Praštanje – stil kršćanskog življenja

Nalazimo se u sredini korizmenog vremena koje nas poziva na iskreni
ispit vlastitog kršćanskog življenja. Crkva nam u korizmi stavlja pred oči neka
sredstva koja bi nam trebala pomoći u plodonosnom življenju korizmenog hoda:
molitvu, post i milostinju. Dio našeg milosnog djelovanja prema drugima svakako
je i udjeljivanje oproštenja onima koji nas povrijede, ali isto tako i traženje
oprosta od onih koje smo mi povrijedili. Oprostiti i tražiti oproštenje dio je
svakodnevnog istinskog kršćanskog življenja. A iskustvo nam kaže da nije baš
lako ni jedno ni drugo: ni oprostiti ni tražiti oprost. I
ne muči to samo nas, suvremene kršćane. Već se je sv. Petar susreo s tom
poteškoćom. Jednom je pristupio Gospodinu Isusu s pitanjem: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu
svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do
sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).

Petar je znao starozavjetne
propise o zabrani prekomjerne osvete, a znao je i za savjete koje je mudri
Sirah izrekao o opraštanju: Oprosti
nepravdu svojemu bližnjemu – uči mudri Sirah -, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji
mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? (Sir 28,
2-3). Mudri Sirah uočava vezu između praštanja bližnjima i praštanja koje
dolazi od Boga. Gospodin Isus će preuzeti i preobraziti Sirahovo učenje. Petar
naime pita koliko puta treba oprostiti, polazeći od svoga iskustva i svojih
odnosa s bližnjima. On se kreće u okviru međuljudskih odnosa. Isus odgovara na
način da otvara novu perspektivu, a to je odnos svakoga čovjeka sa
Stvoriteljem, s Gospodinom Bogom. Isus priča prispodobu o čovjeku dužniku
kojemu gospodar oprašta silno veliki dug, a istodobno je taj čovjek nespreman
oprostiti svojemu dužniku neznatni dug. Prispodobu Gospodin zaključuje riječima
kako će svatko od nas proći kao zao dužnik kojega je gospodar predao
mučiteljima ako od srca ne oprosti svome bratu.

Na Petrovo pitanje o količini
opraštanja Gospodin Isus upućuje na vertikalu, na naš odnos s Gospodinom Bogom
te nas poziva da uvijek praštamo. Kao što nama Gospodin Bog prašta uvijek
iznova kad se kajemo tako smo i mi pozvani praštati svojim dužnicima, onima
koji nas uvrijede i povrijede. Drugim riječima, nikada jedan međuljudski odnos
ne ostaje isključivo međuljudski; on je uvijek i vertikalan, on je uvijek i
odnos ljudi s Bogom. Gospodinov zahtjev da uvijek praštamo u biti je poziv na
nasljedovanje Božje dobrote i milosrđa.

Osim ovog teološkog razloga
neprestanog praštanja postoji još jedan, jednako važan, a možemo ga nazvati
antropološki. Naime, silno je važno znati i moći oprostiti zbog osobne slobode
i radosti življenja. Osoba koja ne zna, ne želi i nije kadra oprostiti ostaje
zarobljena u prošlosti, ostaje vezana za čin i trenutak u kojemu joj je
nanesena uvreda ili nepravda. Znati oprostiti znači osloboditi se tereta
prošlosti, znači znati ići naprijed, znači znati prepoznati prednosti i milosti
sadašnjeg trenutka. Osoba koja ne prašta uvijek iznova u sebi se vrti i vraća u
prošlost. Takve osobe znaju oboljeti od sindroma
žrtve. Naime, imaju bolesnu potrebu izigravati i biti žrtva. Stalno kopaju
po vlastitim ranama iz prošlosti te se nad sobom sažalijevaju, nastojeći
izazvati sažaljenje i simpatiju kod onih koji ih slušaju. Često takve osobe niti
ne žele da im se drugi ispriča te da popravi nastalu štetu. Njima je nagrada
njihovo stanje žrtve u kojemu uživaju.

Mi se kršćani u našim
međuljudskim odnosima nalazimo u dvostrukoj ulozi: u ulozi onih koji trebaju
trajno praštati, ali i u ulozi onih koji trebaju tražiti oproštenje. Nije lako
oprostiti, ali je potrebna još veća snaga duha, još veća poniznost i ljudska
veličina pa zatražiti oproštenje. Oproštenje se može dati i udijeliti kao s
neke visine; može biti čak čin oholosti. Dok je, s druge strane, čin traženja
oproštenja uvijek čin poniznosti, a time i pokazatelj veličine čovjeka i snage
njegova duga.

Živimo u vrijeme koje nije
sklono ni praštanju ni traženju oproštenja. Koliko razorenih bračnih zajednica,
koliko razorenih obitelji i prijateljstava jer pojedine osobe nisu imale snage
reći: Oprosti!, te: Opraštam ti! Upravo ta nesposobnost
praštanja i traženja oproštenja pokazuje u kakvom duhovnoj baruštini živimo;
također pokazuje kako nam je malo stalo do našega odnosa s Gospodinom Bogom.

Netko bi mogao prigovoriti
kako je lako reći da je potrebno oprostiti, ali da je u stvarnom životu to
veoma teško. I to je istina. Primjerice, nije nimalo lako tražiti čin
oproštenja od roditelja koji su zbog nečije nebrige izgubili dijete. A još je
teže kad se čini da osobi koja je nanijela štetu nije stalo i kad uopće ne
traži oproštenje. Tada se u srcu može javiti otpor prema praštanju pa čak i
mržnja prema onome kome bi trebalo udijeliti oproštenje. No i tada je silno
važno znati i moći oprostiti. Upravo zbog vlastite slobode, zbog vlastitog
duhovnog i duševnog mira. Mržnja izjeda i razara osobu iznutra; veže je za
prošlost i ne dopušta joj živjeti.

Oprostiti znači osloboditi se. Sigurno da u
pojedinim slučajevima nije lako praštati. No, kao i u drugim životnim
stvarnostima valja nam se učiti praštanju, a još više traženju oproštenja. Kad
kroz traženje oproštenja doživimo da nam drugi i Gospodin Bog oprašta i mi ćemo
lakše drugima oprostiti. Potom, u situacijama kad je po ljudsku teško, gotovo
nemoguće oprostiti, potrebno je u molitvi od Boga tražiti snagu za praštanje.
Potrebno je po molitvi ući u Božje srce koje je prepuno ljubavi prema svakom
stvorenju, prema svakom čovjeku, dobrom i lošem. Kao što se roditelji više
brinu i skrbe oko problematičnog ili bolesnog djeteta tako i Gospodin Bog više
sućuti i ljubavi iskazuje prema slabima i grješnima te se raduje njihovu
obraćenju i duhovnom ozdravljenju. A ozdravljenje dolazi samo iz istinske
uzajamne ljubavi kojoj je drugo ime: praštanje.