Valentina Fijačko: Prestrašan je osjećaj kad te na Akademiji odbiju tri puta, ali znala sam da je to zbog nečega ipak dobro
Mefistofele je rijetko izvođena opera koju je skladao Talijan Arrigo Boito,
a svoju praizvedbu imala je 5. ožujka 1868. godine u milanskoj La
Scali. Nakon groznih kritika i samo dvije izvedbe, Boito je krenuo u
njezin “remont” pa je publici predstavio novu verziju 10. travnja 1875.
kada je opera puno bolje primljena. Mefistofele do sada nije postavljan u
Hrvatskoj, a izvedba zakazana za narednu subotu upisat će Split na
svjetsku kulturnu mapu kao jedino mjesto koje u 2014. ima premijeru ovog
djela. Jednu od glavnih uloga, onu Margherite, pjevat će Valentina
Fijačko, već dobro upoznata s moralnim dvojbama priproste seoske
djevojke, jer je (gotovo) isti lik igrala i u Gounodovom Faustu, naravno
s posve drugim glazbenim izrazom. Bio je to povod da je pozovemo na
razgovor.
Jeste li uzbuđeni pred premijeru?
– Moram priznati da jesam. Premijera se bliži i sve je veća nervoza u cijelom ansamblu, što je posve logično jer smo u finišu
priprema. A budući da nemam alternaciju, nalazim se i pod dodatnim
pritiskom da se ne razbolim ili da nešto drugo ne pođe po krivu. Dakle,
uhvatili ste me baš u nezgodnom trenutku.
Čujem da prije svakog nastupa pijete coca-colu. To vam dođe kao ritual opuštanja?
– Netko mi je rekao da i Domingo
isto to radi, pa računam, ako ću i ja pjevati 50 godina kao i on… zašto
ne. Zapravo prije nastpa uvijek popijem kavu i coca-colu da bih se
razbudila. Tko zna, možda imam nekih problema s tlakom kojih nisam ni
svjesna. U svakom slučaju, treba mi mnogo vremena da se razbudim, pa
zbog toga pijem colu, koju uvijek moram razmućkati žlićicom. Drugi puše
cigarete ili su skloni opasnijim ovisnostima, a ja eto pijem coca-colu,
ali to je samo pred nastup.
Čini se da trgovanje duše s đavlom ne prestaje biti aktualnom temom u našem društvu…
– Čini se. Eto ja sam
već pjevala i u Gounodovoj verziji Goetheova djela. Situacija je
slična, opet me zavodi Faust… U životu izgleda da se na dobro uvijek
lijepi nešto loše. Vrag valjda traži dobre duše i ne da im mira… Budući
da sam vjernik mislim da prepoznajem izazove koje Zlo predstavlja pred
nas pogotovo u obliku šarenih konfeta.
Pred kojim ste se izazovima u životu osjećali najslabijom?
– Mene baš zanima koji su vaši najveći izazovi…
Za mene je izazov ne biti gunđav.
– Ja sam, pak, odgajana tako da užasno dugo mogu trpjeti. Mislim da bi bilo zdravije da reagiram ranije. Gunđam tek naknadno.
Ljudi kod kojih sam se raspitivao o vama redom
imaju samo riječi hvale, a jedna vas je osoba opisala ovim riječima:
“Ona je prava diva, ali ne zato što stalno nešto izvoljeva nego jer
naproso sjaji!”. Osjećate li se vi kao operna diva?
– Iako volim biti na pozornici, jer se tamo osjećam kao
doma, nisam nikakva diva. Pri tome ne mislim da nisam egoistična, jer
ako nisi barem malo egoističan onda ćeš vjerojatno ostati kod kuće i
pjevat ćeš samo u kupaonici. Ipak moraš imati dozu samodopadnosti da bi
izašao na scenu i mislio “Ja sam ok, mogu nešto prezentirati ljudima…”.
No, sebe ne vidim kao divu.
Da niste operna pjevačica što biste bili? Jeste li imali u fazi odrastanja neku B varijantu karijere?
– Pohađala sam srednju glazbenu školu, svirala sam obou, no
prije toga sam razmišljala da pođem stopama moje mame i sestre i da
izaberem neko medicinsko zanimanje. U mojoj obitelji, naime, nitko se
nije bavio glazbom. Dugo se uopće nisam vidjela na opernoj pozornici,
ali svakako sam osjećala poriv da prezentiram nekome to moje pjevanje. U
savkom slučaju, maštala sam o poslu fizioterapeutkinje jer imam “dobre
šape”. A mogla bih se vidjeti i kao vizažistkinja.
