Vir skriva priču od koje prolaze trnci! U jednom grobu dvojica muškaraca bez glava, u drugom ostaci više male djece

Sunčani listopad i lijepo vrijeme na otoku Viru omogućilo je studentima i profesorima Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru da pažljivim čišćenjem triju sondi dovrše ranije započeti posao. Sonde se nalaze na arheološkom lokalitetu crkve svetog Martina u otočnom naselju Smratina gdje profesori i studenti provode osmu arheološku kampanju.

Tijekom ranijih kampanja 2013. – 2018. otkriveni su ostaci dviju crkava u jednoj, starije koja najvjerojatnije pripada kasnoantičkom ili ranokršćanskom periodu prve polovice 6. stoljeća te romaničke iz 12. ili 13. stoljeća. Priča je počela 2013. godine zahvaljujući virskom arheologu Mati Radoviću koji je inicirao prva sustavna arheološka istraživanja na otoku. Do 2018. provedeno je sedam kampanja uz sudjelovanje zadarskog sveučilišnog odjela za arheologiju, Arheološkog muzeja Zadar, Općine Vir i Muzeja ninskih starina.

Pored ostataka dviju crkava, jedne u drugoj, otkriveno je postojanje 17 grobova – sedam se pripisuje srednjem vijeku i mlađoj crkvi, dok ih 10 pripada ranokršćanskom vremenu – kao i brojnih pokretnih nalaza, zlatnik cara Justinijana I. i Kolomanov srebrni denar, ali i zagonetan potpis stanovitog klesara Marcilianusa na pilastru ograde svetišta starije crkve.

– Lani smo se zahvaljujući financiranju Općine Vir vratili na lokalitet kako bismo obavili snimanje georadarom i radarom iz zraka uz pomoć LiDAR tehnologije. Na temelju rezultata tih nedestruktivnih istraživanja krenuli smo u aktualna sondažna istraživanja – kaže voditelj istraživanja Tomislav Fabijanić s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. S kolegicom Josipom Baraka Perica i devetero studenata, Fabijanić vodi istraživanja na sondama gdje postoje indicije o mogućim grobovima. Pretraživanje šireg terena pretpostavilo je postojanje prapovijesnog antičkog naselja, odnosno gospodarsko-ladanjske ville rustice. U tom je smislu pronađeno mnoštvo ulomaka keramike, pa čak i jedan nalaz iz vremena rimskog cara Galbe (1. stoljeće), dok je na jednoj sondi vidljiva samo matična stijena. Zadarske arheologe to ne obeshrabruje.

– Profesor Brunislav Marijanović uvijek je govorio kako u arheologiji nema negativnog rezultata. Pokazali smo da na sjevernom dijelu uz crkvu više ne bismo trebali očekivati grobove. Sve nam je to bitno kako bismo u nekom trenutku stali s istraživanjima i krenuli s konačnom prezentacijom – govori Fabijanić.

Činjenica da se crkva svetog Martina ne spominje u povijesnim izvorima arheolozima otežava njezino kontekstualiziranje. Apostolski vizitatori koji su u 16. i 17. stoljeću popisivali vjerske objekte i ruševine Ninske biskupije nisu je zabilježili. Preživjela je, čini se, jedino u imenu naselja Smratina koje najvjerojatnije potječe od svetog Martina, katoličkog sveca naročito popularnog u 6. stoljeću. No stanovnici Vira i mjesna predaja ime povezuju sa smrću, jer su Virani na grobove nailazili tijekom obrade zemlje.

Nalaz jedne crkve unutar druge zanimljiv je u okvirima arheologije istočnog Jadrana. Starija crkva jednobrodna je građevina s poligonalnom apsidom, iznutra polukružnom poput sakristije zadarske katedrale. Mlađa crkva je podignuta unutar gabarita starije crkve, vjerojatno djelomičnim razgrađivanjem kasnoantičkog objekta. Najsličnija je romaničkoj crkvi svetoga Lovre u Vrsima, dok starija odgovara ostacima ranokršćanske crkve u Vlašiću.

