Nenad Cambj arheolog je kakvom pandana nema, a ne posustaje ni na pragu devedesetih: “Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi…”

Sol i svjetlost. Dva univerzalna i nenadomjestiva životna elementa. Poput mora, tijela sadrže sol. U suzi. U kapi znoja. U krvi. U majčinoj utrobi, prije nego nas je okupalo svjetlo ovog svijeta, razvijali smo se u slanoj fiziološkoj otopini. Baš kako bi i bez soli naša srca prestala kucati, krv ne bi tekla, a mišići prestali uredno funkcionirati.

A nekada? Nekada, u vrijeme Rimljana, sol je bila tako dragocjena da se koristila i kao sredstvo plaćanja. Osoba koja nije bila vrijedna soli, nije bila vrijedna ni svoje plaće. Sole et sale nihil utilius. Nema ničeg korisnijeg od sunca i soli.

Sol je uvijek na stolu, ali nikada nije u središtu pozornosti. Kad nedostaje soli svi se uskomešaju i traže sol, ali inače ona zna biti tijekom čitavog ručka na stolu, a da nitko ni ne pomisli na nju, ne skrene pogleda. Bezbojna je, pomalo i blijeda, ali predaje se u cijelosti i želi u prvi plan staviti hranu koja se blaguje, a nikako samu sebe. Na tisuće je situacija u kojima je sol nezaobilazna, ali ona se time nikada ne bahati. Sve što čini, čini ponizno i samozatajno. Služeći drugima.

Biti “sol zemlje” nevjerojatno je velik kompliment, pripadan Nenadu Cambiju koji je poput soljenke uvijek pri ruci, koja je lako pokretna i dostupna, koja je na korist svima, u svakom slučaju i u svako vrijeme. Akademik Cambj svojim je životnim radom bio sposoban pomaknuti se i dospjeti tamo gdje su ga ponajviše trebali. 

– Završio sam pravu klasičnu gimnaziju, od prvog do osmog razreda. Klasična gimnazija s grčkim i latinskim jezikom sama po sebi daje neku vrstu usmjerenja. Dugo nisam znao što bih, ali kad sam se odlučio, opredijelio sam se za arheologiju. Moj tetak je akademik arheolog Duje Rendić Miočević i u njemu sam vidio trag kojim bih i ja mogao krenuti – govori Cambj koji je baš u punom smislu tog termina arheologiju shvatio kao uzbudljiv životni moment koji mijenja postojeća znanja i stvari koje smo mislili do tad.

– Intenzivno sam se u to vrijeme bavio i plivanjem, bio sam jugoslavenski rekorder na 100 i 200 metara leptir od 1954. do 1957. godine i kad nisam uspio položiti olimpijsku normu za Olimpijadu u Melbourneu, odlučio sam prekinuti sa sportom i okrenuti se studiju i posvetiti mu se, svim bićem i potencijalom. Nisam tada, istini na volju, mogao znati moj potencijal. Moguće da mi je sport dao poticaj i ustrajnost jer sam shvatio da mogu raditi, da volim raditi i da mi nije teško raditi. Naravno da sam tada na studiju bio daleko uspješniji nego u srednjoj školi – priča početke Cambj.

Antika je iznad svega

Ni sada ovaj arheolog ništa ne ostavlja slučaju jer još uvijek s visokom brzinom rada djeluje nadomak devedesetog desetljeća hoda ovom zemaljskom balotom – premda u usta uzima pješčani sat. Kad sat počne curiti, izgleda da neće nikada, a kad dođe do kraja, osjećaj je da je vrijeme odletilo “kao ludo”…

Počeo je kao kustos u Arheološkom muzeju pa onda magistrirao, doktorirao i svoju karijeru trasirao znanstvenom više nego muzejskom kursu. U jednom trenutku, kad se pružila prigoda prešao je na katedru za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Kao odgovorni urednik u Književnom krugu Split, pak, u kojem je djelovao preko trideset godina “pro bono” potpisao je oko tisuću knjiga. Eto, cijelu jednu biblioteku.

 Razdoblja prije dolaska Hrvata i ostalih slavenskih naroda posebno su me zanimala, antička civilizacija koja je nestala s radnim srednjim vijekom, a ostala je zakopana ispod slojeva zemlje, ali je ostavila duboki trag bez kojega bismo danas bili više nego siromašni u svim aspektima života. I to mi je bilo intrigantno – kao čovjeku i osobi koja je u tome pogledu imala barem nekakvo predznanje.

A antika je ipak iznad svega…

– U antiku sam zaljubljen i danas, unatoč mirovini, ona je bila područje mojeg profesionalnog rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, kasnije Sveučilište u Zadru. I znate, nikada ne bi bilo suvremene europske civilizacije bez antike. Ta je civilizacija ovdje kod nas bila razvijena, gradovi su nastajali i razvijali…

“Od običnog vojnika došao je do generala”

Rođen u blizini Dioklecijanove palače, ona ga je, kao i Dioklecijanova osobnost, iznimno privlačila.

