Iznenadni operni posjet Malog dimnjačara

“Mali dimnjačar” ponovo se iskazao kao magična formula ne samo za djecu i njihove
roditelje, već i za sve one koji su tu operu za najmlađe pripremali i u njoj
sudjelovali. Tri dana zaredom 28., 29. i 30.svibnja 2014. dvorana HNK Split je bila kao košnica, sve je u njoj brujalo, a
oči mališana koji su doslovno zauzeli zgradu sjale su poput krijesnica u svečanoj noći. Odavno se nisam
tako osjećao, kao da je Benjamin Britten
upravo dječju dušu stavio svima kao uzor kome trebamo težiti i kome se moramo
na kraju vratiti  ako se opredijelimo za
dobro nad ponorima zla. Skrivena etika srca prezire svaku opasnost i zatomljuje
strah, a u malom carstvu događanja plemenitost je jača od podlosti i nametnutog
straha. Veliki Britten nije samo sjajni skladatelj, već i selektivni kritičar
socijalne i političke zbilje koji je lucidno osjetio snagu poezije i glazbe,
poruke koje se mogu uspješno prenijeti samo operom. Uživati u glazbi ne dolazi
samo po sebi već je to proces učenja, identifikacije struktura, stjecanja
glazbene memorije koje se često vezuju uz poruke koje opera nosi. To je dobro
znala i Žana Marendić Bučević koje
je vidjela da opera nije glazbeni mainstream, ali da je treba sačuvati kao
vrijednost ukoliko želimo da je površnost rocka i popa potpuno ne odgurne ili
ostavi starcima i frikovima. Površnost i pomanjkanje svakog dubljeg posega doveli
su nas pred zid lako slušljivih nota i “talenata” koji sebe nazivaju
umjetnicima, njihove čarolije traju kratko i poput fast fooda djeluju sugestivno, ali i s nesagledivim posljedicama. Djeca ne razumiju što se događa u operi,
posebno ako im priča i niz drugih stvari (glazbeni stil, skladatelj, analiza i
dr.) nisu poznati, što utječe na proces prihvaćanja te glazbene forme.

Predana ekipa

Konačno se
osnivanjem udruge “Glazbeni laboratorij” okupila prva klapa sastavljena od izabrane
djece, polaznika akademija, opernih i glazbenih profesionalaca i krenula u
neizvjesnu avanturu oslonjenu na skriveno nadahnuće i spontanost. Žana, Hari Zlodre, Jelena Posavec Tušek,
Alen Šalinović, Tonči Bučević i dr. pronalaze inspiraciju upravo u djelu
B. Brittena, u njegovoj jezgri, etici i estetici, njegovoj raskošnoj
fantazmagoriji. Britten-Crozierov “Mali dimnjačar”, op.45. ponudio je splitskoj
ekipi mogućnost da razradi neobični predložak i nakon upornog rada ostvari
učinak koji se može nazvati uspješnicom, ako radi ničeg drugog a ono radi jedinstvenog
doživljaja jednog putovanja koje je nadahnulo toliko mladih bića humorom,
toplinom i vrijednim glazbenim impulsima. Emotivni vrutak precizno nijansiran
učinio je svoje, vizualna i akustička senzacija ohrabrila je i najveće
sumnjivce a mikrokozmos dimnjačara uvela u red trajnijih dječjih spoznaja. Velika zabava za djecu iz 1949. najznačajnijeg
engleskog opernog skladatelja 20. stoljeća u prvom (dramskom) dijelu “Let’s Make
An Opera” demistificira i rastvara operni žanr, obrazlaže tajne stvaralaštva
(priprema i prova) da bi se u drugom dijelu izvela radnja opere sve s namjerom
da se djeca mogu identificirati s jednostavnim zapletom. Britten je dobar
poznavalac “školske” opere, ne skriva se
edukacijski kontekst, njegova glazba
prikladna je odabranim glasovima, sve je namijenjeno zabavi ali ne samo onih u
dvorani već i onih na pozornici. Adaptacija opere iz optike redateljice Jelene Posavec Tušek koja je krenula u
stanovitu modernizaciju i suvremeniji jezik mjestimično je gubila tempo i
osjećaj za egzistencijalnu dramu ali joj nije nedostajalo mašte i dovitljivosti
koja je komornu radnju smjestila u golemi prostor pokušavajući sačuvati
stilsku koherenciju. Površinski kozerski sloj ne skriva operetsku sladunjavost
a poetska simbolika  posredovana je
glazbom, ugodnim zborskim numerama, koje u finalu uvlače cijeli dječji
auditorij u prijateljsku atmosferu, pjesmu ptica i zvon praporaca. Kostimografkinja
Ana Marin duhovita i maštom prigodna,
scenograf Slaven Raos dosjetljiv i
efektan ali bez uzleta fantazije, oblikovatelj svjetla Siniša Jakovčević bez kontrasta i iznenađenja. Pokazalo se da s
odabranim glumcima i mladim pjevačima treba više raditi na govornim vježbama
kao i razvitku adekvatnih vokalnih sposobnosti. Nastup basa Giorgia Suriana za cijeli ansambl je bio dragocjen kao živa lekcija
svekolikih umijeća, a iznenadio je i talentirani Stefano Surian, zatim razigrani Andrej Jabuka, brojni dječaci i djevojčice u manjim ulogama, napose
ženske solistice predvođene glumački superiornom Žanom Marendić Bučević i dobro pripremljen Zbor (zborovođa Ivana Šutić). Dirigent Hari Zlodre trudio se da delikatna
Brittenova partitura ostane sačuvana u naletima dječjih udara s pozornice, da se
ipak osjeti ljepota skladateljevih sinteza različitih izvora, ugođaji sukoba,
konflikata i odabranih sretnih trenutaka. Splitski
gudački kvartet (uz glasovir i udaraljke), funkcionalno povezan sa solistima i Zborom, s uspjehom je svladao
brojne zapreke  i stilski jasno
profilirao vrijednosti djela koje se u Splitu nije izvelo preko 40 godina.

Djeca i opera

Postavljanje “Malog dimnjačara” na scenu HNK nije tek
dosjetka ili komercijalni trik koji bi služio zaradi pojedinaca. Mi vidimo u
tomu ponovni pokušaj da se povede rasprava o mjestu opere danas, o glazbi koju
slušamo, o razumijevanju onoga što nam se nudi, o borbi da se sačuva mjesto
klasičnoj glazbi uopće i sve ne utopi u pop, rock, hiphop, techno i dr. Najposlije,
koliko su djeca uključena u stvarni svijet glazbe i umjetnosti, je li im opera
nedostižna ili rezervirana za starije i bogate elite, kako pronaći sadržaje
koji bi privukli njihovu pozornost bilo da se radi o klasičnom ili suvremenijem
pristupu… Glazba je stvar emocija i nije nužno da se sve razumije, važnije je
da se osjeća i otvaraju prostori povjerenja, da se klasična glazba vrati u
normalni život  a ne da se izdvaja kao “univerzalna”, “vječna”, “jedina” i sl. Zanimljivo je istaknuti da Brittenova
glazba nije neki izdvojeni osobni zavjet ili kontekst, štoviše skladatelj je
sam naglašavao da “želi da njegova glazba služi ljudima, da im ugodi!”.

Ako se cijeli problem u nas kontekstualizira u osnovnim školama satnica
glazbenog odgoja je samo jedan sat sedmično, vrši se kroz više elemenata i daju
se osnove za poznavanje dobre i loše glazbe, a slično je i u srednjim školama
gdje se taj jedan tjedni sat potroši na obradi kronologija, stilskih razdoblja
i djela. Stvarni rezultati su takvi da nam učenici nisu glazbeno pismeni, ne
vole klasiku i ne slušaju je! Neka istraživanja pokazuju da situacija u
glazbenim školama nije bolja i da interes za umjetničku glazbu nije bitno
unaprijeđen. Sve to potvrđuje da glazbi nije dano adekvatno mjesto unatoč
činjenici da je ona bitna za um jer vježba mozak i može oblikovati njegov
razvoj, tj. razvoj naše osobnosti, kako su zaključili su znanstvenici. Upravo
zbog toga sam gorljivi pristaša jačanja glazbene nastave, slušanja i
upoznavanja glazbe. Ako već nemamo smisla za popularizaciju klasične glazbe
zašto ne podržati udruge kakva je “Glazbeni laboratorij” i njemu slične koje uvode
učenike u glazbenu kulturu, ne samo slušanjem, već i pjevanjem, sviranjem i
svime što im drago. Sve to spada u glazbeno opismenjivanje koje je u nas
marginalizirano. Za one koje hvata vrtoglavica kada se spomene opera neka
utjeha bude da se i stare operne priče osuvremenjuju, preinakama i
intervencijama pa je “Romeo i Julija” postao “West Side Story”, “Madama
Butterfly” postaje “Miss Saigon”, “Othello” je “O” itd. Svaka institucija mora
imati jasnu umjetničku viziju, cilj koji ih povezuje s auditorijem i
zajednicom, viziju koju stvaraju mladi skladatelji i izvođači, talentirani
umjetnici koji grade nove glazbene obzore… Tu je mjesto i onima sasvim mladima
koji trebaju prihvatiti i zavoljeti operu, kao što su to uradili sasvim mali
polaznici talijanskih vrtića koji odreda znaju za Verdija! Ne bih vam
preporučio da se o hrvatskim skladateljima raspitujete kod mladeži u našem gradu, jer dobar broj njih na upit gdje je HNK Split
lapidarno odgovara – odmah kod Zare! Među takvima više nisu ona djeca koja su
zbog “Malog dimnjačara” u čudu prvi put došla u Talijin hram! Neka nastave
dolaziti u kuću koja je, po riječima jednog uglednog dramatičara, važna koliko
i sjedište vlade ili tajna mjesta gdje se traži droga…