Od svih uloga koje ste do sada otpjevali koja vam je srcu najdraža?
a svoju praizvedbu imala je 5. ožujka 1868. godine u milanskoj La
Scali. Nakon groznih kritika i samo dvije izvedbe, Boito je krenuo u
njezin “remont” pa je publici predstavio novu verziju 10. travnja 1875.
kada je opera puno bolje primljena. Mefistofele do sada nije postavljan u
Hrvatskoj, a izvedba zakazana za narednu subotu upisat će Split na
svjetsku kulturnu mapu kao jedino mjesto koje u 2014. ima premijeru ovog
djela. Jednu od glavnih uloga, onu Margherite, pjevat će Valentina
Fijačko, već dobro upoznata s moralnim dvojbama priproste seoske
djevojke, jer je (gotovo) isti lik igrala i u Gounodovom Faustu, naravno
s posve drugim glazbenim izrazom. Bio je to povod da je pozovemo na
razgovor.
Jeste li uzbuđeni pred premijeru?
– Moram priznati da jesam. Premijera se bliži i sve je veća nervoza u cijelom ansamblu, što je posve logično jer smo u finišu
priprema. A budući da nemam alternaciju, nalazim se i pod dodatnim
pritiskom da se ne razbolim ili da nešto drugo ne pođe po krivu. Dakle,
uhvatili ste me baš u nezgodnom trenutku.
Čujem da prije svakog nastupa pijete coca-colu. To vam dođe kao ritual opuštanja?
– Netko mi je rekao da i Domingo
isto to radi, pa računam, ako ću i ja pjevati 50 godina kao i on… zašto
ne. Zapravo prije nastpa uvijek popijem kavu i coca-colu da bih se
razbudila. Tko zna, možda imam nekih problema s tlakom kojih nisam ni
svjesna. U svakom slučaju, treba mi mnogo vremena da se razbudim, pa
zbog toga pijem colu, koju uvijek moram razmućkati žlićicom. Drugi puše
cigarete ili su skloni opasnijim ovisnostima, a ja eto pijem coca-colu,
ali to je samo pred nastup.
Čini se da trgovanje duše s đavlom ne prestaje biti aktualnom temom u našem društvu…
– Čini se. Eto ja sam
već pjevala i u Gounodovoj verziji Goetheova djela. Situacija je
slična, opet me zavodi Faust… U životu izgleda da se na dobro uvijek
lijepi nešto loše. Vrag valjda traži dobre duše i ne da im mira… Budući
da sam vjernik mislim da prepoznajem izazove koje Zlo predstavlja pred
nas pogotovo u obliku šarenih konfeta.
Pred kojim ste se izazovima u životu osjećali najslabijom?
– Mene baš zanima koji su vaši najveći izazovi…
Za mene je izazov ne biti gunđav.
– Ja sam, pak, odgajana tako da užasno dugo mogu trpjeti. Mislim da bi bilo zdravije da reagiram ranije. Gunđam tek naknadno.
Ljudi kod kojih sam se raspitivao o vama redom
imaju samo riječi hvale, a jedna vas je osoba opisala ovim riječima:
“Ona je prava diva, ali ne zato što stalno nešto izvoljeva nego jer
naproso sjaji!”. Osjećate li se vi kao operna diva?
– Iako volim biti na pozornici, jer se tamo osjećam kao
doma, nisam nikakva diva. Pri tome ne mislim da nisam egoistična, jer
ako nisi barem malo egoističan onda ćeš vjerojatno ostati kod kuće i
pjevat ćeš samo u kupaonici. Ipak moraš imati dozu samodopadnosti da bi
izašao na scenu i mislio “Ja sam ok, mogu nešto prezentirati ljudima…”.
No, sebe ne vidim kao divu.
Da niste operna pjevačica što biste bili? Jeste li imali u fazi odrastanja neku B varijantu karijere?
