Ne smatram se sportskim znalcem ili fanom nekog sporta. U mojem slučaju bavljenje sportom isključivo je vezano za rekreaciju i očuvanje zdravlja. Nedavno privođenje huligana zbog incidenta na benzinskoj pumpi Desinec podloga su za moju reakciju.
Osim što su privedeni sudionici nereda i sukoba s policijom, priveden je i jedan od kolega novinara regionalnog portala koji se s ekipom zatekao na mjestu incidenta. Struka se pita jesu li i oni koji su se slučajno naši na mjestu incidenta, privedeni zajedno s huliganima bez ispitivanja činjeničnog stanja?
Nažalost često smo svjedoci da zbog pojedinaca ili grupe ljudi koji izazivaju nerede često nastradaju nevine žrtve, a negativno se gleda na navijače u cijelosti.
Sport potiče socijalizaciju i omogućava nam sklapanje prijateljstava od najranijeg djetinjstva. Također nas obrazuje i socijalizira učeći nas poštivanju pravila i uvažavanju drugih te vrijednostima poput borbenosti, truda i ustrajnosti. O sportu se mašta. Sportaši su heroji s kojim se mladi i djeca poistovjećuju i koje imitiraju. Sport je predstava koja budi strasti i emocije, o kojoj se burno raspravlja.
Gledatelji oduvijek imaju važnu ulogu u sportu, bez njih sport ne bi uživao toliku popularnost.
Navijači imaju potrebu povicima utjecati na igru što se često pretvara u osjećaj neprijateljstva, ljutnje ili bijesa te u konačnici dovodi i do nasilnog ponašanja. Kod navijača se javlja otvoreno emocionalno ponašanje kao razina uzbuđenja pa nije neuobičajeno vidjeti ga kako psuje, viče, ljubi nekog, pleše ili plače. Navijači često misle da znaju bolje od trenera, da vide bolje od suca ili žele više od igrača.
Danas se neki navijači više ne zadovoljavaju navijanjem i bodrenjem svog kluba već im je potrebna medijska pažnja kako bi dobili potvrdu da su primijećeni kao sudionici događaja o kojem se piše.
Nažalost, i osnovna svrha sporta se negdje izgubila i mnogima sportski tereni služe za iskazivanje govora mržnje i nezadovoljstva. Huliganstvo je često znak novog depresivnog i dinamičnog načina života u vrijeme interneta i masovnog sporta, gdje je najvažnije da se pobijedi, da se uništi rival, da se postigne što veći obrt kapitala, gdje sport gubi ono što ga odlikuje – fair play.
Je li svaki navijač na tribini i potencijalni huligan? Stručnjaci se slažu da neće svi navijači postati huligani, ali i da su huligani navijači određenog kluba, koji na nedoličan način pozivaju na govor mržnje i na nasilje. Oblici nasilja, verbalnog ili fizičkog zabilježeni su od samih početaka sporta i uzimajući pri tome u obzir i potrebu za pripadanja nekoj grupi čini se nešto protiv čega ljudska priroda ne može ići.
O tome kako razumjeti huliganstvo pisao je Dominique Bodin koji kaže kako nije potrebno samo zabilježiti činjenice koje opisuju događaje ekstremnog tjelesnog nasilja, već upisati te činjenice u povijesnu i društvenu dinamiku te ih pokušati interpretirati. Prečesto se pri analiziranju i opisivanju huliganstva analizira i opisuje samo njegova konačna pojavnost, tjelesno nasilje ili uništavanje imovine i infrastrukture
Nasilje može biti usmjereno protiv policije i prolaznika koji nemaju nikakve vidljive veze s nogometom i navijanjem, dovodi do uništavanja vozila, izloga trgovina, kamenovanja autobusa, razbijanja automobila i slično. No takva nam kategorizacija huliganstva ne objašnjava kako se pojedinci, vrlo često obični građani, mogu dovesti u takvo stanje da su sposobni počiniti strahote.
Analiziramo li nasilje isključivo kroz prizmu čina ili kršenja ustaljenih društvenih normi, time se njegovo poimanje ograničava na sociološku definiciju zločina. Dramatični i zastrašujući događaji svoj uzrok ponekad imaju u nizu beznačajnih događaja (krađa simbola, vrijeđanje i provokacije). Potrebno je složenost problema sagledati u cjelini. Prethodno opisano nasilje samo je izvršenje u praksi, završetak dugog procesa sačinjenog od složenih i suptilnih društvenih odnosa između različitih čimbenika sportskih natjecanja (navijača, čelnika, policajaca, novinara itd.), sportskih rivalstava, provokacija, osveta, koje su pak odraz kulturoloških poimanja vezanih uz identitet.
Mnogi znanstvenici vide korijen huliganizma u radničkoj klasi u Velikoj Britaniji gdje ih je još 1980-ih godina tadašnja premijerka Margaret Thatcher pokušavala zaustaviti. Huliganizam se uvijek događa u malim grupama ljudi kojima se nasilje čini atraktivnim. Stoji li percepcija da je uključenost u huliganizam značajna stvar za status u društvu, da će tako postati poznati, biti osobe na koje će se mnogi ugledati? Je li bacanje baklje koja novčano kažnjava klub i dovodi do prekida utakmice postupak navijača, pravog fana i izraz veselja i sreće ili je pak u pozadini nešto drugo? Imaju li sport i igra za njih bitnu ulogu ili neredima ukazuju na nagomilano nezadovoljstvo svakodnevnim stvarima?
Huliganstvo je društveno neprihvatljivo i nepoželjan je oblik ponašanja zato bi trebalo govoriti gotovo svakodnevno na svim razinama te dodatno raditi na prevenciji bilo kojeg oblika nasilja!
