Sonja Dvornik: U fotografiranju se uvijek odlučujem za emociju

Sonja Dvornik (29) je samozatajna inspicijentica splitskog
Hrvatskog narodnog kazališta koja je prije nekoliko godina primila fotoaparat u
ruke te kao pravo znatiželjno žensko proučila ga do detalja, zatim krenula u
novu životnu priču koja svoju okolinu gleda kroz objektiv. Sonja je prije
četiri godine otvorila stranicu „Klikom svud – Sonja Dvornik“ koja danas broji
oko 35 000 „lajkova“ o kojima je splitska fotografkinja mogla samo sanjati. Broje
se sati do njene prve samostalne izložbe, ali i prve street style izložbe
fotografija u Hrvatskoj pa smo je tim povodom i zaustavili na njenoj voljenoj Pjaci.
S obzirom na to da smo mi novinari ljudi „od đira“, mi smo sa Sonjom odavno s
Vi prešli na ti.

Ti si sa svojim
fotografijama ponovo vratila važnost ulične mode grada Splita koja je svoju
popularnost uživala prije 30 godina, a zahvaljujući Feđi Klariću danas je se
svi s još većim guštom prisjećamo.

Godi mi kada me uspoređuju s Feđom Klarićem jer sam uvijek
pratila njegov rad. Imam njegove knjige, „Pazar i Peškarija“ i „Riva“, zasigurno
je to neki izvor i moje inspiracije. Razlikujemo se što ipak ja zaustavim ljude
i fotografiram cijelu kombinaciju i detalje. S obzirom na to da radim za modne
časopise i portale onda dobijem zadano što moram fotografirati, kada fotografiram
za sebe onda se odlučujem prije za emociju.

Otkud ideja za
samostalnom izložbu?

Samostalna izložba mi je bila velika želja i činilo mi se
nedostižno, a evo još ne mogu vjerovati da će se to dogoditi. Imam osjećaj da
će me netko probuditi i da se izložba neće održati. Željela bih se zahvaliti
gradu što mi je dozvolio da održim izložbu u najdivnijem prostoru, po mom
mišljenu, u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci koja mi je ujedno najdraži trg –
i uvijek sam tamo.

Je li bilo teško
odlučiti se za samo 30 fotografija koje će biti pokazatelj pola desetljeća rada?

Mislim da svaki fotograf ima neke svoje favorite među
fotografijama. Kada dođeš kući i prebaciš na kompjuter, odmah znaš koja je baš
„ta“. Dok snimaš možeš pretpostaviti koja bi fotografija mogla ispasti dobra.
Odabrala sam jednu cjelinu, fotografije imaju nekakvu poveznicu. Ima stranaca,
običnih prolaznika i javnih osoba. Napravila sam jednu retrospektivu koja se
meni sviđa i nadam se da će se svidjeti svim ostalima koji budu posjetili
izložbu.

Kako si koncipirala
izložbu koja se održava 1. srpnja s početkom u 21h?

Pa bit će pića, hrane i ugodnog razgovora, ostvarivanje
kontakata među ljudima koji se nisu vidjeli neko vrijeme. Većinom će doći moji
prijatelji, poznanici i poslovni suradnici. To će biti moje malo vjenčanje, ali
bez supruga.

Hoće li se
fotografije moći kupiti?

Na samoj izložbi ne, ali imam u planu da u budućnosti fotografije
doniram u humanitarne svrhe ili ih stavim u prodaju pa novac doniram. U svakom
slučaju će sve biti transparentno.

Neki te nazivaju
paparazzom, kako na to gledaš?

Mislim da to više u nekom pozitivnom smislu jer svi ljudi se
žele vidjeti na fotografijama koje su spontane i mislim da je uspjeh stranice
upravo proizašao iz toga. Kad se ljudi namještaju, a nismo svi profesionalni
modeli pa da imaš prirodan osjećaj prema aparatu, onda se to ljudima često i ne
sviđa. Ovako ljudi ispadnu prirodni, bez grimasa i budu zadovoljni. U tom
smislu me se može nazvati paparazzom, ali inače ne pratim nikoga osobno.

Koliko često ti se
ljudi sami javljaju da ih fotografiraš, ili da eventualno makneš njihovu
fotografiju sa svoje stranice?

Za fotografiranje me zaustavljaju stariji ljudi ili mi
srednjoškolci viču kada me vide: „Sonja, slikaj me, daj da i ja izađem na
tvojoj stranici!“ To mi bude simpatično. No u ove četiri godine, koliko postoji
stranica, te među 35 000 ljudi, možda me 15 ljudi tražilo da maknem jer u to
vrijeme nisu bili na radnom mjestu ili su s nekim s kim ne bi trebali biti. Sve
je to bila riječ okolnosti, a ne zato što im se nije svidjela fotografija. Mogu
reći da 90% ljudi stavi je za profilnu fotografiju, kao što imaš i ti, znači da
je očito to što napravim uspješno.

Koja je tvoja
publika?

Naravno da je to jedna generacija od 16 do 30, mislim da su
oni najaktivniji. No iznenadili bi se brojem ljudi iznad 60 godina, ima i jako
puno ljudi iz inozemstva kojima su moje fotografije puno interesantnije nego
nekome tko živi u Splitu. Zato što oni vide neke ljude koje nisu vidjeli
godinama i na to gledaju kao virtualno šetnju gradom. Split je kroz moje
fotografije uvijek pozitivan i sunčan.

Kao što sama kažeš,
na tvojim fotografijama je uvijek sve pozitivno, sunčano i ljudi se uvijek
smiju. Što želiš poručiti takvim fotografijama?

Moj prvotni razlog fotografiranja je uhvatiti emociju koja
se prenijela na fotografiju. Najspontanija su djeca, psi i stari ljudi jer
nemaju percepciju toga što ja radim. No moj najdraži album je onaj koji sam
objavila na Valentinovo, on se sastoji od 200 fotografija, i iznenađena sam da
imam toliko fotografija gdje se vidi snažna emocija. Pri samoj pomisli mi je
toplo oko srca; parovi koji se grle, prijatelji i prijateljice koji su se
susreli…

Po tvom mišljenu,
imaju li Splićanke stila?

Kao i u većini gradova, moda je uniformirana. To se najviše
vidi u mlađoj populaciji koja slijepo prati trendove i čita modne časopise. No
ono što ću ja izložiti je ulična moda, a ona ne mora biti i nije skupa. Treba
znati to sve lijepo ukomponirati. Ja imam trenutno espadrile od 20 kuna, na
meni su trenutno jedino naočale malo skuplje. Zbilja se može izvući dobar komad
iz bakinog ormara i prekrojiti po svom guštu.

Čiji bi stil
pohvalila?

Uvijek izdvajam Petru Nižetić koja je izuzetno hrabra osoba
na ovim našim prostorima gdje te svi gledaju i da nisi nešto kreativno odjeven.
Ona je žena koja ima hrabrosti obojiti kosu u rozo i napraviti  irokezu – to je to!

Koliko koristiš
photoshop?

Pa njega skoro i ne koristim jer mislim da je to kriva
poruka svima, a pogotovo mladim ljudima, jer se stavljaju standardi koje nitko
od nas ne može ostvariti. Ljepota je u oku promatrača i ne shvaćam zašto bi svi
morali biti mršavi, prekrasnog tena, bez svake nepravilnosti. Izbjegavam ga
koristiti, eventualno popravim boje ili sakrijem neku modricu na nozi.

Imala si sreću pa si
surađivala s brojnim poznatima. Znam da sam te srela sa Severinom i Jelenom
Veljačom. Koliko ti znače te suradnje kao mladoj fotografkinji?

Ta su iskustva lijepa i ugodna, ali uvijek izdvajam Severinu
čiji me poziv iznenadio. Uobičajeno je da me za poslovne suradnje zovu određeni
ljudi ili menadžeri za osobe iz javnog života, ali u njenom slučaju me ona
osobno nazvala i to mi je zbilja bila čast i zadovoljstvo. Naravno da mi je
čast surađivati s najvećom zvijezdom u Hrvatskoj. Svaki put je s njom lijepo
surađivati, fotografije ispadnu odlično, ona je predivna i opuštena. No jednako
radim s javnosti poznatijima i manje poznatijima, bitno je da me nešto privuče.

Ti si od svog hobija
zapravo napravila jedan jako dobar biznis, ne možeš se požaliti.

Mislim da su rijetki slučajevi da netko može živjeti od svog
hobija. Ovo se izrodilo iz nečeg skroz spontanog, još uvijek raste i izuzetno
sam zahvalna na tome.

Kako usklađuješ
fotografske angažmanima sa svojim poslom inspicijentice u kazalištu?

U kazalištu radim već deset godina kroz raznorazne poslove,
inspicijentica sam zadnje dvije godine. Taj proces rada mi je jako drag zato
što je uvijek nešto novo i drugačije. Slovo na papiru postaje jedan projekt i
sve se događa pred tvojim očima, od ravnih dasaka to postaje ozbiljna priča.
Izuzetno sam zahvalna što mogu sudjelovati u tome. Kazalište je jedna kuća koja
ti se uvuče pod kožu. Za sada sve obveze uspješno usklađujem i nadam se da će
to tako i ostati.