bili u duelima, a on je bio profinjen igrač, tehničar, lijeva i desna noga. Nije trpio duel. Mene je to nerviralo jer bi skočio kao zeko kad bi ja ušao žestoko. I kad bi njega na utakmici netko udario, meni bi pao mrak. Na Koševu u Sarajevu sam zbog njega zaradio i posljednje isključenje. Bilo je blato, nevrijeme, a Fuad Muzurović je lijevi bek i tako on Jerkoviću uđe u noge da je i mene zaboljelo. Kada je pao na zemlju, još ga je ugazio na prsa kopačkom tako da mu je ostao krvavi trag. Poslije pet minuta ušao sam Muzuroviću đonom u prsa. Isključilo mene i njega. Trebalo je to preživjeti i osvojiti prvenstvo.
Sa Šurom je, smije se, više spavao nego s vlastitom ženom, a Tomislav Ivić karika je koju ne izostavlja. Zapravo ga u usta stavi svako koju minutu...
- Ivić je nezaobilazan u bilo kojoj priči o Hajduku, on je prvi. Bio je vizionar. Ovo što se danas igra, on je to tražio prije pedesetak godina jer su to igrali Ajax i reprezentacija Nizozemske. Totalni nogomet. Na bazi toga smo i osvajali prvenstva. On je jednostavno najveći, njegova karijera je to pokazala. Ivić mi je često dolazio u kancelariju u Hajduk, a mnogi su ljudi iz Uprave to zamjerali jer su smatrali da mi radimo neku revoluciju. Njemu je na prvom mjestu, do kraja života, bio samo balun.
"Nikad im neću oprostiti..."
Iako u mirovini, s više slobodnog vremena, zakleo se da na Poljud više ne ide. Iz jednog razloga. Kad Hajduku pak ne ide, a gleda ga na malim ekranima, s psom otiđe šetati po kvartu.
- Zakleo sam se da neću na utakmice Hajduka. Ljudi koji vode Hajduka bili su više nego nekorektni prema meni. Nikad im neću oprostiti fizički napad prije desetak godina, onda kad je Špaco bio trener. Jedan me je od navijača na semaforu kroz prozor udario šakom u glavu. Od policije sam tražio da ga se ne kazni jer bi izgubio posao kako je bio vojni djelatnik u Lori. Ni Torcida, ni Hajduk, ni Naš Hajduk se nisu ogradili od toga niti osudili. To im nikad neću oprostiti, nikada to neće isprati.
Ali Frfa ima jednu želju - doživjeti da Hajduk bude prvak prije nego zatvori oči na ovom svijetu. Hajduk u kojem bi, da se nije životarilo u nekim vremenima, možda igrao i Luka Modrić.
- Luka Modrić je bio u Hajduku, bila je to ekipa od tri momka - uz Luku i Grgurević i Vulin. Hajduk nije imao para kao danas, da ima stotinu stipendista, nego smo ih imali desetak. Tada smo mogli dovesti još jednog. Ljudi iz struke su tada procijenili, kako je Mario Grgurević bio proglašen najboljim igračem na nekom prvenstvu, da je on taj. Bio je formiran, na sedamdesetak metara bi te pogodio "u trepavicu". Vidjeli su talent i u Modriću, rekli smo da dođe za pola godine, ali se onda vratio u Crno, došao je trener Bašić iz Zadra i odveo ga Mamiću.
A njegova je soba u hotelu, veli, bila puna hajdukovih obilježja. Ali, tako je to, vremena i ljudi koji misle da ispravno čine. Valjda samo misle...
- Danas se ne viče da uprava odlazi. Prije su se rezale mreže, palile stolice, a mi danas godinama slušamo da ćemo dogodine bolje. Živi se od toga da se talenti prodaju, a dovode se igrači koji ne zaslužuju nositi dres Hajduka. Tu djecu treba dovesti do reprezentacije i onda ga prodati, a ne u ranoj dobi kako bi se mogle podijeliti plaće za sve moguće službenike sada. Nepotrebne službenike. Tako Hajduk neće na zelenu granu. Nikako.