– S obzirom na arhitekturu mlađa crkva najvjerojatnije pripada 12. ili 13. stoljeću, no precizno datiranje vrlo je teško uspostaviti – kaže Fabijanić. Još je intrigantniji nalaz kamenih ulomaka ograde svetišta ranokršćanske crkve. Na jednom od njih pronađen je natpis „Marcilianus marmorarius“, uz križ čiji su krakovi jednake duljine. Riječ je o nepoznatom spomenu majstora koji je radio na ukrašavanju ranokršćanske crkve. I taj je nalaz uzbunio arheološke duhove.

– To je jedini slučaj u tom vremenu da postoji potpisani klesar. Nemamo spoznaja da takav potpis postoji negdje drugdje, ali bi preteško bilo reći da je jedini uopće – ističe Fabijanić. Pitanje je također da li se potpisao sam klesar ili, možda, netko drugi. Način obrade kamena pokazuje da su na ulomku radile dvije ruke, a usporedivih nalaza zasad nema. Među ostalim otkrićima ističe se srednjovjekovna grobnica izrađena od kamenih dijelova ograde svetišta starije crkve, kao i mnoštvo keramike i stakla. Otvoreno je također pitanje je li na Smratinama prije crkve postojalo rimsko naselje. Pronađeni su neočekivani nalazi iz 1. stoljeća, kao što na moguće postojanje naselja ukazuje zabilježena rimska cesta koja je preko Virića vodila baš prema Smratinama. 

– Na parceli gdje se nalaze crkve nemamo stariju ili rimsku arhitekturu, ali imamo neočekivane nalaze iz 1. stoljeća. Mate Radović uvijek je mislio da je na širem prostoru Smratina bilo rimsko naselje. Zato je moguće da je ovdje negdje postojala rimska villa rustica – govori Fabijanić. Uz takve gospodarsko-ladanjske objekte često su se podizale crkve, a na moguće postojanje naselja upućuje i keramika pronađena po okolnoj šumi. Izravnih dokaza o ranijim građevinama zasad ipak nema. Petogodišnja istraživanja lokaliteta donijela su i nalaze nekoliko neuobičajenih grobnica, a jedna je posebno jezovita. U grobu su otkriveni ostaci dvojice muškaraca kojima su glave precizno odsječene, a potom položene uz tijela.

– U trenutku smrti jedan je imao dvadesetak, a drugi tridesetak godina, ali su obojici odsječene glave – otkriva Fabijanić. Datiranje provedeno u dva različita laboratorija pokazalo je u oba slučaja da grob potječe iz 10. stoljeća. Dodatne antropološke analize pokazale su da muškarci nisu stradali u borbi, nego su im glave odsječene oštrim oružjem. Njihovi ostaci nalaze se u antropološkom centru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

– Jedan je dekapitiran prvim čistim udarcem, dok je drugi imao manje sreće. Trebalo ga je dva puta udariti – priča Fabijanić. Prostorija u kojoj je grob pronađen bila je preuređena, dobila je novu podnicu, a susjedni prazni grobovi zatrpani su krupnim kamenom. Sam grob bio je označen tanjom pločom. Tko su bili ti ljudi, što se točno dogodilo i zašto su im odsječene glave? Pitanja su zasad bez jasnih odgovora.

U starijoj crkvi pronađen je grob u kojemu je tijekom istraživanja izgledalo kao da je pokopano petero djece, no sedam bedrenih kostiju djece ukazalo je na veći minimalni broj osoba. Djeca su bila u dobi od jedne do tri godine. Kosti su vrlo loše očuvane, ali su mala srebrna pticolika fibula (golubica sa skupljenim krilima) i srebrna kružna pločasta fibula (bula) omogućile datiranje groba u 6. ili rano 7. stoljeće. Ove pticolike ranokršćanske fibule, navodi Fabijanić, vrijedan su arheološki materijal koji je u vrijeme uporabe osim dekorativne funkcije, imao i simbolički značaj. Fibule su bile raširene diljem europskog kontinenta, ali malo primjeraka potječe iz zatvorenih grobnih cjelina. Postoji i problem oko opisa pticolikih fibula jer se isti pronađeni artefakti smatraju prikazima goluba, ponekad pauna i pijetla.

