Rakela na jezeru Argyle jedva izvukao živu glavu: Da nas je povukla struja, ne bi nam bilo spasa

Kununurra, 33. je dan putovanja, jutro je počelo stavljanjem leda na nogu i malo je bolje. Naš Željan je oko 10 sati s domaćinom Nikolom otišao pogledati maleni grad Kununurri gdje živi oko 7000 ljudi. Prvo su otišli do ljekarne gdje je kupio tablete za bolove i razne masti za natečeni zglob. Nikola, njegova kćer Donna i sin Rick nagovaraju splitskog avanturista da malim avionom odleti do velikog jezera Argyle, te velikog rudnika ljubičastih dijamanata i nacionalnog parka Bungle Bungle. 

S obzirom na to da nisu tako davno pale velike kiše, cesta prema tamo je zatvorena, a i zbog ozljede jako teško hoda tako da mu ostaje jedini način da to vidi iz zraka. Zahvaljujući dosadašnjim domaćinima i njihovim donacijama mogao bi si priuštiti takav zanimljiv izlet.

Donni i Ricku je njihov otac Nikola Čavlović kupio hotel s 26 velikih apartmana i njegova vrijednost se procjenjuje na oko 10 milijuna dolara. Inače, Nikola je prije 50 godina došao u Australiju bez ikakve škole. No, sam je naučio jezik i počeo raditi kao građevinar, da bi na kraju imao najveću građevinsku tvrtku u Kunnunnari. Odselio se u Perth, ali su Rick i Donna željeli ostati živjeti u Kunnannari i baviti se turizmom, pa im je otac izgradio predivan hotel, u kojemu Željan trenutno boravi.

– Što ćeš, to ti je Australija. Bez škole uz pošten rad postaneš milijarder, ne znam ni jednog stranca koji se doselio u Hrvatsku da nije znao jezik i nije imao školu, pa postao uspješan biznismen a kamoli milijarder. Na žalost, znam mnoge što imaju velike škole, govore više stranih jezika i jedva da su konobari, a većina ih je na zavodu za zapošljavanje i onda se čudimo zašto nam mladi kvalitetni ljudi odlaze van. Rano ujutro idućeg dana sam se probudio zbog strašnih  bolova u 4:30 i stavio hladne obloge, te pripremio kameru i fotoaparat. Točno u 5:30 su po mene došli iz agencije s kojom letimo na izlet. Za volanom kombija bio je pilot Cessne koji će nas voziti. Na aerodromu nas je ukratko upoznao s Cessnom nakon čega sam se ukrcao sa jos trojicom ljudi. To mi je bio prvi put da letim ovako malim avionom i mogu reći kako je jako bučan i dosta trese, a i propadanja su česta. Ipak, sve u svemu uživali smo u divnom pogledu na čarobni krajolik – započinje nam pripovjetku Željan.

Jezero s 35.000 krokodila

Jezero Argyle je umjetno jezero u kojem, kako kaže pilot, živi oko 35.000 krokodila i da je to najveće stanište riječnih krokodila na svijetu, dobro je da nisu sletjeli na njega. Vidjeli su i veliki rudnik ljubičastih dijamanata kojeg je po priči obožavala Elizabeth Taylor. Zaposlenici u njega dolaze zrakoplovom i smjene su svakih 15 dana. Naravno, svaki radnik prolazi kroz temeljiti pretres kako bi se spriječilo odnošenje dijamanata. 

Let je trajao puna dva sata, a stajao je Željana 275 dolara. Puna cijena je 315 dolara, ali su se domaćini odrekli svoje provizije. Unatoč visokoj cijeni, razgledavanje jezera, rudnika i nacionalnog parka Purnululu iz ptičje perspektive vrijedi svakog dolara. Purnululu je nacionalni park koji se nalazi na visoravi Kimberly u Zapadnoj Australiji, a najbliži gradovi su mu Kununurra na sjeveru i Halls Creek na jugu.

Na njegovoj površini od 23.972 kilometara kvadratnih i prosječnoj nadmorskoj visini od 578 metara, smještene su planine Bungle Bungle koje se sastoje od kvarcnih sedimentnih stijena iz Devona, koje su nastale prije oko 375 do 350 milijuna godina, koje su domorodci Kija zvali Purnululu “pješčenjak” ili “plast sijena”, po čemu je park i dobio ime. 

