Vjeran Simunić: “Sva taktika kreće od vratara, Siliću je nebo granica!”

Koliko god voljeli nogomet, u nekom određenom trenutku sigurno ćemo reći da smo se od njega ‘umorili’. Ipak neki ljudi gotovo cijeli život imaju snage za još, puni entuzijazma, kao da imaju dvadeset, a ne gotovo stoljeće više.
Jedan od takvih je legendarni vratar Vjeran Simunić koji je sa 72 na leđima još uvijek aktivan trener. Osjetio je i Stari Plac i Poljud, za igračke karijere postao je prvi europski nogometaš u Japanu, bio na prijemu i kod cara Hirohita, a kao trener vodio više od 1000 igrača u 1000 utakmica. Neko vrijeme živio je i u palači sultana Burneja. Može li se svih igrača i anegdota sjetiti, sa smješkom odgovara da može dok nam na stol stiže kava u kafiću simboličnog imena ‘Stari plac’. Uhvatili smo ga taman prije odlaska na trening u Raštane, njegovog 45. kluba u karijeri.

– Trenutačno sam u Raštanima kod Zadra, koliko ću se zadržati ne znam. Često znam promijeniti klub, čak i kontinent. Meni je svejedno, želim pomoći i ako treba raditi samo par mjeseci dok se ne promijeni krvna slika te ekipe. Ja na to gledam kao na svoj poziv, kao što imate liječnika. Nemam porive igrati karte i balote u ovim godinama, još uvijek želim biti u sportu. U meni ima adrenalina i ljubavi prema nogometu. Sada je sa mnom i mladi pomoćnim Mirko Milaković, putujemo svaki dan u Raštane i trudimo se – govori Simunić koji je od završetka igračke karijere aktivan kao trener bez prestanka.

– Završio sam karijeru u četrdesetoj, branio sam u Posušju tada i izborio Premier ligu BiH. Bilo je rariteta da su Luka Bonačić te pokojni trener Ćutuk bili mlađi od mene dok su me trenirali. Kada sam počeo biti trener bile su još ratne godine, nisam se nadao da će to trajati sve do danas – kaže Simunić naglašavajući kako je prve trenerske savjete “pokupio” još od velikog Tomislava Ivića.

– Dok sam branio u svojim početcima on je pekao trenerski zanat. Puno sam upijao od njega i shvatio da se sva taktika upravo lomi od vratara. Učim tako čitavu karijeru i svoje igrače. Ivić mi je usadio dosta toga, posebno ono da u svemu moraš biti svoj. Prošla je ta generacija svašta, dupla kruna, gostovanja u Beogradu kod Zvezde i Partizana.

Nakon Hajduka igračku karijeru nastavio je u Zagrebu da bi se vratio na Poljud pa preko portugalskog Sportinga stigao u Tokio Wings postavši prvi europski igrač u Japanu. Ništa manje egzotičan nije bio ni trenerski put koji ga je vodio od Hrvatske pa sve do daleke Azije, Malezije, Vijetnama te Bruneja gdje je živio u palači.

– U Hrvatskoj sam slovio za “spasitelja”. Dobar niz imao sam u Dragovoljcu, a nakon dva uzastopna poraza kod kuće dobio sam otkaz. Sa pokojnim Rođom Spajićem unatoč svemu tome ostao sam u dobrim odnosima te nas zajedno veže stotine uspomena. Zvao me odmah Kamen Ingrad koji je bio prvoligaš, sjajan projekt i ekipa s kojom sam surađivao godinu i pol dana. Zvalo me istog dana Posušje da dođem u Premijer ligu BiH, već sam bio u autu kod Okučana i trebao skrenuti prema jugu kada mi je Zec rekao da stanem i pričekam ga pola sata na nekoj benzinskoj postaji. Tako smo potpisali ugovor.