– Mene je zanimalo kakav je on bio kao vladar, kako je izgledao, a znao sam da Dioklecijan nije podigao svoju rezidenciju na praznom prostoru nego je gradio na mjestu, nego na križanju dviju važnih cesta i pristupu moru. Zato se i razmišlja da se nastave istraživanja na današnjem Pazaru jer tu je bilo to preddioklecijansko naselje i luka. 

Dioklecijana, koji je zapravo bio vojnik, podrijetlom očito negdje iz ovih dalmatinskih krajeva, ali to nije sa sigurnošću poznato.

– Smatram da bi njegovo ishodište bila Doclea u južnoj Dalmaciji (Podgorica u Crnoj Gori – op.a.). Dioklecijan je napredovao od običnog vojnika do neke vrste, ako bi to uspoređivali s današnjim činovima, generala ili zapovjednika velike vojne skupine. I naravno kao zapovjednik domestika (carske straže – op.a.), ali velikog opsega, došao je u priliku da sam postane carem. Postavši carem, ne bez nasilja, organizirao je svoju upravu na specifičan, do tada neviđeni način i dogodilo se, što je u povijesti bilo nepoznato, da dragovoljno napusti tron. Shvatio je jednostavno da treba organizirano napustiti vlast, prijeći u neku vrstu mirovine, ali ostaviti svoje carstvo u usustavljenom poretku. To je Dioklecijan uspio. I osim toga što je uspostavio rimsku državu, napravio je i carski ured u kojem je postojala cijela velika sudačko-odvjetnička kancelarija pa zato posjedujemo preko 3 tisuće očuvanih privatnih i javnih dokumenata, presuda i odluka. On je imao životno prokletstvo što je potpisao edikte o progonu kršćana i zbog toga su ga kasnije u povijesti odbacivali, ali on u početku nije bio protiv progona kršćana, kao takvih, nego je popustio pritisku svoga zeta i suvladara Galerija – tek je to dio, vjerojatno jedan dio od broja na neku n-tu potenciju koliko je znanje ovog arheologa.

“U moru su ostatci toliko stvari”

– Još dok sam djelovao u Arheološkom muzeju u Splitu, dobio sam zadaću da vršim podmorska arheološka istraživanja i utvrđivanja lokacija jer mi je tada ronjenje bilo i hobi i sport. I grubo rečeno, te lokacije su pljačkale. Ronio sam oko čitavog Visa, nismo mogli dublje od tridesetak metara što je danas itekako moguće s novim tehnikama. S normalnim zrakom kojeg imate u bocama ne možete roniti duboko, ali nama je dubina od tridesetak metara ključna. Najveći broj nalaza je uz samu obalu jer kako obala tone, tako tonu i arheološki lokaliteti. U moru su ponekad ostatci toliko stvari, da je to teško zamislivo onome koji nije to vidio i doživio – u dahu izgovara Cambj.

Problem morskih nalaza je njihovo očuvanje.

More je agens koji spašava, ali i uništava. A istraživanja na Spinutu krenula su nekako jer sam u arhivi Arheološkog muzeja našao slike dječaka koji su na karetu donijeli amfore pronađene u uvali Spinutu. Naime, za vrijeme nevere, pijesak se obrisao i pokazala su se ležišta amfora. S dvije je to strane bilo bilo sjajno otkriće. Pomoću amfora gradila se obala, a one su poslužile kao nekakvo postolje za pristanište. S druge strane njihov tip i oblik je pokazao da se u njima dovozilo ulja iz daleke Španjolske, iz područja uz obale rijeke Guadalquivir. Tako udaljene veze do tada nitko nije mogao ni pretpostaviti.

A baš su ti nalazi spojili dvije ljubavi – onu istraživačku i dalmatinsku – prema moru.

– Prije bi išao u ribe i ronio, ali osjetio sam početkom ovoga stoljeća da mi voda ulazi u uši i stvara teškoće u komunikaciji. Uz to gubio sam sluh, a teško se boriti s gluhoćom i biti u kontaktu s kolegama, znanstvenicima I studentima. Gubitak sluha zapravo me je spriječio da nastavim s ronjenjem tako da se danas kupam samo do vrata, bez močenja glave što ne pruža veliki užitak boravka u moru koje volim kao bitni element ljudske prirode i mogućnosti stalnog povezivanja naroda, kultura te općeg civilizacijskog napretka.

Napretka kakav treba iz dana u dan jer…

– Znanje nije ono što jedan put dobiješ u školi. Ako si ostao na početnom polazištu, tada si nigdje, a ako nastaviš raditi onda to akumulirano znanje mora izlaziti van. Tako vam ja sad sjedim za računalom i pišem i napisat ću sasvim sigurno još puno toga ako mi Bog dopusti da da poživim još neko vrijeme i da pri tomu ostanem zdrave glave. Ja se držim one od svetog Augustina – tko ti jamči sutrašnji dan?. Nitko. Nitko ti ne jamči hoćeš se probuditi živ ili ćeš put Lovrinca, ali dok budem zdrav trajao – istraživat ću i pisati radove u okvirima mojih znanstvenih mogućnosti interesa.

POSLJEDNJE DODANO: