Na gastroputovanje Sredozemljem u petak je posjetitelje 7. Mediteranskog festivala knjige poveo je Veljko Barbieri, čiji su Veliki mediteranski kanconijer predstavile Ivana Prijatelj Pavičić i glumica Ljubica Hardman, koja je pročitala nekoliko odlomaka iz knjige.
Kako je rekla Ivana Prijatelj Pavičić, iznimno plodni i dobro poznati autor Barbieri, neka je vrsta hrvatskog Anthonyja Bourdain, ali i čovjek koji je zapravo rodonačelnik zasebnoga žanra u pisanju kuharica, premda skoro jednako plodno piše i prozna djela i poeziju. Barbieri je dobitnik i brojnih nagrada za pisanje o hrani, kod nas i u svijetu.
“Tonko Maroević za moj je Kuharski kanconijer rekao da nije kuharica, nego književnost, a takva je i ova knjiga. Recepti su ilustracija za literaturu”, rekao je Barbieri o svojoj novoj knjizi, koja je, po riječima Prijatelj Pavičić, pregled povijesti i Mediterana i njegove kuhinje.
Receptima raznih mediteranskih civilizacija Barbieri pokušava pokazati isprepletenost kultura na tom području, koja gasne od Srednjeg vijeka. A povijest kuhinje je neodvojivi dio te povijesti, pa su stoga recepti u novom Kanconijeru doista ilustracija te povijesti i kulture.
Poslije gastronomije došla je na red poezija, ovoga puta iz pera glazbenika Žana Jakopača. Nakon pjevačkog nastupa na otvaranju na MFK, na veliku pozornicu na Gripama donio je zbirku Homo tamo di je boje koju su predstavili Hrvoje Marko Peruzović, ujedno i ilustrator knjige, i Sanja Baković. Time je na pozornici u Velikoj dvorani uspostavljen svojevrsni brački trijumvirat, od Postira preko Dola do Bola.
“Ovo je moj materinji jezik, ditinjstvo san prove’ na Braču, i sigurno mi je iz nostalgičnih razloga počelo izlazit”, rekao je Jakopač, jedan od rodonačelnika otočkog rocka, koji se odnedavno sasvim preselio u Postira.
“Vodim divan i idiličan život”, kaže, ističući da je na otoku bolje sve, od ishrane do zraka, a pomalo se bavi i maslinama.
Kako je rekla Baković, u knjizi su pjesme na čakavici, na bračkom dijalektu, ali i u standardu. Za Jakopača glazba je kao dijalekt, svojim ritmom i metrikom, a izniman je poznavatelj bračkih dijalekata u raznim otočkim mjestima.
S druge strane, Peruzović se kod ilustracija vodio ponekad doslovnim tumačenjem stihova, ponekad na svoj, nadrealni i ludički pristup uhvatiti Žanovu poetiku i duh Brača, ali da ilustracije ne dominiraju nad poezijom. Pomogao mu je, kaže, i dizajner Željko Kuk, svojim minimalističkim dizajnom, možda i u skladu s onom najvažnijom predrasudom o Bračanima.
Baković je rekla da osim ljubavnih tema, kojima se Jakopač oduvijek bavio, pa i povremene ironije nad uobičajenim motivima dalmatinskih pjesama, autor nudi i svojevrsni aktivizam za očuvanje otočkog života.
“Treba biti odgovoran, a sloboda proizlazi iz nje. Ne možeš prepustiti drugome ono što želiš reći, nego se treba usuditi govoriti o svakodnevnim pojavama i onome što treba prominit”, kaže Jakopač, pa tako i nakon naslova knjige i pjesme iz koje je uzet slijedi drugi, “di se voda ne prodoje”.
“Ako prestanemo trgovati, možda će se nešto lijepo desiti”, smatra Jakopač, koji je sam pročitao nekoliko pjesama iz zbirke koja je svojevrsna najava novog Jakopačevog glazbenog projekta, albuma Albun.