[REPORTAŽA] Šibenčani vjeruju u čudo, makar odlazak u Rijeku nalikuje putu na karmine umjesto na nogometnu feštu…

DN

Kada je zimus Šibenik preuzimao Željko Karajica definirao je da je ostanak u ligi glavni cilj. Prva meta je promašena, a u apsurdnoj situaciji jer Šibenik je dogodine – prva liga, ako ćemo pratiti službene nazive, u baš toj neuspješnoj sezoni mogu se masnim slovima upisati u klupske anale i prvi trofej u klupskim vitrinama osvojiti, eto, kad je baterija života na minimum. Možda i potpuno suprotno, s najvećim motivom za barem površinski popraviti godine lošeg rukovodstva. Šibenik je valjda samo podijelio sudbinu mnogih u Hrvatskoj koji su zakoračili u ruke privatnika.
Samim time čini se da je trofej Hajduku nadohvat, da ga obrani, kao što je sedamdesetih nanizao pet kupova zaredom.
A trinaest godina unatrag, u finalu kupa 2010. godine igrale su se dvije utakmice, a ekipa Branka Karačića kreirala je jedne od najljepših stupaca u povijesti kluba sa Šubićevca. Konačna nagrada je izostala, makar će se dugo pamtiti ta generacija. (Ermin) Zec nije pobjegao iz lonca kuhara Stanka Poklepovića, makar je u prvom susretu na Poljudu zabio pogodak, a Senijad Ibričić Hajduku je tek u završnici golom dao prednost pred uzvrat. U Šibeniku je pak Ante Vukušić ranim pogotkom Rabuzinovo sunce usmjerio prema Poljudu.
– Karačić je Šibeniku donio najveće rezultate, ušli smo i u europsku ligu, igrali su Zec i Alispahić. Bili smo mi dobra ekipa, morali smo dobit, ali puno okolnosti je tu igralo na stranu Hajduka. I sad bi iskreno više bi volio da je Slaven Belupo sa Šibenikom nego Hajduk jer naša je sudbina da Hajduka nećemo nikad dobit – govori tako Luka Viljac (73), Šibenčanin, bivši savezni sudac, a zabijao je na nogometnim travnjacima i među rukometnim vratnicama.  

– A slušajte… Srića šta igramo na Rijeci pa će Riječana više bit za nas iako ne igra publika nego igrači. U ovom slučaju ispada da je Hajduk ko institucija, a mi smo, da izvineš, ko ona stvar – priča Viljac koji je od 1958. godine stalno uz Šibenik, a u posljednjim mu je godinama vjeran pratitelj unuk. Rado se sjeća godine 1971. kada su se Šibenčani borili u Rijeci za ulazak u ligu prvaka, ali nisu uspjeli.

– To je bilo nevjerojatno. Čovik je jedan reka da ko da je cili Šibenik iselija taj dan. Izgubili smo 1-0, naš je igrač da nama gol. 

“Pusti tribine, bit će 2:1 za Šibenik…”

Vjera da bi se Šibenik mogao postaviti uz bok Šibenke iz 1983. godine u tom gradu nije nikakva tajna. Premda je Dražen Petrović pogodio za pobjedu nad Bosnom, bio je to tek predgovor za nezapamćenu sportsku dramu koja u temeljima uzdrmala bivšu Jugoslaviju jer je izašla izvan okvira sporta i postala prvorazredni politički problem. Sjećate se? Noć nakon utakmice protekla je u neviđenom slavlju, ali je iduće jutro donijelo teško razočaranje. Košarkaški savez Jugoslavije poništio je utakmicu, Šibenki oduzeo titulu i odredio da se treća utakmica doigravanja igra ponovno na neutralnom terenu.

Utakmica koja se i danas prepričava.

A na štekatima Šibenika više o tribinama nego zelenom travnjaku…

– U sportu i nogometu danas su važniji navijači nego nogomet. Navijači i njihove gluparije – priča uz šalicu kave Čedomir Perković (64).

– Ma ne može se opisat to dalmatinsko finale. Nemojte me pogrešno razumit, ali vječito je to nešto Dinamo, vamo, tamo… – sječe Čedomirove riječi Ramiz Mujkanović (75).

– Ma dobro, al postoji razina. Ne znam šta se Hajduku događa i da ne može nać strukturu koja može upravljat Hajdukom. Svi se tamo vataju za Hajduk, a ustvari vole Hajduk ko mater ludu ćer. Zašto to govorim? Triba radit u interesu kluba, a ne izvodit gluposti na tribinama – opet se na tribine baca Čedomir.

– Pusti tribine. Bit će 2-1 za Šibenik – u ovom našem slučaju Ramiz je kao regulator. Loptu spušta na pod… A možda je ipak i opravdano kazivanje Perkovića jer prije trinaest godina uz prolaznu ocjenu na terenu, puno toga događalo se na sjedalicama tribina. Tada je zaiskrilo među Funcutima i i policijom, zapalilo se nekoliko baklji, prijetilo je da će izbiti prava frka, a sve se događalo u neposrednoj blizini VIP lože. Srećom, gužva se brzo smirila, činilo se bez ozbiljnijih posljedica, a kasnije je i Torcida upriličila bakljadu uz detonaciju petardi.

Ipak, Bijeli su svoj dio gledališta rasprodali istog dana, a navijači Šibenika kupili su tek 200 ulaznica.

“Ma koji Dinamo, ovdje su samo navijači Šibenika i Hajduka…”

No, bacamo se na ono najvažnije jer o lopti što se u Šibeniku kotrlja od 1932. godine mnogo toga zna Ivo Mikuličin, poznati šibenski novinar – i još štošta, zbog čega je, uostalom, i dobio nagradu grada Šibenika za životno djelo. A najgore je bit’ prorok u svom mjestu…

– Klub je nastao kao plod napora napredne šibenske omladine prije Drugog svjetskog rata nasuprot gospodskom Osvitu. I 1941. godine je većina igrača Šibenika išla u partizane, a 1991. godine predsjednik kluba, trener i više prvotimaca uzimaju pušku. Nisu se, kao u nekim drugim sredinama, stavili na raspolaganje jer, iako je osvjetljiva tema, ali se ne bojim – vjekovima su kod nas Srbi autohtono stanovništvo. Mi ih ne zovemo Srbima nego Rišćanima. Bit je da su svi naši Šibenčani, rođeni Rišćani, te 1991. bili bez dvojbe na koju će stranu stati. Ovdje nije taknuta ni jedna kuća, crkva ili čovjek hrvatske narodnosti i imamo najbolji dokaz ove moje teze što su u tom čuvenom rujanskom ratu u obrani grada zapovjednici bili tri različite nacionalnosti – govori tako čovjek infišan u svoje poslove i hobije, tri ljubavi i ljubavnice – novinarstvo, sport i glazbu.. 
Zabluda je da su Šibenčani Dinamovci, kaže…
– Ovdje su samo navijači Šibenika i Hajduka, ali zbog nekih postupaka Hajduka dio bi ljudi, eto na utakmici Dinamo – Hajduk, navija za Dinamo. Ako ćemo gledati mirno i realno, znate koliko je faula napravio Šibenik na susretu s Hajdukom – četiri, a u dvije utakmice s Dinamom bili su ratovi svjetova.

A kad je bio student, Mikuličin je gledao utakmice kod Plinare, i kad bi javili da Šibenik vodi u Tuzli ili Mariboru, tribine bi se tresle od pljeska. Kad je pak bio dijete, Hajduk je bio kažnjen i tri utakmice je igrao u Šibeniku gdje ga je bodrilo 10 tisuća ljudi. 

Danas? Zbog pada u niži rang, prijateljima Narančastih, kazuje tako ovaj sportski doajen, više djeluje kao karmine poslije sahrane dragog pokojnika nego odlazak na feštu.

POSLJEDNJE DODANO:

Sva prava pridržana © 2023 Obrigado d.o.o.

Impressum | Pravila privatnosti