Priča časne sestre koja brine za bolesne: ‘S petnaest godina sam odabrala Bogu biti produžena ruka’

Njen život prije samostana bio je isti kao i kod ostalih djevojaka. Kupovao se časopis OK i BRAVO, slušala se glazba, čitale su se knjige. Ni po čemu D.J. nije bila drugačija od svojih vršnjakinja, čak se zamišljala kao majka dvoje ili troje djece… Međutim u dubini svoga bića – znala je da to nije njen put.

Entuzijastična i vedra, tvrdi, kako joj je najljepše zajedništvo koje imaju one, časne sestre, a posao medicinske sestre ju ispunjava jer može služiti i pomoći drugima.
“Svako jutro prije nego što krenem na posao molim Boga da mi da snage da posao
ne obavljam rutinski nego da vidim čovjeka koji trpi, da im budem jedna mala
zraka svjetlosti u tom danu”, ističe D.J.

O tome kako izgleda život časne sestre, medicinske sestre, urednice internih novina, kćeri, prijateljice te što želi poručiti mladima pristala je podijeliti s nama.

Što je najljepše u Vašem zvanju, a što najteže?

Imate li hobi? 

Volim čitati, tako da si u zadnje vrijeme priuštim dobru knjigu. Još se bavim uređenjem naših internih novina koje izlaze četiri puta godišnje. Meni je povjeren dizajn, tako da kad imam vremena pretražujem internet i usvajam nova znanja o pripremi novina za tisak. Jedna od mojih dužnosti je briga za samostansku kapelicu, tako da subotom pravim ikebane i ukrašavam kapelu.

Što bi savjetovali mladima s obzirom na brzinu življenja u 21. stoljeću?

Neka budu radosni i žive punim plućima. Neka bdiju nad sobom i čuvaju svoje dostojanstvo. Ubrzani tempo života i izloženost vanjskim utjecajima može osobu ojačati i izgraditi ili baciti u ponor očaja i osjećaja bezvrijednosti. Ljepotu duše koju je dragi Bog dao svakoj mladoj osobi treba čuvati, vanjski utjecaji nameću svašta, no Bog vam je dao razum da uvidite što je dobro, a što nije. Čuvajte svoju mladost, ne težite što prije odrasti, kad se jednom odraste na život se gleda drugim očima.

Vjerujete li u čuda?

Svako jutro Bogu zahvaljujem na novom danu, što mi ga je darovao, što je želio da ustanem živa i zdrava. Mnogi nisu dočekali jutro. Mnogo ih je ustalo bolesno, a meni je darovan još jedan dan u kojem ću imati zdrave ruke, oči, uši…To je za mene čudo koje doživljavam svaki dan.

Kako ste se odlučili postati
časnom sestrom? Kakav je to osjećaj?

U samostan sam došla s petnaest
godina. Odluku sam donijela na susretu franjevačke mladeži. Oduševio me rad
svećenika i redovnica s mladima. Nakon školovanja i polaganja zavjeta počela
sam raditi u bolnici, većinom sa starijim ljudima. Moj je život sada
potpuna suprotnost od onoga što sam zamišljala kada sam dolazila u samostan. U
dubini duše znam da dragi Bog vodi moj život. Kroz molitvu spoznajem da me
treba u ovome zvanju, želi da budem njegova produžena ruka pomažući ljudima
koji su pritisnuti teškim bolestima.

Kako su Vaši roditelji reagirali
kada ste donijeli takvu odluku?

Roditeljima je u početku bilo
teško, posebno mami (susjede su mi rekle da je plakala mjesec dana). Imam tri
brata, bila sam jedina curica u obitelji. Bilo im je teško što tako mlada odlazim od kuće, bojali su se hoću li se
snaći, hoću li izdržati. No ubrzo su vidjeli da sam se snašla, uklopila i da
sam sretna, tako da su se i oni smirili.

Volite li svoj posao iako je
jedan od najtežih zanimanja? 

Posao koji obavljam volim i on me
ispunja, posebno što je to karizma reda kojem pripadam. Briga za bolesnog
čovjeka iziskuje fizički i psihički napor, jer bolesnik koji boluje od zloćudne
bolesti ne trpi samo fizičku bol nego i psihičku pitajući se zašto baš ja. Tako
dok dajem terapiju nastojim popričati s njima, malo ih razveseliti i ohrabriti.
Svako jutro prije nego što krenem na posao molim Boga da mi da snage da posao
ne obavljam rutinski nego da vidim čovjeka koji trpi, da im budem jedna mala
zraka svjetlosti u tom danu.

Što biste poručili za kraj?

Budite veseli i radosni. Ne
dopustite da vam sivilo koje prodire izvana utrne radost, izbriše osmjeh. Dajte
ljudima oko sebe nadu. Život je lijep, proživimo ga radosno i veselo, jer brzo
prolazi.