Sedmi rekordni Supetar Super Film Festival: Koje naslove ne smijete propustiti

Sve je
spremno za sedmo izdanje Supetar Super Film Festivala, festivala dokumentarnog
filma dugog i kratkog metra koji se ovo ljeto održava od 14. do 18. srpnja na
otoku Braču, a sve će posjetitelje ‘počastiti’ najboljim filmskim poslasticama,
i to u dva nova programa, animiranih doxova za najmlađe te glazbenih
dokumentaraca. Na jednoj tradicionalnoj i dvije friške lokacije pod zvjezdanim
supetarskim nebom koje udobno smjestiti mogu čak 700 filmofila i sve one koji
će tek to postati, očekuje nas rekordan broj filmova. Prije nego što zaronite u
more filmova i prepustite se raznolikoj ‘flori i fauni’ dokumentarnog žanra,
izabrali smo, uz asistenciju Đele Hadžiselimovića, naslove koji se i više nego
toplo preporučuju.

Ana trg

Jelena Novaković, Hrvatska/2015., 25′

Tko su Ana i
Zorka? Konkurencija ili skriveno-neskrivene prijateljice? Hoće li se počupati
ili zajedno zasladiti u obližnjoj slastičarnici zarađenim kovanicama? Na trgu
su već dugi niz godina, gotovo pola stoljeća, kao njegovo neraskidivo tkivo.
Tek pet metara udaljene, stameni su simbol jednog mikrokozmosa. Iako se bave
prodajom, socijalna ugroženost nije njihova motivacija, ne rade to samo zbog
šuštećih novčanica. Ana, Zorka i Trg nerazdvojni su trio u ovom duhovitom,
socijalnom eseju o pripadanju i prijateljstvu. U tek mjesec dana festivalskog
života, film Ana trg skupio je nekoliko značajnih nagrada, između ostalog posebnu
nagradu žirija na međunarodnom festivalu Cinema City u Novom Sadu, kao i
nagradu za najbolji kratki dox u Splitu na 8. FMFS-u.

Citizenfour

Laura Poitras, SAD, 2014., 114′

Kad nam u
goste stiže film ovjenčan zlatnim kipićem, filmski se puls odmah ubrza. Kad ga
tome još potpisuje Laura Poitras, a njegova je oskarovska pobjeda još vruća,
pravi ljubitelji dox-žanra padaju u trans. Citizenfour je celuloidni dox snimljen
kao špijunski triler, koji razotkriva skandal o nezakonitom prisluškivanju
građana by NSA. ‘Zlatna krtica’ koja je to iskopala, Edward Snowden,
hiperinteligentan naočit mladić u ranim 30-ima, čisti ‘nerd’, majstor od
informatike sa stažem u obavještajnim službama, strovalio se ispod galopirajuće
lupe interesa javnosti radi dobrobiti istog. Tijekom šest mjeseci, koliko ga
kamera prati, film je i potresno svjedočanstvo njegove osobne privatne drame i
borbe za opstanak pred tornadom neumitne američke osvete.

Svako lice ima ime

Magnus Gertten, Švedska, 2015., 76

28. travnja
1945. počinje novi život. Tisuće ljudskih lica, nakon logoraškog pakla
preživjelih u vihoru rata, uhvaćeni kamerom fotoreportera pri iskrcaju u
švedskoj luci Malmo. U ritmu bljeskanja fotoaparata, redaju se lica bez imena i
prvi udisaj slobode postaje vječni dokument tog povijesnog trenutka. Sada, 70
godina kasnije, razbacana po cijelom svijetu, ista lica koja imaju ime
pregledavaju arhivske fotografije evocirajući uspomene i neizbrisive osjećaje
tog posebnog dana.

Film Svako
lice ima ime upravo doživljava burnu ljetnu festivalsku turneju, tijekom koje
se ‘sidri’ u mnogim zemljama svijeta; Americi, Njemačkoj, Poljskoj, Engleskoj,
Izraelu, Makedoniji, a na Supetar Super Film Festivalu ima svoju hrvatsku
premijeru.

Djeca tranzicije

Matija Vukšić, Hrvatska, 2014., 81′

Odabrao Đelo
Hadžiselimović. Četiri priče i četiri sna o sretnom djetinjstvu u društvu koje
to otežava. O djeci i njihovom odrastanju u doba tranzicije. Dok se jedni
gledaju u ogledalo i maštaju da postanu celebrityji, drugi pokušavaju izvući
živu glavu od vršnjaka nasilnika, no čini se da svi za sobom vuku iste
posljedice. Nakon što je privukao pozornost svojim prvijencem Benjamin te
dox-portretom boksača Željka Mavrovića u filmu Irokez, redatelj s izraženim
nervom za biografske portrete, Matija Vukšić, pitajući se kako možemo zdravo i
zrelo odrastati ako društvo u kojem živimo još nije sazrilo, donosi film o
našem okruženju koje stvaramo za zajedničku budućnost. Uz film koji je stubokom
potresao domaću javnost piše – obvezno pogledati.

Mamutica

Teresa Czepiec, Poljska, 2014., 20′

Hrvatsku premijeru na 7. SSFF-u doživjet će
i dox Super-Unit/Superjednostka
poljske autorice Terese Czepiec,
prikazan na festivalu DOK Leipzig, jednom od najuglednijih europskih festivala
dokumentarnog filma. Film o jednoj od najvećih stambenih zgrada u Poljskoj,
putovanje je kroz duge hodnike, podzemne garaže, zajedničke prostorije ali i
zadivljujuća zbirka portreta njenih stanara. Harmonična, evocirajuća,
nevjerojatna priča. Režija koja miksom realnog i fikcije stvara fascinantnu
suvremenu fresku. Dox ovjenčan brojnim nagradama, kao i posebnim priznanjem
„special mention award“ u Italiji i Španjolskoj, a ove je godine prikazan i u
službenoj konkurenciji na prestižnom festivalu u Cannesu.

Bijela kuća

Ranko Pauković, Hrvatska, 2015., 72′

Ljubav je
Bol, a Bol je na Braču. Jedno je sigurno, otok Brač skriva neprocjenjivo blago
bijelog, jedinstvenog kamena od kojeg je izgrađena i Bijela kuća u SAD-u, a
utkan je i u sve pore života ovog južnodalmatinskog otoka. Na SSFF-u već smo
gledali Brački dnevnik, kao i dox-uratke polaznika radionice koji su kamerom
bilježili ljepote otoka, no ovo je prvi put da će filmsko platno ‘zabijeliti’
dugometražni dokumentarni film posvećen otoku Braču. Intimni portreti petero
ljudi koji žive od bračkog kamena i fenomen kamenoloma kojima prijeti
uništavanje, kao i osvjetljavanje slučaja stečaja Jadrankamena, te neumitnih
posljedica na bivše zaposlenike i njihove obitelji. 

Tonetov život ili Bog, lavur, iće ili
piće

Mario Grabovac, Hrvatska, 2014., 30′

Mnogi ga
vole, mnogima je samo jednom pjesmom stubokom promijenio život, a mnogi na
njegovo ime samo nehajno odmahuju rukom. Ipak, Tonči Huljić ime je koje godinama
na našoj sceni žari i pali, ‘ima nos za glazbu i biznis’ pa je tako prepoznao i
Maksima Mrvicu te ga svojim angažmanom pretvorio u svjetsku zvijezdu.
Produktivno je, jedna od najkontroverznijih i najviše osporavanih ličnosti
hrvatske zabavne glazbe, čini se, kao vino – što stariji, to bolji, pa je
nedavno sa svojim bendom Madre Badessa napokon snimio album po svom guštu koji
je primamljivim mediteranskim notama, isprepletenim plesom instrumenata i dozom
humora, zarazio svekoliki puk. Očekuje vas 30 minuta dokumentarnog portreta
ispisanog elementima mjuzikla. Tonči, Tonči, da te nema, trebalo bi te
izmisliti…

Sasvim
osobno

Nedžad
Begović, BiH, 2005., 82′

Sve sretne
obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način, započinje
Tolstoj svoj gigantski klasik Anu Karenjinu, a scenarist i redatelj Nedžad
Begović, pravi moderni renesansni čovjek i autor, svoj prvi dugometražni
prvijenac o svojoj obitelji, tako humoristično i bosanski jednostavno – „Rodilo
se, valja ga ljuljat…

U
autobiografskoj priči, dokumentarno-igranog koktela, Nedžad je odmotao
obiteljsko klupko unazad pedeset godina, a posljednje su niti dotakle i
sadašnjost. 

„Prvi
filmski mačić“ ovog svestranog, produktivnog i uspješnog redatelja, film
„Sasvim lično“ premijerno je prikazan na svjetski važnom Festivalu u Tribeci, a
2006. godine bio je BiH kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog
filma.