Ideja mi se na prvu svidjela, a kako se bližio trenutak odlaska na teren tako se pojavio i strah. Neću niti objašnjavati kako su na to samo gledali moji ukućani. I kako onda hladnokrvno ušetati u prostor u kojemu potvrđeno borave zaraženi.
Visoke temperature otežavale su normalno funkcioniranje. Zaštitna maska već me stezala. Kao da je postajala sve manja dok smo iz automobila kolega i ja uzimali pravu 'ratnu opremu' u vidu snimača, fotoaparata, kamere. Ta 'ratna oprema' nije bila ni blizu one kakvu smo dobili desetak minuta kasnije. Ali, krenimo redom.
Dočekala nas je medicinska sestra Mihaela. U stilu 'novog normalnog' pozdravili smo se laktovima. Tolika volja i želja, snaga i nepokolebljivost 'vratili bi u život', kako je pjevao Kemal Monteno, i najvećeg pesimista. Detaljno nam je opisivala rad osoblja, osobito požrtvovnost medicinskih sestara, govorila o svakodnevnici, pojasnila što nas čeka, pažljivo i strpljivo odgovarala na sve što nas je zanimalo.
Nitko se ne tuži, svako lice ima osmijeh...
Iznenadio nas je pogled na 'COVID odjel'. Sve su to bili redom mlađi doktori i sestre. Gledajući te mlade i naoko krhke djevojke ispred sebe ne možete vjerovati da upravo one, s liječnicima i djelatnicima bolnice, na svojim leđima nose teret ove pandemije. I još itekako uspješno.Idemo na odjel. Razgovaram s doktorima i sestrama, ako su i iscrpljeni, nitko da kaže nešto loše, nitko da se potuži. Štoviše, svako lice prekrio je osmijeh, osmijeh koji je davao snagu za dalje jer najveća snaga oni su jedno drugome. Jedino što odaje tešku borbu su crveni tragovi po licu, tragovi od zaštitne maske.
- Ovo mi je od rukavica, pokazivala je jedna mlađa sestra naborane ruke našem 'vodiču'.
Naša domaćica poslala nas je da ju pričekamo u jednoj odvojenoj sobi. Sve je izgledalo kao neke nadrealne scene iz filmova.
Zaštitne opreme ne manjka, govore nam. Do sitnog detalja poštuju se sve propisane mjere jer svi su ovdje svjesni da samo jedna sekunda nepažnje može značiti pravu katastrofu. Ipak, strah veći od svakodnevnog kontakta s ljudima koji imaju zdravstvenih poteškoća je strah od 'donošenja' virusa u obitelj.
Oblačimo skafander, a onda i kaljače, navlake na noge. Na glavi je zelenkasta kapica, a onda slijede rukavice. Obukli smo čak troje. Svake su se lijepile trakom. Sve smo odložili, morao sam skinuti čak i sat. Dobili smo i masku FFP3, naočale i vizir.
- Oblikujte masku prema nosu jer će se inače naočale zamagliti, govore nam medicinske sestre koje s nama 'dijele sudbinu'. Oblačimo sve potrebno, a svima je to ovdje postala već navika. Mi smo se pogubili od toliko dijelova. Samo oblačenje trajalo je više od desetak minuta.
Iznenadila nas je kad nam je rekla da moramo i snimač i fotoaparat zaštiti. Omotali smo opremu i krenuli 'u boj'. Baš tako smo se osjećali.
Svijet je stao s koronavirusom, u zdravstvu ništa nije stalo...
Pri ulazu u Jedinicu intenzivnog liječenja hodnikom su odjekivali udarci brzih koraka sestara i doktora. Divni mladi ljudi. Radi se brzo i okretno. Pred očima su mi se vrtjeli već razni scenariji i svakakve slike. Kad se sjetiš svakodnevnih korona brojki onda je jasno da ne bismo 'bili u koži' ovih 'heroja u skafanderima'.- Naša organizacija je sad i bolja jer imamo iskustvo od prvog vala koronavirusa. Čini nam se kao da je svijet stao kad je stigao koronavirus, ali u zdravstvu ništa nije stalo. Ovdje je posla puno više nego prije, govori nam Mihaela dok hvatamo slobodan trenutak da nam se barem licem prema kameri okrenu naši junaci. Obitelj na odjel ne smije pa je jedino preostala povratna informacija iznutra od ovog krasnog osoblja.
- Kada nam netko dođe na infektološki prijem onda postoji sumnja na koronavirus. Ipak, kad pacijent dođe na jedan rutinski pregled ili na neki drugi odjel onda je taj pacijent s nekim drugim smetnjama i vi zapravo ne znate ima li on koronavirus, a mi moramo štititi zdravstveni sustav, dodaje Mihaela.
Ide nakon toga i poseban proces svlačenja, ali i taj opis uzeo bi barem još nekoliko paragrafa ove reportaže.
Strah nas je od jeseni i zime...
Iako je koronavirus već neko vrijeme iznad svih bolesti, zdravstveni sustav i
dalje mora normalno funkcionirati.
- Da bismo mi zbrinuli bolesnike s koronavirusom osim infektologa surađujemo i
s drugim liječnicima. Unatoč svim izazovima i dalje se uspijevamo s tim nositi, govori
nam i doktor Ivo Ivić koji nam se kratko pridružio nakon obilaska.
- Svi se skupa bojimo jer ulazimo u jesen i dolazi nam zima. Samim time je
velika mogućnost potrebe za ležajevima, dodaje Ivić.
I dok dišemo bez maski na otvorenom razmišljam što poručiti za zaključak već
svega napisanog. Teško je u ovom vremenu biti u strahu i živjeti sa zdravim
razumom, teško je vjerovati kako nam se život u trenutku promijenio i teško je
vjerovati da i dalje ima onih koji koronavirus shvaćaju na neki svoj način.
Jasno je kako smo se zavukli u neku svoju krajnost koja nam je svakodnevnicu
opisala s ovim virusom, ali tek kada uđete u svijet jednog doktora, medicinske
sestre, tehničara, vozača, djelatnika Crvenog križa, pomoćnice ili tek kuharice na odjelu onda vam postane jasno
kako sve ovo nije matematika nego živa priroda. Ovdje 1 i 1 nisu 2. Nekad su
manje, a nekad više od 2. Onda vam i postanu jasne one već svima poznate riječi
poput odgovornosti, opreza i čuvanja sebe, a ponajviše onih oko sebe.
Budimo i dalje odgovorni...