AKTUALNO Tomislav Mrduljaš živi glazbu, a mladima poručuje da ustraju u svojim snovima

Mnogo glazbenih imena svojim je radom obilježilo hrvatsku glazbenu scenu, a jedan od onih koji ju je, skromno rečeno, ‘zadužili’ je Tomislav Mrduljaš. Više od trideset godina uspješne karijere među slovima, notama i crtovljem je iza ovog direktora Splitskog festivala i Porina, a iza njega je i još jedna fantastična večer pod nazivom ‘Zovem prijatelje moje’. 

Splitski HNK odisao je pjesmama u koje je svoj život utkao Mrduljaš, a zbilja bi bilo teško nabrojiti sve što je za svog glazbenog života napisao i osvojio kroz brojne nagrade.

Kako je to bilo pozvati ‘prijatelje svoje’ i napraviti pravi mali spektakl u splitskom HNK. I ne samo to, nego čak i pomoći splitskoj bolnici?
– Drago mi je što se dogodilo večer ‘Zovem prijatelje moje’. Svima koji smo bili uključeni u organizaciju i samo realizaciju večeri puno je srce. Uspjeli smo prikupiti novac za splitsku bolnicu, a i program je bio fantastičan. Treba se, nekako, posebno osvrnuti na fascinantni orkestar HRM-a s kojim sam započeo suradnju na Splitskom festivalu u večeri Krste Jurasa. Tada je nastalo prijateljstvo između mene, zapovjednik orkestra Milana Milasa i maestra Tonćija Ćićerića. 
Večer je bila nabijena emocijama, ljudi su to dobro prihvatili, a ja sam zahvalan svojima prijateljima pjevačima koji su se odazvali koncert i pokazali kako uvijek možeš računati na njih.

Kako je krenula ta ljubav Tomislava i glazbe?
– Glazba je moja ljubav. Glazba mi, jednostavno, sa krvnim zrncima šeta kroz vene. Nije bilo nekog konkretnog početka, ali uvijek sam volio glazbu. Moje vrijeme i nije bilo nekako najsretnije za bavljenje glazbom. Pokušao sam sve da mi glazba ne daje cijeli životni prihod, čak završio i Srednju školu za fizioterapeute, a kasnije i Pravni fakultet, ali ipak živim od glazbe. Zapravo, čovjeku je najvažnije da se bavi nečim što voli jer jedino tako može dati cijelog sebe u posao.

Ljudi vas, ipak, ne vide često u nekom medijskom prostoru. Osjećate li se bolje van tog svijeta?
– Moj glazbeni put krenuo je još od mladih dana, a ozbiljan je postao kada se rodila želja za autorstvom. Kako je Splitski festival ‘odskočna daska’ tako sam i ja krenuo tim putem. Ipak, shvatio sam kako me pozornica ne voli, a ni ja nju. Puno bolje se osjećam u studiju, van pozornice u nekakvom drugom dijelu glazbenog posla.  

Ima li svaka napisana pjesma i svog sretnog izvođača ili to odlučite nakon što pjesma nastane?
– Većini pjesama sam isplanirao i izvođača. Nisam nikad imao pjesmu u ladici nego su pjesme pisane za nekoga određenoga. Tako da u principu kad sam radio pjesme za Tutti Fruti te radio sam baš za njih, kad sam radio sa Severinom radio sam pjesme za Severinu. 
Kroz mnoge sam godine radio pjesme koju su, recimo to tako, za moju dušu. Od desetaka pjesama izašle su samo dvije, tri i sad sa sigurnošću mogu reći da će u narednom razdoblju izaći još jedna takva pjesma. Nećemo puno otkrivati, brzo će glazbena javnost znati sve.

Na čelu ste Splitskog festivala. Jeste se snašli u organizaciji tog kompleksnog posla? Odakle motivi?
– Preuzeo sam Splitski festival jer mi je stalo da bude dobar. Naročito jer sam se rodio petsto metara od Festivala, tu sam iz Splita, iz Varoša. Splitski festival blizak je nama Splićanima i svima koji su živjeli s tim festivalom ovo puno znači. Meni je bila velika čast biti dio toga, ali zapravo kad uđeš u cijelu problematiku onda shvatiš da je možda glazba samo jedan puno manje važan aspekt od organizacije i stvaranja pokroviteljstava da se može financijski izdržati u vremenu u kojem je teško raditi takve manifestacije.

Splitski festival prošle je godine bio ‘pun pogodak’. Kako ste ga vi doživjeli?
– Prošle su se godine ‘švere’ poklopile pa je Splitski festival sve oduševio. Prvo fenomenalni Grašo, potom večer za pamćenje u čast Miše Kovača pa onda i finalna večer s novim pjesmama. O Mišinoj večeri moglo bi se pričati danima, neponovljiva je bila činjenica kako je Mišo sjedio u publici, bilo je to prvi put da ne nastupa i ljudima smo dali da se slikaju s njim, porazgovaraju par riječi. I onda nešto spontano – kada Mišo čestita Alenu Nižetiću na odličnoj izvedbi.

Uz dvije uvodne večeri i ona završna dala je mnogo prostora mladosti. Mislite li kako je to ‘ključ’ Festivala?
– Finalna večer je iznjedrila mnogo pjesama koje se i dalje vrte u radijskim eterima. Dali smo priliku mladima i to je zapravo glavni pogled u budućnosti. Oni koji govore da Festivalu treba vratiti ‘stari sjaj’ u najmanju ruku griješe. To je jednostavno nemoguće jer priroda čini svoje. 
Festival se uz YouTube, internet, Facebook i Instagram treba izboriti, što stvarno nije lako, i svake godine moramo biti što aktualniji.

Bojite li se kritike?
– Kritika meni daje snagu i dovoljno sam pametan da je shvatim, usvojim dobro i odbacim loše. Ipak, u današnjem svijetu kritika postaje iživljavanje i onda takve stvari ne slušaš jer to dovoljno govori o ljudima koji će na taj način i govoriti. 
Što vas ispunja kao glazbenika?
– Moja najveća sreća je kad napišem pjesmu, kad je pjesma dobra i kad je publika prihvati. Radim ono što volim i ljudi to prepoznaju. Često je to pisanje pjesama kompleksno pa često i nije lako raditi u vremenu u kojem se, ponekad, glazba i ne vrednuje na pravi način. 

Za kraj: Poruka mladima i vašim Splićanima.
– Mladi, ne zaustavljajte se u svojim snovima. Danas se sve vrti oko novca, vi ne letite za njim jer će on doći ako radiš posao s ljubavlju. Glazba nije let za novcem niti nekakva trgovina, glazba je ljubav i emocija. Ustrajte u svojim razmišljanjima jer ako netko, primjerice, sluša tehno onda ne trebaš i ti slušati tehno, ako netko sluša klape ne trebaš i ti slušati klape. 
Radite ono što vas zadovoljava. Svatko ima priliku i njegova prilika će kad tad doći. 
Iz svog iskustva kažem, Oliver, Remi Kazinoti, Gibonni, nitko nije letio za novcem nego su letjeli za dobrom pjesmom jer rezultat sam dođe. Uvijek postoji prirodna ravnoteža koja sve na kraju izravna.