Ove stijene su u razdoblju od 20 milijuna godina erodirale u niz kupastih stijena u obliku košnica čije su litice išarane tamnim horizontalnim linijama cijanobakteriskim naslagama, jednostaničnim organizmom koji obavlja fotosintezu. Bakterije su naime, ostale fosilizirane u crvenkastim slojevima gline, s velikom koncentracijom oksidiranog željeza, koja se prebrzo sušila dok bi se bakterije skupljale na vlažnoj površini. Ovaj jedinstveni kupasti krš svoj izgled duguje zajedničkim djelovanjem više geoloških, bioloških i klimatskih pojava.

Brod pun paukova

– Nakon što sam se vratio sa predivnog obilaska sa avionom, tek što sam se vratio u apartman i stavio hladne obloge, te malo legao da odmorim, prekinuo me Rick koji je lupao na vatra i zvao vičući “Rakela, get ready for adventure”. Brzinski sam došepao do Rickovog terenca za kojega je bio zakačen brod. Ubrzo smo Rick, njegov kum i ja došli do jezera, terencem su ubacili brod u jezero i za par sekunda smo već vozili brodom po jezeru Argyle u kojem živi oko 35.000 krokodila. Otišli smo 40 kilometara daleko i onda skrenuli u džunglu gdje smo se probijali kroz močvarno raslinje, s time da je Rick morao stajati na pramcu i sijeći grane mačetom koje su nam smetale. Sve je to lijepo i krasno, ali su grane bile pune velikih paukova koji su padali po nama. “Nisu opasni, jer ako te ubode imaš četiri sata da stigneš do bolnice”, “umirio” me Rick. Iako smo ih cijelim putem gazili, bio ih je pun brod. Srećom, nikoga od nas nisu uboli – prisjeća se Željan. 

Kada su doplovili ispred predivnog vodopada, shvatio je Željan koliko je ovdje priroda lijepa i surova. Naime, dok su se divili krajoliku, čuli su glasni škljoc ispred njih, ptica koja je bila na vodi jednostavno je nestala jer ju je zgrabio krokodil. Kada su odlučili krenuti natrag, zbog velike trave im se zaglavio propeler. Rick ga je s rukama u vodi očistio, ali mu ipak nije bilo svejedno hoće li ga napasti “Lacosta”. 

Njima dvojici očito nije bilo dosta avanture pa su Željana odveli do velike brane. Tamo je jako opasno i zabranjeno se približavati brani, pogotovo toga dana jer je bila otvorena i ispuštala je višak vode iz jezera. Rick je pokazao signale do kojih je dozvoljeno ići ali dalje je strogo zabranjeno i jako opasno. 

Njih dvojica su popili koje pivo više i mislili su da Željana nisu uspjeli dovoljno preplašiti s krokodilima i paucima, pa kao da im nije bilo dosta, Rick je dao gas i gliserom ušao u zabranjenu zonu, a njegov kum ga je podržavao u toj suludoj namjeri. 

Nužda u hlačama je znak

– Došli smo skroz na kraj brane, gdje sam okinuo jednu sliku, i kad smo se počeli okretati da se vratimo natrag, naš gliserčić je stajao na mjestu iako je Rick davao gas. Gliser se naglo okrenuo na lijevu stranu i bilo nam je jasno da nas je počela struja vući. U tom trenutku u jezero je upao tranzistor i par limenki pive, a Rick i njegov kum se više nisu smijali već su se uozbiljili kao kad magarac piša. Struja nas je počela povlačiti sve više i jedva smo se izvukli plovidbom unatrag. Tada sam shvatio, ova dvojica su totalni luđaci. U tom trenutku smo se sva trojica počeli smijati od sreće, ali vas uvjeravam kad nas je struja počela vući prema otvoru iz brane, bili smo smrtno ozbiljni, jer da nas je povuklo i ne bi nam bilo spasa, što od gušenja i lomova, a i krokodili su tu da ih ne zaboravimo. No, drago mi je da sam dobio svoju dozu adrenalina mada nije bila potrebna i odlično smo se zabavili – prepričava Rakela.

Ponovno su zakačili gliser na Rickov terenac i svo troje otišli do njega u garažu. Tamo je Željan vidio i njegovo vozilo s kojim vozi utrke koje su jako popularne u Australiji, a voze se na zemljanoj stazi, vrte se u krug i često sudaraju. U garaži je također vidio veliki znak na kojem stoji kako je zabranjeno piti alkohol, ispred njih je bilo samo par limenki, ali nakon par sati popilo se sve što je bilo za popiti. 