– Pohađala sam srednju glazbenu školu, svirala sam obou, no
prije toga sam razmišljala da pođem stopama moje mame i sestre i da
izaberem neko medicinsko zanimanje. U mojoj obitelji, naime, nitko se
nije bavio glazbom. Dugo se uopće nisam vidjela na opernoj pozornici,
ali svakako sam osjećala poriv da prezentiram nekome to moje pjevanje. U
savkom slučaju, maštala sam o poslu fizioterapeutkinje jer imam “dobre
šape”. A mogla bih se vidjeti i kao vizažistkinja.
Od svih uloga koje ste do sada otpjevali koja vam je srcu najdraža?
– Definitivno Mimi u
Puccinijevim La Bohemeima. To je uloga koju sam počela raditi još na
Akademiji i relativno brzo nakon što sam diplomirala dobila sam priliku
izvesti je na sceni splitskog HNK. Nakon toga bih izdvojila još i sestru
Angelicu u istoimenoj Puccinijevoj operi. U ovim sam se ulogama najviše
pronašla. U njima sam ostavila i srce i dušu na pozornici, ali ne zato
što sam se mogla identificirati s tim likovima, da netko pogrešno ne
pomisli, jer su obje ove žene vrlo različite od mene. Ovu drugu su čak
poslali u samostan jer je osramotila obitelj. Mislim da je pravi razlog
mog uživljavanja u te uloge naprosto bila predivna Puccinijeva glazba
koja mi po senzibilitetu najviše odgovara.
Dakle, vaši roditelji nisu imali razloga da vas pošalju u
samostan jer ste bili dobra. A na što su najviše ponosni u vezi s vama?
– Uvijek su me podržavali na
mom putu, a ja sam zaista imala teži put jer sam tek u 21. upisala
Akademiju i to iz četvrtog pokušaja! U jednom trenutku otac mi je tek
uvijeno rekao nešto u stilu. “Pa dobro, ako vidiš da ti to ne ide… možda
da probaš raditi nešto drugo”. No bila sam uporna.
Kakav je osjećaj kad vas tri puta odbiju?
– Prestrašan. Ali iako sam
svaki puta bila iznova razočarana znala sam, u dubini srca, da je to
zbog nečega ipak dobro. Kada sam napokon bila primljena, nitko me se
nije sjećao s ranijih audicija jer sam bila jako povučena. No, osjećala
sam da u meni gori vatra i da samo netko treba isprovocirati da izađe iz
mene.
Kako ste se kao rođena Varaždinka nosili sa splitskim dijalektom u Akvarelu?
– To mi je bilo prilično
stresno, ali imala sam dobrog jezičnog savjetnika Tončija Banova koji je
cijelo vrijeme vjerovao u mene i bodrio me. Znala sam da mogu uhvatiti
tih par rečenica, no da se radilo o nekakvom dugom monologu ne bih se
usudila.
Razgovarajući s vašim
kolegama jedni su vas hvalili kako ste odlično uhvatili taj splitski, a
drugi su, pak, kazali da ga baš i niste “pokupili” ali ste to svojim
šarmom nadoknadili.
– Ovo je prava splitska situacija, ha ha, jedni priznaju, drugi ne. To baš volim u Splitu. Nikad nema slaganja oko ičega.
Što vam se još čini od Splita nakon ovih sedam godina koliko ste ovdje?
– Volim ovaj mentalitet, a i publika me odlično prihvatila.
Kao svoju me drže. Nemam nikakvih zamjerki, pogotovo kad vidiš sunce,
more, rivu…
Varaždin je dao puno talenata u ozbiljnoj glazbi, a Split je rasadnik talenata u zabavnoj. Vi privatno više slušate ovu drugu? Biste li se okušali u njoj?
– Odrasla sam na Novim fosilima, Oliveru… Operu nisam imala
priliku ni upoznati prije 14. godine. Ponekad mislim kako bih
koketirala sa jazzom ili zabavnom glazbom, ali imam strašan respekt
prema tome. Uglavnom, najprije pristanem na takve izlete, a onda me
uhvati strašna trema. Valjda preozbiljno shvaćam posao pjevačice, no da
mi netko pruži pravu priliku mislim da bih se usudila.
Kako provodite slobodno vrijeme u Splitu?
– S prijateljima koje sam pronašla uglavnom izvan teatra
odem na Marjan, vozim bicikl, a mogu sjediti i po dva, tri sata na kavi,
negdje na suncu..
Viđaju vas po vegetarijanskim restoranima.
