Boris Oštrić: Vinko Coce mi je poklonio kolo od kara koje je pripadalo Rožićevom djedu

Prošla je godina dana od zadnjeg albuma Borisa Oštrića “Stup
života” koji je snimio zajedno sa svojim Ribarima, s kojima je ljeti čest gost
dalmatinskih i brodskih fešta. Boris se kroz godine profilirao kao vrhunski
autor dalmatinskog izričaja te kao zaljubljenik u sve dalmatinsko. Osim što je
kroz pjesme stvorio jedan prepoznatljiv zvuk, odlučio je urediti konobu u sklopu
obiteljske kuće te napraviti jedan kutak za dušu u kojem će moći pronaći
utočište za svoju ljubav prema Dalmaciji koju slavi u svojim pjesmama skoro
trideset godina.

– Komin su napravili moji roditelji, a ja sam uredio cijelu
konobu u intimnom điru  za svoju obitelj
i prijatelje. Svatko ima nešto svoje što voli, ja volim da mi stvari koje se
nalaze pored komina pocrne. Od malena sam volio skupljati starinske stvari,
volio sam vidjeti kamene kuće, mala mjesta, brodove i more. Moj cijeli film u
životu je more, dalmatinska zagora i otoci. Ovo gledam kao duhovno sklonište
gdje mogu s prijateljima nešto ispeći, a čak i sam volim provoditi ovdje
vrijeme i pisati pjesme. Uvijek u frižideru imaju dvije bržole i dobrog domaćeg
vina – iskreno će Boris koji je u svoju konobu od 25 kvadrata stavio sve stvari
koje je skupljao zadnjih trideset godina.

No. iako je konoba popunjena s brojnim starinskim stvarima,
to još uvijek nije dovoljno. Poznati autor se često druži sa starijim ljudima u
rodnom Okrugu Donjem, ali i u Trogiru, te “žica” ono što su ljudi imali namjeru
baciti u smeće. Na zidu konobe ističu se stare gitare, harmonika, kapetanski
šeširi, alati, satovi, posuđe…

– Mašina Singerica koju vidite je od moje pokojne babe, od
matere mater, kao i ovaj radio koji je kupila negdje oko 1942. godine kada je
došla sa sela u Split. Te dvije stvari imaju neke lijepe godine. Pokojni
prijatelj Vinko Coce mi je dao ovo kolo od kara, vozilo koje su nekada vukli
konji za prijevoz robe i ljudi, s kojim sam napravio luster. Još prije pjesme “Ribari”, koju sam mu napisao, smo surađivali na nekim pjesmama i kad sam
dolazio kod njega doma njemu je taj kar stajao ispred kuće među stvarima za
otpad. Gnjavio sam ga jedno dva mjeseca da mi ga da jer ga je on mislio baciti.
Da sam mu rekao razlog onda bi ga on iskoristio za isto za što sam i ja mislio,
pa sam odbijao priznati zašto mi treba. Govorim ja njemu da mi pokloni bar
jedno kolo jer sam mu napisao puno pjesama i nikada mi nije ništa platio. No
Cocu se moralo poznavati, on je na to meni odgovorio: “Kako ću ja onda napravit
luster ako tebi dam?” Onda mi je na kraju ipak dao stražnje kolo kara – kroz
osmjeh će Oštrić prisjećajući se trenutaka druženja s pokojnim Cocom koje je
uvijek bilo zabavno i puno smijeha.

Zanimljiva je činjenica da je to kolo koje je Boris dobio od
Coce zapravo Cocin tata kupio od nogometaša Rožića, a kolo je na kraju pripalo
njegovom djedu. Tako da ovaj detalj iz konobe, kao i druge stvari, ima svoju
priču. Mogu se vidjeti demejane (staklene posude opletene prućem koje su
služile za držanje vina i rakije), pluta koja je danas teško vidjeti, a
glazbenik ih je našao u jednoj staroj prodavaonici ribe.

No vide se i moderni elementi kao što su perilica za posuđe
i plazma koji su skriveni iza drvenih površina koje podsjećaju na neka starija
vremena. No mi smo se uhvatili elektronskog rezača za kruh i dobre spize s
potpisom barba Oštrića.

– Rezač sam donio u konobu jer kad mi dođe 10 ljudi umorim se
rezati, a imao sam ga doma pa mi žena predložila da ga donesem. Ljeti najčešće
radim gradele, peku, brujet, ribu, a ponekad napravim i gulaš. Zimi je
prekrasnu sjediti uz vatru, bude vani hladno, e to su gušti. Jela na ovom
kominu zaista ispadne vrhunski jer ja to radim trideset godina, čak i turisti
svrate i uživaju u našoj domaćoj spizi. Ovo je moja oaza, ovdje mi ni žena ni
mater ne smiju prati suđe i išta raditi, ja ovdje sve održavam. Komin je moj, a
kuća me ne interesira jer su tamo svi šefovi osim mene. Zato svi vole ovdje
doći jer pojedu i ostave tanjur – simpatično će autor hitova kao što su “Ribari”, “Kapetane, tribali bi doma”, “Hvala ti more”, “Peškafondo”, “Šuferin”, “Neću više na more” i
mnogih drugih.

Ono što je najvažnije za jednu konobu i komin je dobro
društvo koje je opušteno i dobro raspoložena, onda cijela priča ima smisla.
Grube riječi koje se izgovore ostaju iza tih vrata, na ovakvim mjestima čovjek
dobije energiju. U ovoj konobi je nastala pjesma “Dalmacija teče mi kroz vene”,
a mi smo se uvjerili i zašto.

Što je Boris Oštrić skupljao puste godine, pogledajte u
fotogaleriji našeg Miroslava Lelasa.