Nekad davno ispred kina Central, u vrijeme večernjih premijera atraktivnih filmova (u Centrala su se, kao najluksuznijem kinu u gradu u to vrijeme, prikazivali hitovi koji su tek kasnije dolazili do ostalih dvorana), bilo je mjesto na kojem se “moralo biti”. Karte se nisu nabavljale preko interneta, niti su se birale predstave – na popodnevnu, za “švore”, nitko normalan nije išao – već se kupovalo od švercera, a red je u kinu uvodio “strah i trepet”, legendarni Roje. Bilo je to, istina, i vrijeme kada se puno toga osnovnog nabavljalo od švercera, kada su Brooklyn žvakaće gume bile statusni simbol i kada se kino Karaman zvalo kino Balkan…
Desetljeća su prošla, navike su promijenjene, tehnologija i pripadnost razvijenom svijetu učinile su svoje. Splitska kina odlazila su jedno za drugim u legendu, u “vječna lovišta” odlaze i kino Karaman te kino Central. Barem je tako najavljeno. U vlasništvu su privatne tvrtke, no čini se kako poslovanjem kino-dvorana na atraktivnim lokacijama u Ekranu nisu zadovoljni.
Pustimo za ovu prigodu pitanje novca – jer upitno je, čak i kada bi kina bila puna i donosila zaradu, da li bi taj novac pokrivao i “oportunitetni” trošak, preciznije da li bi vlasnici bili zadovoljni s, recimo 50 tisuća kuna mjesečnog profita, ako na istoj površini s drugom djelatnošću mogu ostvariti dvostruko.
Koncentrirajmo se na sljedeće pitanje: da li je značajnije očuvati kulturnu baštinu (u ovom slučaju filmsku, pogotovo u slučaju kina Karaman, koje se tako zvalo i prije socijalizma te koje je najstarije aktivno kino u Hrvatskoj) i dio gradske povijesti poput ljekarne u Marmontovoj ili je pravo privatnog vlasništva “jače”? Smatrate li dakle da vlasnici mogu umjesto Karamana otvoriti lokal, a Centrala pretvoriti u vrhunsku diskoteku ili bi se prenamjena prostora trebala zabraniti?