– Oni su bili na pivi, a ja sam pio Jack-Colu koja je pakirana u malim staklenim bočicama od tri decilitra i vec je promiješana kako treba. Tu večer mi je Rick rekao zanimljiv podatak. Pitao me je “Znaš li Rakela kad mi Australci prekinemo sa pićem?” , odgovorio sam da ne znam, a on kaže “Mi pijemo, pijemo, pijemo i kad obavimo nuždu u hlačama to nam je znak da treba da stanemo”. Tu večer se puno popilo, nisam napravio nikakvu nuždu u hlače, ali mi je glava utrnula kao i noga i ništa me nije boljelo, gledao sam kroz maglu svoju natečenu nogu i smijao se sam sebi kako je tako velika, a ništa ne boli kao da je od nekakve gume. Moji prijatelji su me otpratili do apartmana i ostavili na kauču u dnevnom boravku gdje sam se ujutro i probudio – smije se Željan.

“Sinoć sam legao jutros”, kako bi u Splitu rekli, u 1:30 je legao, probudio se u četiri sata i već u pet sati bio na motoru. Glava mu se pomalo trijeznila od sinoćnje oproštajne zabave na kojoj je pio dosada najbolju Jack-Colu. Ispočetka je planirao ići u Townsville, ali tamo nije imao nikoga od domaćina pa se uputio za Brisbane. 

U Splitu leteće pantagane, u Australiji prelijepe papige

Mamurluk mu je brzo prošao kada mu je navigacija pokazala da skrene za 1200 kilometara… Nakon dva sata vožnje je prevalio 200 kilometara, pa ga je navigacija opet “ubila u pojam” jer je pisalo “skreni za 999 kilometara”. Baš depresivno. Poslije prevaljenih 1150 kilometara stigao je u Tennantcreek. Tu je tražio bilo kakav jeftini smještaj u kampu i na kraju dobio staru prikolicu bez WC-a za samo 50 dolara. 

– Moram priznati da je bilo staro, ali je barem bilo čisto. Za večeru sam imao sir i čajnu kobasicu koju mi je dao domaćin Nikola. Zbog vrućine su dobro pustile masnoću, ali me nije smetalo, onako gladan sam pojeo sve do zadnje mrvice. Dobro sam se naspavao i oko sedam sati sjeo na BMW-a. Noga me malo smetala, ali sam je obložio ledom da bude ugodnije. Poslije 400 kilometara sam ušao u Queensland. Putem me prala kiša što nije neobično za ovo područje gdje padaline traju po tri mjeseca. Prevalivši 1150 kilometara ušao sam u grad Winton i opet iznajmio staru kamp kućicu. BIla je čista iako ima nekakvih kukaca. Međutim, sklopili smo primirje, ne diram ja njih, niti one mene. Noga lagano prolazi, a sutra ne želim forsirati nego voziti samo 850 kilometara do Rockhamptona. Odatle do Brisbanea ostaje nekih 600 kilometara. Svako jutro čizmu jako zategnem i dodatno zaljepim srebrenom samoljepljivom trakom kako bi bila što bolje bandažirana, ali i dalje moram mjenjati brzine petom – objašnjava Željan.

Izjutra, 37. dana putovanja Željan je malo duže ostao u krevetu. Na cesti je bio oko osam sati i vozio se po zavojima i nizbrdicama. Bilo je i radova na cesti, ali ga nije bilo briga. Odlučio se za laganini vožnju no ipak, svako malo ga mrtvi klokan podsjeti da bude oprezan. Uočio je i pregažene male crne divlje svinje koje do sada nije susretao. Bolje prizore od toga priredile su mu velike bijele i male zelene papige koje su u velikim jatima letjele preko ceste. 

– Dok sam gledao te velike bijele papige pomislio sam “evo što ti je država, u nas lete golubovi tj. leteće pantagane, a ovdje papige od 2.000 dolara”. I tako sam nakon tri dana vožnje i prevaljenih 2400 kilometara u gradu Longreach napokon dobio signal i poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. On je Hrvat i veliki prijatelj s Australkom Sherri Jo Wilkins, koja već tri godine putuje motorom po svijetu. Dvaput je bila moja gošća u Splitu i spavala u prostorijama BMW MK Split. Htio sam ga upoznati unatoč tome što sam morao prevaliti dodatnih 100 kilometara. Na žalost, put je bio duži 200 kilometara budući da su zbog kiša zatvorili cestu od grada Alphe do Clermonta. Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro bi mi došao, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domačine – odlučio je Željan.

Iako mu se time put produžio za 200-njak kilometara, a usto se još mora i vratiti 100 kilometara, splitski se avanturist ipak odlučio za posjet svojim novim domaćinima, jer su oni najbitniji na putovanjima. Ne iz tog razloga što će samo uštedjeti, nego što će upoznati nove ljude i tako na najbolji i najbrži način doznati sve o njihovom gradu i okolici. Kako se Željan Rakela proveo u Mackayu, te na putovanju do Brisbanea čitajte sljedećeg ponedjeljka…