S Rakelom po svitu – Od Splita do Sahare III.

Nagovaranje da se krene u izlet iz Quqrzazeta do Sahare je urodilo plodom na račun naoblake i odjednom se spustila temperatura sa nekakvih 47 stupnjeva na ugodnih 38 stupnjeva, unatoč činjenici da se Nini nije naročito išlo.

 – Ajmo sada, neće dugo trajati, brzo smo natrag – rekao sam joj pokušavajući je nekako animirati za izlet i otišli smo u hotel, preodjenuli se, te  pravac Sahara. Put preko planine je bio loš, ali je zato divlji, nepatvoreni krajolik izgledao atraktivno. Spustili smo se cestom u dolinu Draa, gledajući bez daha oko nas prekrasnu prirodu, palme i oaze. Sjećam se kad smo se zaustavili usred ničega da se malo napijemo vode odjednom se pojavio neki lik koji u ruci imao košaricu punu datulja, a nakon par sekunda su stigla jos dvojica koji su prodavali čudnovato kamenje koje je iznutra puno nekakvih kristala. Bilo mi je jako čudno od kuda se stvore svi ti ljudi kad smo usred ničega. Kupio sam nešto kamenja i datulje i krenuli smo dalje- nastavlja Rakela priču.

 Na putu prema Sahari novo iznenađenje, ulazi u grad koji se zove Zagora, kaže, pukao je od smijeha ispod kacige kad je pročitao ime grada, ali ostao razočaran jer Sahare nigdje nije bilo na vidiku a već su se udaljili od hotela nekakvih 200 km. Ipak, znao je da je vrlo blizu i nije htio poslušati Ninu koja je počela zagovarati povratak i uživanciju u hotelskom bazenu.

 – Ignorirao sam njene želje i te pojurio dalje ne bih li vidio pustinju. Nakon pola sata bili smo na cilju, a golema pustinja se prostirala ispred nas. U prvom trenutku nisam mogao vjerovati da sam na dva kotača doputovao do Sahare i tako ostvario djelić vlastitih snova. Jedan od mojih snova je bio da svoga GSA vozim po samom pijesku Sahare ali to je bio krivi potez- prepričava uzbuđen te nastavlja;

  „Spas u zadnji čas“

 – To je bila pogrešna odluka jer je BMW brzo upao u pijesak, pa nisam mogao ni naprijed ni nazad. Skinu sam kufere da mi bude lakše ali motor je propadao poput živog pijeska i nikako se nisam mogao izvuci iz te glupe situacije. Stajao sam tako bespomoćno a noć se lagano približavala . Na sreću  uskoro je na devi naišao mladi beduin koji nam je priskočio u pomoć. On je uz pomoć  deve i konopa izvukao motocikl iz pješčanog zagrljaja i dovukao ga do ceste. Našem veselju nije bilo kraja, da on nije naišao tko zna do kada bih čekali da netko naiđe. Sretan zbog takvog razvoja situacije, odlučili smo jahati njegove deve- sretno će Rakela.

Tako su Nina i Željan uživali u jedinstvenom doživljaju, jahanju grbavih, visokih životinja u marokanskoj pustinji. Ipak, to je imalo svoju cijenu od 20 eura, ali kad su završili jahanje i kad su se deve trebale spustiti, beduin je htio naplatiti svoju uslugu najma deva.

 – Dao sam mu Dirhame u protuvrijednosti 20 eura kako je i na početku rekao, međutim to nije bilo dovoljno tražio je još 20 eura. Pokušao sam mu objasniti kako je na početku rekao da je cijena 20 eura, a  na to mi je on odgovorio da je to točno ali za jednu osobu, a nas je dvoje prema tome ukupno 40 eura. Nisam imao izbora, sjedim na devi od 3 metra usred Sahare, 200 kilometara daleko od hotela, približava se sumrak i platio sam mu koliko je tražio jer ne mogu zaboraviti trenutak veselja kad sam bio zaglavljen u pijesku a on je naišao, pa sam beduinu platio koliko je i tražio- kroz smijeh će.

Cijeli doživljaj je bio neponovljiv, pa su ushićeni s njim ostali sve do mraka. Ponudio im je i prenoćište, no iz sigurnosnih razloga nisu prihvatili njegovu ponudu da ostanu spavati u njegovom šatoru u pustinji, nego su htjeli natrag u hotel u Ouarzazateu.

 Sumnjiv tip na skuteru

Na cesti je bio potpuni mrak pa su stalno gubili orijentaciju, a unatoč odličnim farovima na motociklu, vožnja kroz pustinju u mrkloj noći nije bila lagana. Ispred motora su svako malo skakale životinje nalik lisicama, pa brza vožnja nije dolazila u obzir. Uzalud se nadao da će svjetla iz obližnjih sela pomoći na putu, ali njih nije bilo. Srećom, u rezervoaru je bilo dosta goriva stoga nije bilo straha da će stati nasred povratka.

 Dobro se namučivši i na koncu nekako ipak pronašli put nazad, kamen mu je pao s srca kada se oko ponoći parkirao ispred hotela u Ouarzazeteu nakon 500 kilometara, nakon čega su otišli na spavanje. Ležeći u krevetu razmišljao je o uspjehu misije, stigao je na dva kotača do Sahare, a do hotela se unatoč svim nedaćama vratili živi i zdravi.

 Idućeg, desetog dana putovanja su se preko planine Atlas vratili do Marrakecha, a na ulici im je na skuteru prišao moderno odjeveni mladić i ponudio se kako će ih za napojnicu odvesti do dobrog hotela. Ne razmišljajući o tome da se radi o mamcu za naivne strance, slijedio ga je u stopu, te primijetio da ih vodi kroz geto u sve uže i uže uličice. Kada je put postao toliko uzak da su mu bočni koferi počeli strugati o zidove, shvatio je da mora brzo djelovati ukoliko želi spriječiti da ih opljačkaju ili možda ubiju.

 – Ugledavši na jednom mjestu malo proširenje nekakva drvena vrata sa strane, udario sam prednjim kotačem u njih i srušio ih. U tom minimalnom prostoru sam munjevito okrenuo motor, dao gasa i vratio se istim putem natrag. Sada sigurno znam da je rušenje vrata motorom bilo  nužno i jedini način da se izvučemo. Srećom, BMW je taj nasilni čin odlično podnio i nije pretrpio nikakva oštećenja. Kad smo poslije došli na sigurno, uz pomoć jednog taksista smo ipak našli hotel po cijeni od 42 eura. Ispričali smo mu na engleskom jeziku epizodu o mladiću na skuteru, a on nam je potvrdio kako lokalni lopovi strance na motoru ponekad mame u uske uličice i onda ih pljačkaju. Dakle, opet smo dobro prošli- ispričao je neugodnu avanturu Rakela.

Kraljevska pratnja

 Tražili su dobar restoran, a taksist ih je izgleda odveo u najbolji i najskuplji restoran u Marakeshu. Konobar je između obroka bacao latice cvijeća po stolu, stavljao ruže i palio svijeće, a sve je to naravno koštalo i za svaki potez mu je davao napojnice. Ujutro ih je probudila jaka bol u želucu i oboje su dobili proljev. Nije pomoglo ni što su jeli u najskupljem restoranu, hrana im je naškodila i cijelo jutro su se izmjenjivali u WC-u, te su promijenili planove, od izleta okolnim povijesnim mjestima nije bilo govora.

 Čim su malo došli k sebi, a bol u trbuhu popustila, odjenuli su zaštitnu odjeću, platili račun, izjurili iz hotela i sjeli na motocikl. Vjerojatno od silne želje da se što prije dokopaju Tangiera, put im je za čudo, prošao brzo i jednostavno. Na putu prema Tangeru naišli su na dugu povorku koju su usput mimoišli.

 – Shvatili smo po pratnji da je pored nas prošao netko značajan – vrlo vjerojatno kralj jer je nekoliko luksuznih limuzina pratilo puno policajaca i vojnika na motorima u terencima i oklopnim vozilima. Njegova pratnja na motorima je vozila Honde Gold Wing i vozači na motorima su nam bez problema mahali iako se nalaze u pratnji kralja. Napokon smo stigli u trajektnu luku u Tangeru i ponadali se lakom i brzom ukrcaju u trajekt- nastavlja Rakela.

 Povratak u Europu

Njihovim nevoljama nije bio kraj u Tangieru, jer nakon što je Nina sama išla na noge par kilometara da bi im u putovnice carinici udarili pečate, shvatili su da na ukrcaju u trajekt za Europu vlada prava ludnica. Stotine vozača u automobilima je htjelo ući na brod.

 – U tom kaosu su svi trubili i vikali pokušavajući se ubaciti preko reda. U tim situacijama sam naučio što mi je činit, izvadio sam ‘asa iz rukava’ u obliku eura. Neprimjetno sam ih gurnuo službeniku u ruku da nam udari pečat i smjesti nas na trajekt. Tako smo se zahvaljujući mitu uspjeli ukrcati na poslijepodnevni trajekt. Da nismo platili, vjerujem da bi čekali na ukrcaj barem tri dana- opisao je gužvu u trajektnoj luci.

 Vožnja trajektom do Tarife ne može se, kako Željan govori, usporediti s onima na Jadranu. Najprije zbog toga što je brod bio prepun, mjesta za sjedenje nije bilo nigdje, pa su jedino mogli sjesti van na palubu. Pored toga, zbog silnog vjetra ih je more prskalo, a nemajući nikakvu drugu mogućnost da sačuvaju glave suhima, stavili su kacige i snašli se na pomalo smiješan način.

 Uplovljavanje u luku Tarifa izazvalo je naglu promjenu ponašanja mnogobrojnih putnika, uglavnom Marokanaca, te su na europskom tlu, kao nekom čarolijom postali mirni.

 – Prestalo je vikanje, trubljenje i guranje preko reda. Čudo se naglo dogodilo – svi su odjednom uljudili, pa smo trajekt napustili bez žurbe i problema. Čim sam s motorom izašao na ulice Tarife, zadovoljno sam se nasmiješio i pogledao Ninu koja također nije krila radost.

Zanimljivo je kazati da nam je Tarifa prilikom dolaska izgledala pomalo divlja, ali je sada u usporedbi s onim što smo prošli, bila izuzetno pitoma i privlačna. Europo, vraćamo se tebi- kroz smijeh dovršava Rakela.

Rabat-Ouarzazate……………………….520 km

Ouarzazate-Hamida-Ouarzazate…..500 km

Ouarzazate-Marrakech………………..220 km

Marakkech-Vejer………………………..600 km

Ukupno = 1840 km