– Vrag mi nije dao mira pa sam otišao spašavati Zadar, koji je tad bio u nezahvalnoj situaciji. Kasnije sam bio i u Cibaliji, Segesti, Marsoniji, očito su za mene tada čuli i do Azije. Zvao me čovjek koji je u Zagrebu oženio Hrvaticu, a inače je iz Dubaija. I kaže da sultan želi Hrvata kao trenera i da sam ja upravo taj. Spasio sam jedan klub u Maleziji od ispadanja i dobio ugovor za dalje. Vodio sam tamo i dva ponajbolja kluba Perak i Sabah, na njihovim utakmicama bude po 60 tisuća ljudi. Stigli su i ti Bruneji, ja i supruga živjeli smo u palači, nešto nevjerojatno. Ludi su za nogometom. Sultanov sin zvao me i na vlastitu svadbu. Trajalo je gotovo mjesec dana, bilo je prekrasno.

Kako smo se dotaknuli i par crtica iz bogatog almanaha Vjerana Simunića red je bio i da se isprate aktualnosti, kako u Hajduku tako i u SuperSport HNL-u.

– Naša liga je dobra, s puno kvalitetnih igrača i trenera. Smanjenje lige na deset klubova je korak naprijed iako možda ne bi bilo loše da bude liga i dalje ima 12 pa da su dva kluba u opasnosti od ispadanja. Mislim da nije zanimljivo kad postoji momčad za koju se već zna da će ispasti, a to se često događalo.

Kad smo kod trenera, predsjednik Bilić je potvrdio da će Gonzalo Garcia u iduću sezonu povesti Bijele. Kako gledate na situaciju u Hajduku?
– Hajduk je institucija, više od kluba. Tu spora nema. I uvijek kažem, svatko tko je u poziciji predsjednika, trenera i igrača mora biti svjestan gdje je i u što se upušta. Da je uvijek “na nož”. Treneru neće biti lako, to je sigurno. Ipak, klub kao Hajduk uvijek mora težiti borbi za trofej, borbi za Europu. Strašno želim da Hajduk više osvoji naslov. Sanjali smo to svi kad smo bili mali, na koncu sam to i doživio, ali post je dug. Vidjet ćemo, trener je dobio priliku, ključno je da on ostvari kemiju, klikne sa svim svojim igračima.

Aktualno je pitanje stadiona, ali mislite li da je ono pitanje kampa ipak bitnije. Baš je Boro Primorac govorio o tome kako se puno igrača ozlijedilo zbog nekvalitetnih travnjaka i uvjeta za rad.
– Vremena se mijenjaju, treba ići ukorak s njima. Kamp je itekako bitan, Hajduk treba imati uvjete za rad. Ali treba imati i želju. Nekada davno mi nismo imali ništa, ali znali smo za što se borimo. To trebaju biti uvijek svjesni i današnji igrači. Mentalitet je najbitniji. Hajduk se svakako mora okrenuti svojoj dici. Stavio je trener mlade igrače pa se pokazalo da mogu bolje od stranaca koji su se godinama dovodili. Treba se okrenuti Dubrovniku, Zadru… ta područja vrve talentima. Ne želimo da naša dica iz dalmatinskih mista završavaju u Dinamu, Lokomotivi, Kustošiji… Ima Hajduk sada suradnju s Uskokom koja je itekako dobra za isprobati mladog igrača.

Iskočio je i mladi Toni Silić uslijed ozlijede Ivušića i dobro reagirao na golu…
– Drago mi je da nije otišao Silić na neku posudbu. Ivušić se nažalost ozlijedio, ali imali smo Silića koji je pokazao da može. U mojoj generaciji tako je šansu iskoristio legendarni Ivan Katalinić. Žao mi je iz bliže prošlosti što su prerano otišli konkretno Letica, Grbić i Sentić, jako kvalitetni vratari koji su mogli puno duže braniti u Hajduku. Što se Silića tiče, još jednom pokazao je da je kalibar, brani u mladoj reprezentaciji dobro, imat će dobru karijeru. Samo mu je nebo granica – zaključio je Simunić.