Prostorno najbliži primjerak virskoj fibuli – piše Fabijanić u članku „Grob 13 s lokaliteta Vir – Smratine“, posvećenom Mati Radoviću – pronađen je na obalnom pojasu pješčanog poluotoka Privlake u nekropoli iz 6. stoljeća, pa se s obzirom na arheološki kontekst i druge primjere virska pticolika fibula može datirati u drugu polovicu 6. stoljeća. Virska golubica mogla bi, smatra zadarski arheolog, biti i grlica zbog karakterističnog zadebljanja na vratu koji ima ova ptica, a prepoznaje se na virskoj fibuli, kao i zbog simbolike iz novozavjetnih primjera žrtvovanja grlica i golubića. Drugi metalni predmet, srebrna pločasta fibula, ima sličnosti s fibulom pronađenom u Ninu. Na lokalitetu Smratine imamo uobičajenu grobnu arhitekturu za vrijeme nastanka, ali ukopi djece u jednoj grobnici otvaraju nova pitanja.

– Nije riječ o ranobizantskoj praksi – ističe Fabijanić – pa je nalaz još zanimljiviji. Logično je zapitati se jesu li ti ukopi nastali u kratkom razdoblju, možda kao rezultat epidemije, ili se grobnica koristila tijekom dužeg vremena od nekoliko desetljeća. Kosti su očuvane u manjoj mjeri, pa je teško dobiti precizan odgovor. 

Nekoliko je mogućnosti u vezi ukopa djece, no najvjerojatnije je da su sahranjena zajedno. Kod djece je u 6. i 7. stoljeću postojala visoka smrtnost zbog bolesti, nehigijenskih uvjeta života, općenito loše prehrane i prelaska na prehranu odraslih koja se u istočnorimskom društvu događala već u dobi od tri do četiri godine. Smrt djece, nadalje, možda je povezana s pošastima koje su obilježile kasnu antiku. Profesor srednjovjekovne povijesti Michael McCormick sa Sveučilišta Harvard označio je 536. godinu kao „najgoru godinu u ljudskoj povijesti“. Razlozi su brutalni.

Niz snažnih vulkanskih erupcija na Islandu (ali i drugdje diljem svijeta: Ilopango u San Salvadoru, po nekim geolozima i Krakatau u Indoneziji) uzrokovao je dramatično globalno zahlađenje i misterioznu maglu nad Europom, Bliskim istokom, sjevernoafričkim kontinentom i Azijom. Slijedilo je zamračenje, propast usjeva i glad. Bizantski povjesničar Prokopije opisao je kako je u tom vremenu „Sunce mjesecima sjalo bez sjaja, slično Mjesecu“. No bio je to tek početak. Ubrzo je Istočno Rimsko Carstvo poharala Justinijanova kuga koja je odnijela živote desetinama milijuna ljudi. Razdoblje od 536. do približno 660. godine poznato je i kao „Kasnoantičko malo ledeno doba“ s velikim padom ljetnih temperatura od uobičajenih. Klimatski poremećaji, epidemije, glad i sukobi, propadanje naselja i seobe – bio je to dramatični stoljetni period tijekom kojeg se jedva preživljavalo.

Jesu li te katastrofe pogodile i drevne Virane na Smratinama? Zajednički ukop djece otvara takvu mogućnost, ali zasad nije provedena analiza koja bi „natjerala kosti da progovore“. Nema, dakle, spoznaja o uzroku smrti djece. Starija crkva u svakom slučaju nije nasilno uništena – nema tragova paljenja ni gareži. U nekom je trenutku jednostavno prestala služiti svojoj svrsi. Stoljećima poslije njezini su ostaci iskorišteni za gradnju nove crkve, koja je također u nekom trenutku prestala postojati. Iznad nje nastao je zemljani humak, a život je na Smratinama samo naizgled potpuno nestao.

