Vatra im je progutala apartman, u ruševinama pronašli tek dva sata i lančić: ‘Srce nam je ostalo u Omišu’

Godišnji odmor trebao je biti njihov prvi susret s Omišem i Nemirom. More, obitelj i nekoliko dana guštanja. Umjesto toga, gospođa Snježana, njezin suprug i kćerkica kući će ponijeti uspomenu na noć u kojoj su spavali u automobilu ne znajući hoće li se imati gdje vratiti. I priču o ljudima koje do prije nekoliko dana nisu poznavali, a koje, kaže nam, neće zaboraviti.

– Krenuli smo natrag za Nemiru, u apartman, i ostali zaglavljeni u Omišu jer nismo ni znali da je požar. Spavali smo u autu. Tako da, sreća u nesreći, nismo bili u kući koja je izgorila, urušena je. U svakom trenutku bila sam sretna jer smo zajedno i sve drugo mi je bilo nebitno, iskreno – priča nam Snježana.

Dok je vatra gutala područje na kojem su do tada provodili odmor, obitelj je ostala kod omiškog mosta sve do četiri sata ujutro. Uz njih je bila i djevojčica kojoj su roditelji, usred kaosa koji je teško razumjeti i odraslima, pokušavali objasniti što se događa.

–Uf, e to je teško. Ona je odgajana zaista da razumije i živi empatiju, takvi smo i suprug i ja. Cijelo vrijeme požara govorili smo joj da je važno samo da smo mi dobro. Ona je, naravno, bila u šoku i plakala je – govori Snježana.

Pravi susret s onim što je požar napravio uslijedio je sljedećeg dana. Kada su se uspjeli vratiti u Nemiru i doći do apartmana, djevojčica je shvatila da nema njezinih stvari, igračaka…

-Plakala je zbog svojih stvari i igračaka koje smo ponijeli. Ali shvatila je da se to sve s vremenom zamijeni. I da je najvažnije da smo mi živi i zdravi.

Njihove stvari doista su nestale. No Snježana ni u jednom trenutku ne želi svoju obitelj staviti u središte tragedije jer oni će odjeću, igračke i ostalo ponovno kupiti. Ljudi kod kojih su došli na ljetovanje izgubili su neusporedivo više.

–Otišlo im je sve. Posao, jer su iznajmljivali apartmane i od toga živjeli, i dom na kraju krajeva – govori.

Kuća je bila visoka, a na krov je, kaže Snježana, doletio žar. Uz snažan vjetar koji je te noći nosio vatru, u otprilike pola sata sve je bilo gotovo.

– Među ruševinama je muž pronašao svoj lančić. I dva sata.

Gotovo sve drugo što su donijeli na godišnji odmor nestalo je u vatri. Ipak, Snježana nam nekoliko puta ponavlja istu stvar; oni su zajedno. Živi su i zdravi. To je ono što pokušavaju prenijeti i svojoj djevojčici. A zbog nje se, kaže, ovih dana pomalo i pretvaraju.

– Pravimo se da smo sretni da maloj ne pokvarimo odmor.

Posebno pamti ono što se događalo nakon evakuacije. Obitelj je isprva ostala na ulici, nisu znali da je za ljude pogođene požarom organiziran prihvat.

– Jedna žena je prolazila i rekla nam da odemo tamo zbog djeteta. Bili smo žedni i gladni jer je već bilo oko dva ujutro. Otišli smo tamo i već tada su ljudi bili smješteni, imali su hrane i pića i svega.

Već sljedećeg jutra dijelile su se osnovne potrepštine, odjeća i higijenske stvari. Bilo je kuhanih obroka, sendviča, vode…

– Čak i vreće leda! Ja ne znam kojom brzinom su oni to organizirali, ali svaka im čast – kaže Snježana.

Zahvalna je Crvenom križu, vatrogascima, policiji, Gradu Omišu i svima koji su se u kaotičnim satima nakon požara pobrinuli za ljude koji su ostali bez smještaja i svojih stvari. Par komada odjeće su uspjeli dobiti od Caritasa, svih potrepština je bilo i više nego dovoljno.

–Naša curica je dobila od Caritasa i kapu na kojoj piše ‘Marta’. Evo Marta da znaš, kapu sada nosi Elani!

Nakon svega što su prošli, Snježana, suprug i kćerkica odlučili su nastaviti godišnji odmor u Tučepima.

Nazvala je gospođu kod koje su imali rezerviran smještaj samo kako bi provjerila postoji li mogućnost da dođu nešto ranije jer su u Nemiri ostali bez svega. Apartman nije bio slobodan, u njemu su još bili drugi gosti.

– Gospođa kod koje smo bukirali u Tučepima dala nam je svoju spavaću sobu da prespavamo. Ona i muž spavali su u dnevnom boravku, a stariji su ljudi – priča nam.

I zato, koliko god neobično zvučalo nakon svega što im se dogodilo, Snježana kaže da će se vratiti.

– Prvi put smo bili u Omišu i Nemiri na ljetovanju. Ali nama je srce sada ostalo tamo. Ne mogu vam to opisati.