Prijeti li hrvatskom društvu epidemija hiperseksualnosti?

Studije su provedene 2014. preko interneta na velikom uzorku od 4.589 ljudi (više od 10 posto naše populacije) – podjednako žena i muškaraca u dobi od 18 do 60 godina (prosječne dobi od 31 godine), a trebale bi biti objavljene u dva ugledna američka časopisa – Journal of Sexual Medicine i Archives of Sexual Behaviour.

Strah od hiperseksualizacije

Posljednjih godina u nekim zapadnim zemljama, osobito u SAD-u, u medijima i u javnosti širi se panika zbog navodne hiperseksualizacije društva. Neki konzervativni krugovi bliski vjerskim organizacijama sve glasnije upozoravaju da prevelika i prelaka dostupnost pornografije, erotski sadržaji u medijima, pa čak i seksualni odgoj u školama uzrokuju pravu epidemiju hiperseksualizacije društva, osobito mladih. Ove ideje mnogima su poznate kroz teorije o “erototoksinima” američke konzervativne aktivistkinje, predvodnice pokreta protiv seksualne revolucije Judith Reisman. 

Mišljenja o ovom pitanju jako su svjetonazorski polarizirana mada se među znanstvenicima još uvijek vode diskusije o tome je li hiperseksualnost uopće poremećaj, je li možda simptom nekog drugog poremećaja ili je možda jednostavno riječ o izuzetno visokoj seksualnoj želji (VSŽ) , a ne hiperseksualnosti (HIP). Primjerice svjetski Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje 5 (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-5) potpuno je izbacio hiperseksualnost s popisa duševnih poremećaja uz obrazloženje kako je to tema o kojoj za sada nema dovoljno znanstvenih spoznaja.

– DSM-5 je američki priručnik, a u SAD-u postoji struja koja s dobrim argumentima ne želi da se hiperseksualnost ili povećana seksualnost stigmatizira i definira kao poremećaj ili bolest – rekla je dr. Jurin za Tportal.

– To je u određenom smislu legitimno jer ondje u dijelu javnosti i medija postoji prava paranoja od seksualne ovisnosti –  objasnila je naša psihologinja i dodala: – O hiperseksualnosti se danas govori kao da je prerasla u pravu epidemiju, kao da je svaki treći čovjek ovisan o seksu, što nije točno -.

Što je hiperseksualnost, a što velika želja?

Kako bi identificirao osobe koje pripadaju skupini hiperseksualnih i onih s visokom seksualnom željom, hrvatski je tim u studiji primijenio standardne kriterije koji se mogu definirati kroz šest odgovora na pitanja: 

1) jako puno vremena trošio/la sam konzumirajući seksualne fantazije i planirajući seksualne aktivnosti; 
2) koristio/la sam seksualne aktivnosti kako bih se nosio/la sa svojim negativnim osjećajima; 
3) prakticirao/la sam seksualne aktivnosti, masturbaciju ili fantazije kako bih izbjegao/la neki stres; 
4) nisam mogao/la kontrolirati svoje potrebe za seksom; 
5) učestale seksualne aktivnosti i fantazije su me jako brinule; 
6) to mi je donosilo probleme u osobnom, društvenom i radnom funkcioniranju. 

Za razliku od hiperseksualnosti, visoku seksualnu želju karakteriziraju jak poriv za seksom, učestale seksualne aktivnosti i responzivnost na inicijativu partnera. Ona nije uzrok problema, a želja nije vezana uz potrebu da se izbjegnu negativni osjećaji. Takve osobe uglavnom nalaze kompatibilne partnere koji također imaju veće apetite, oni imaju puno više seksualnih odnosa od ostalih, ali im to ni na koji način ne predstavlja problem; naprotiv, u tome uživaju i svoje potrebe za seksom dobro su uklopili u život. Stručnjaci smatraju da visoku seksualnu želju stoga nikako ne bi trebalo trpati u isti koš s hiperseksualnošću i patologizirati, odnosno pretvarati u bolest. 

Hiperseksualnost je u Hrvatskoj rijetka

Istraživanje našeg uglednog znanstvenog dvojca pokazalo je da je hiperseksualnost u hrvatskoj populaciji, protivno medijskoj buci, zapravo vrlo rijedak fenomen. Javlja se kod manje od dva posto građana, a nešto je češća kod muškaraca (70%) nego kod žena (30%). Značajno je prisutnija kod samaca, religioznijih i tradicionalnijih stavova, kod onih koji nisu isključivo heteroseksualni, koji imaju negativne stavove prema pornografiji, te kod onih koji su skloniji depresiji, seksualnoj dosadi, s prisutnim posljedicama zbog zloporabe alkohola i droga. Takve osobe istovremeno su sklonije solitarnom seksu (masturbaciji i konzumaciji pornografije) mada zbog toga imaju osjećaj krivnje, piše Tportal.

– Naša je studija pokazala da hiperseksualnost nije epidemija koje bismo se trebali bojati, unatoč tome što se po medijima govori o epidemiji, o masovnoj prisutnosti pornografije, o hiperseksualizaciji djece itd. No ipak oko dva posto naše populacije vjerojatno pati i ima problema s hiperseksualnošću, a vjerojatno ne traži pomoć ili je ne nalazi – rekla je Jurin.

– Utvrdili smo da ljudi s velikim apetitima za seks ima podjednako malo kao i hiperseksualnih. Dakle njihov je ukupan udio tek oko četiri posto. No ovi prvi zbog svojih želja nemaju osobnih poteškoća pa je zapravo riječ o dvije različite skupine. Za hiperseksualnost je, među ostalim, karakteristično da osoba ima problema kontrolirati svoje seksualne fantazije, porive ili ponašanja ili pak da ima neuobičajene seksualne želje – kaže Jurin.

Muškarci imaju jaču želju 

Rezultati prema kojima je hiperseksualnost prisutnija kod muškaraca su očekivani. Veću sklonost i želju za seksom potvrdila su do danas brojna istraživanja, a ona ima smisla i u biološkom i u evolucijskom smislu. Jurin kaže da u Hrvatskoj, barem za sada, ne postoji paranoja od tzv. seksualne ovisnosti. 

– Zanimljivo je da je u upitnicima znatno veći broj sudionika, oko 16 posto, iskazao da se smatraju ovisnima o seksu nego što bi se to iz drugih odgovora moglo zaključiti. Mi to tumačimo na način da određen broj ljudi razmišlja o seksu zdravo, bez srama, tako da kada govori o ovisnosti zapravo misli da ima potrebu za seksom, da ne može bez njega kao što ne može bez hrane. To nije ovisnost u pravom smislu riječi kao ovisnost o drogama ili alkoholu ili kao što se definira kriterijima za hiperseksualnost – kaže Jurin.

Više hiperseksualnih među konzervativcima

Prema našim autorima rezultati studije pokazuju da je hiperseksualnost često povezana s osjećajem krivnje i srama, a u tom smislu sa stigmatizacijom seksualnih aktivnosti, masturbacije i fantazija kao nečega što je loše.

Kod muškaraca su te stigme i frustracije više povezane s konzervativnim i religioznim svjetonazorom, a kod žena s društvenim koncepcijama o rodnim ulogama.