Planovi za podvodna i druga istraživanja na Smratinama

Uz podršku Općine Vir, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru sljedeće godine planira provesti podvodno istraživanje uvale u Smratinama. I taj bi projekt, napominje profesor Tomislav Fabijanić, bio jedinstven:

– Naš kolega Mate Parica sa svojim suradnicima ronio bi u uvali, jer se po pričanjima ronioca tu vide neke strukture koje nisu prirodne. 

Kako u Smratinama postoji značajan arheološki lokalitet i završetak otočne rimske ceste, logično je da bi rimsko naselje kao kompleksna zajednica imalo lučicu čije bi se postojanje ispitalo podvodnim arheološkim istraživanjem. Sljedeće godine još se planira arheološko rekognosciranje ili istraživanje terena u svrhu prikupljanja važnih informacija.

– To bismo napravili na profesionalnoj osnovi. Dosad smo informacije bilježili u šetnji terenom – navodi Fabijanić kako bi se u tu svrhu teren podijelio na kvadrante s uzimanjem GPS točaka gdje god je nešto uočeno, a na ovom su otočnom području bili učestali nalazi keramike. Same crkve zahtijevaju još dodatne analize s datiranjem grobova i žbuke. Grobovi se također ne mogu ostaviti u stanju u kakvom su sada, pa bi ih zadarski arheolozi u dogovoru s konzervatorima te uz pomoć Općine Vir zatrpali i obilježili.

Istraživanje je važno za cijelu otočnu zajednicu na Viru

– Crkve su najistraženiji arheološki lokaliteti – govori profesorica Josipa Baraka Perica s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, koja sa studentima istražuje tri sonde na lokalitetu u Smratinama. Dok su crkve često ostale sačuvane u sjećanju stanovništva, o naseljima koja su ih okruživala zna se znatno manje. Smratina je upravo takav primjer.

Ranija istraživanja otočnih crkava, objašnjava profesorica Baraka Perica, pokazala su da su se često gradile uz uvale koje su omogućavale pomorsku komunikaciju. Smratina je prirodna luka s poljem na čijem je rubu podignuta crkva, moguće u sklopu antičke vile ili u njezinoj neposrednoj blizini.

– LiDAR uočava nepravilnosti, odnosno arheološke „pravilnosti“ koje ukazuju na ljudsku aktivnost. Na cijelom prostoru uvale u Smratinama uočena je veća ili manja ljudska aktivnost – kaže Baraka Perica. Na temelju tih snimanja otvorene su nove sonde u kojima je pronađeno dosta keramike, uglavnom kasnoantičke, ali i nalaz iz 1. stoljeća. Time su potvrđene naznake dobivene nedestruktivnim istraživanjima, a sljedeće godine planiraju se ciljani pregledi terena na mjestima gdje se već na površini uočavaju ostaci keramike.

Za profesoricu Baraka Perica važnost istraživanja nadilazi znanstvene rezultate. Arheološki lokalitet povezuje današnje stanovnike s ljudima koji su na istome mjestu živjeli stoljećima prije njih, a Smratina ima potencijal postati mnogo više od arheološkog parka. Uvala, plaža i šuma čine jedinstvenu prirodnu i kulturnu cjelinu koja bi trebala služiti i lokalnoj zajednici.

– Turisti žele osjetiti lokalni ambijent, identitet i kulturu. Bez toga se, mišljenja sam, nema što ponuditi – ističe profesorica. Zato na Sveučilištu razmišljaju o aktivnijem uključivanju građana u istraživanja i druge arheološke aktivnosti. Riječ je o konceptu javne arheologije, odnosno arheologije zajednicu kakva postoji u anglosaksonskom svijetu. 

– U  Hrvatskoj smo u početnoj fazi razvoja – zaključuje Baraka Perica. U timu profesora Tomislava Fabijanića i Josipe Baraka Perica bili su studenti Marija Džimbeg, Jura Mašić, Sara Kolar, Mara Jelčić, Agata Karan, Pia Hawlina, Eugen Fritz Prgomet, Duje Galić i Miroslav Novak.