– O da… Kako živim sama onda mi je to najlakši način da
pojedem nešto zdravo i ukusno, iako moram priznati da sam svejed. No,
često nemam potrebe za mesom.
Spomenuli ste da ste prijatelje pronašli izvan kazališta. Je li to zaista jalno mjesto?
– Citirat ću svoju profesoricu Miljaković koja je rekla:
“Djeco, nemojte tražiti prijatelje u teatru!” Dakle, priznali to neki
ili ne, postoji određena količina zavisti, iako moram reći da uglavnom
imam jako dobre kolege i ne doživljavam nikakve jalne ispade, ali
privatni život i posao volim držati odvojene. To ipak ne znači da sa
mojom Terezijom Kusanović poslije probe neću otići na kavicu…
Mnogo se pričalo o profesionalnom tandemu
Mužek-Fijačko. Je li vam zaista bilo najdraže raditi s Tomislavom?
Nedostaje li vam ta suradnja?
– Tomislav je jedan poseban partner s predivnim baršunastim
glasom. Poznajem ga još iz razdoblja srednje škole jer smo potekli iz
iste i putevi su nam se često susretali. No, rekla bih da imam sreću pa
me zapravo uvijek dopadne neki dobar partner.
A što je s partnerima u privatnom životu?
– Ne volim pričati o svojoj privatnosti. To ću sebično zadržati za sebe, haha.
A kažite nam barem kakva je Valentina kad se zaljubi.
– U nekom periodu života se nisam dovoljno bavila ovom
“problematikom” pa su se valjda svi hrabri koji bi mi pristupili
poženili, a ovi drugi se još čekaju… haha. U svakom slučaju, kad se
zaljubim ostanem potpuno bez glave i ne mogu zapamtiti dva takta
recitativa. Trenutno nisam zaljubljena pa maestro ne treba brinuti. No,
prije nekoliko godina sam se našla u takvom stanju, pa vam mogu reći
kako ne bih voljela da se to ponovi pred neku predstavu. Radije bih da
se zaljubim umjereno pa da mi glava ostane na mjestu.
Koliko vam je važna operna kritika?
– Nimalo. Ali uvijek ću je pročitati. Kad je dobra, naravno
da će mi biti drago, ali i loša kritika ima neke prednosti. Malo te
spusti na zemlju, a to nam svima treba jer ovo je ipak jedan “sotonski”
posao.
Puccinijevim La Bohemeima. To je uloga koju sam počela raditi još na
Akademiji i relativno brzo nakon što sam diplomirala dobila sam priliku
izvesti je na sceni splitskog HNK. Nakon toga bih izdvojila još i sestru
Angelicu u istoimenoj Puccinijevoj operi. U ovim sam se ulogama najviše
pronašla. U njima sam ostavila i srce i dušu na pozornici, ali ne zato
što sam se mogla identificirati s tim likovima, da netko pogrešno ne
pomisli, jer su obje ove žene vrlo različite od mene. Ovu drugu su čak
poslali u samostan jer je osramotila obitelj. Mislim da je pravi razlog
mog uživljavanja u te uloge naprosto bila predivna Puccinijeva glazba
koja mi po senzibilitetu najviše odgovara.
Dakle, vaši roditelji nisu imali razloga da vas pošalju u
samostan jer ste bili dobra. A na što su najviše ponosni u vezi s vama?
– Uvijek su me podržavali na
mom putu, a ja sam zaista imala teži put jer sam tek u 21. upisala
Akademiju i to iz četvrtog pokušaja! U jednom trenutku otac mi je tek
uvijeno rekao nešto u stilu. “Pa dobro, ako vidiš da ti to ne ide… možda
da probaš raditi nešto drugo”. No bila sam uporna.
Kakav je osjećaj kad vas tri puta odbiju?
– Prestrašan. Ali iako sam
svaki puta bila iznova razočarana znala sam, u dubini srca, da je to
zbog nečega ipak dobro. Kada sam napokon bila primljena, nitko me se
nije sjećao s ranijih audicija jer sam bila jako povučena. No, osjećala
sam da u meni gori vatra i da samo netko treba isprovocirati da izađe iz
mene.
Kako ste se kao rođena Varaždinka nosili sa splitskim dijalektom u Akvarelu?
– To mi je bilo prilično
stresno, ali imala sam dobrog jezičnog savjetnika Tončija Banova koji je
cijelo vrijeme vjerovao u mene i bodrio me. Znala sam da mogu uhvatiti
tih par rečenica, no da se radilo o nekakvom dugom monologu ne bih se
usudila.
Razgovarajući s vašim
kolegama jedni su vas hvalili kako ste odlično uhvatili taj splitski, a
drugi su, pak, kazali da ga baš i niste “pokupili” ali ste to svojim
šarmom nadoknadili.
– Ovo je prava splitska situacija, ha ha, jedni priznaju, drugi ne. To baš volim u Splitu. Nikad nema slaganja oko ičega.
Što vam se još čini od Splita nakon ovih sedam godina koliko ste ovdje?
– Volim ovaj mentalitet, a i publika me odlično prihvatila.
Kao svoju me drže. Nemam nikakvih zamjerki, pogotovo kad vidiš sunce,
more, rivu…
Varaždin je dao puno talenata u ozbiljnoj glazbi, a Split je rasadnik talenata u zabavnoj. Vi privatno više slušate ovu drugu? Biste li se okušali u njoj?
– Odrasla sam na Novim fosilima, Oliveru… Operu nisam imala
priliku ni upoznati prije 14. godine. Ponekad mislim kako bih
koketirala sa jazzom ili zabavnom glazbom, ali imam strašan respekt
prema tome. Uglavnom, najprije pristanem na takve izlete, a onda me
uhvati strašna trema. Valjda preozbiljno shvaćam posao pjevačice, no da
mi netko pruži pravu priliku mislim da bih se usudila.
Kako provodite slobodno vrijeme u Splitu?
– S prijateljima koje sam pronašla uglavnom izvan teatra
odem na Marjan, vozim bicikl, a mogu sjediti i po dva, tri sata na kavi,
negdje na suncu..
Viđaju vas po vegetarijanskim restoranima.
– O da… Kako živim sama onda mi je to najlakši način da
pojedem nešto zdravo i ukusno, iako moram priznati da sam svejed. No,
često nemam potrebe za mesom.
Spomenuli ste da ste prijatelje pronašli izvan kazališta. Je li to zaista jalno mjesto?
– Citirat ću svoju profesoricu Miljaković koja je rekla:
“Djeco, nemojte tražiti prijatelje u teatru!” Dakle, priznali to neki
ili ne, postoji određena količina zavisti, iako moram reći da uglavnom
imam jako dobre kolege i ne doživljavam nikakve jalne ispade, ali
privatni život i posao volim držati odvojene. To ipak ne znači da sa
mojom Terezijom Kusanović poslije probe neću otići na kavicu…
Mnogo se pričalo o profesionalnom tandemu
Mužek-Fijačko. Je li vam zaista bilo najdraže raditi s Tomislavom?
Nedostaje li vam ta suradnja?
– Tomislav je jedan poseban partner s predivnim baršunastim
glasom. Poznajem ga još iz razdoblja srednje škole jer smo potekli iz
iste i putevi su nam se često susretali. No, rekla bih da imam sreću pa
me zapravo uvijek dopadne neki dobar partner.
A što je s partnerima u privatnom životu?
– Ne volim pričati o svojoj privatnosti. To ću sebično zadržati za sebe, haha.
A kažite nam barem kakva je Valentina kad se zaljubi.
– U nekom periodu života se nisam dovoljno bavila ovom
“problematikom” pa su se valjda svi hrabri koji bi mi pristupili
poženili, a ovi drugi se još čekaju… haha. U svakom slučaju, kad se
zaljubim ostanem potpuno bez glave i ne mogu zapamtiti dva takta
recitativa. Trenutno nisam zaljubljena pa maestro ne treba brinuti. No,
prije nekoliko godina sam se našla u takvom stanju, pa vam mogu reći
kako ne bih voljela da se to ponovi pred neku predstavu. Radije bih da
se zaljubim umjereno pa da mi glava ostane na mjestu.
Koliko vam je važna operna kritika?
– Nimalo. Ali uvijek ću je pročitati. Kad je dobra, naravno
da će mi biti drago, ali i loša kritika ima neke prednosti. Malo te
spusti na zemlju, a to nam svima treba jer ovo je ipak jedan “sotonski”
posao.
Još iz kategorije:
© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News