Briškulu i trešetu nitko nije tako strastveno igrao. I kartanje bi počelo jednako kao i točenje vina jer za svakih četrdeset i jedan punat trešete stizala bi litra crnjaka, a stiza bi i litrenjak bilog i za “četri male” na briškulu. Kod Kikija su svi navraćali, a i svi su se čudili kako je sirotinju nakon triježnjenja od vina bolila glava, a glavešine su izlazile bistrije nego su ulazile.
Baš kako je i mlinica iz dana u dan sve manje, a mljevenja sve više. Jer svatko navlači vodu na svoj mlin, a nije to baš ni teško kada je vode do grla i kad su najveće suše. Eto i objašnjenja te prirodne postavke da dogovori i odluke padaju u vodu kada nam je, skoro svima, došla do ušiju.
Prirodna postavka je i ona kada zbog promjene tlaka na Klisu ostane šum u ušima, a jake frekvencije s one strane mora u eter donesu pinku talijanskog narativa.
Usprkos proricanjima kako će doživjeti svoj konačan krah širenjem popularnosti interneta, radio je uspio preživjeti. Na radiju nema dobre šminke, dobre košulje koja će te spasiti i izvući situaciju – na radiju imaš samo 3 do 5 sekundi da dobiješ pažnju prije nego netko prebaci stanicu. Imaš priliku dugu ravno pet sekundi.
Koliko je njegova ostavština velika, da se ime Jadrana Marinovića nađe među pitanjima Milijunaša, garant bi bilo ono tamo negdje na početnim razinama kad se prepreke lako prelaze.
– Slušatelje već trideset godina muče iste stvari. Smiješno je da je obala jedan dio na županiji, drugi na državi, a onda malo i gradska. Motori nikad nisu maknuti s Rive, šporkica… I sve više grintaju, a sve manje ih se želi predstavit – e to mi je žaj – kaže osoba baš idealna za pokušaj skiciranja lika i djela. Od vremena kad su se radijski noviteti snimali na kasete, a radio bio jedini pravi izvor informacija jer svaka riječ voditelja bila je važna.
– Novinarstvo? Pa slučajno… Ka i sve u životu.
Uskačemo u vremeplov…
– Ja sam rođen u Zadru, odgojen u Ninu, onda sam se preselio u Šibenik u petom razredu osnovne. Kako mi Šibenik nije bio drag, htio sam se vratit nazad u Zadar i tako sam uspio nagovorit roditelje da me upišu u pomorsku školu. I tako svaki dan 18 kilometara od Nina do Zadra da bi u drugom srednje doša u Split. I onda su me bacili na brod i prvi dan rekli da pomognem timunjerima. I čistio sam prostor u kojem se prevozila koža iz Australije, prostor s pola metra soli i smrada – u dahu govori pa reda misli i dalje.
– Upisa sam i išao višu pomorsku, a onda mi je reka otac da pitam da radim na radiju. Otac mi je bia novinar. I tako sam piskara jer mi šest mjeseci nije dalo govoriti u mikrofon. Tada sam se posvađa, a glavni urednik Vjeko Košta mi je reka da ostanem kod njega i tako je i bilo. Uzeo sam emisiju za mlade, potom otiša u vojsku i vratio se na radio, a u isto se nekako vrime zaposlio kao glasnogovornik Mediteranskih igara. Iza je krenilo – od reklama, gradskih tema i slično…
Pomorsku je večer počeo uređivati još 1982. godine.
– Ivo Boko radio je “Pomorsku večer” pa su mu rekli da se ostavi toga i pusti mene jer sam pomorac – tek je započeo Marinković.
– Ja sam inzistira da emisije idu uživo i tako su dvadesetak godine išle, a prvo smo ih snimali i to bi trajalo po dva i pol sata. Uživo je bilo puno lakše, nije bilo interneta i nisi ima nikakvu vezu osim satelitskog telefona, a minuta tog telefona koštala je 10 dolara. I to je bila prava stvar, kad u emisiji uživo dobiješ momka pomorca negdje nasred Atlantika ili negdje u Kini i Americi, a na drugoj liniji je njegova mater. Naravno, prvo ona ne viruje, a onda kad sin progovori, ništa više nije isto.
Jer… trebao si uvijek imati nešto novo i atraktivno. Kad se upali crveno, svi stanu, a on kreće. Glavni adut programa bio mu je stalni kontakt sa slušateljima. Zato si uvijek morao biti dobro informiran, koncentriran i brz na riječima, a njegove bi emisije više nalikovale na liječničku ordinaciju ili kakvu fratarsku ispovjedaonicu.
Nije stoga čudno da je za života dobio tri nagrade za životno djelo – HRT-a, Slobodne Dalmacije i grada Splita.
– Dobro je da sam te nagrade dobio za života jer često dobiju ljudi posthumno. Više od ove tri mi ne tribaju.
Naročito su ga, kažu bolje upućeni, volile zvati vremešne sugrađanke. Njegov glas im je, kažu, seksi pa po njemu odmah znaju na kojoj su frekvenciji. Djeluje im brižno i kao netko tko može promijeniti stvari. Baš kako bi Marinković prominio navike kuhara oko jedne gurmanske delicije.
– Mrkvu u riblju juhu… Majko moja, Bože sačuvaj. Ne mogu razumiti te vrhunske kuvare jer mrkva je slatka. Pa zna se šta je riblja juha. U nju ide kapula, češnjak, peršin, pomidora, sol, papar i maslinovo ulje. I to je to.
Kažu i kako je samo bio zerko nervozan kad je igra mali balun, a navike ga nisu puno prekrajale i u tenisu, što stolnom, što onom na kakvoj vanjskoj podlozi.
Jadran je slovio kao glas savjesti našega grada jer je poznat po tome što jednako prisno razgovora s profesorom, ribarom ili predsjednikom države. Duže je vrijeme bio i prvi glas na utakmicama Majstora s mora.
– U moje je vrime, kako nije bilo interneta i tih modernih čuda, tribalo javljat rezultate drugih utakmica, a igralo se gotovo stalno u isti termin. I onda bi ja s gušton reka da Čelik vodi Dinamo usrid Zagreba. Samo da malo publiku digneš. Spiker san bia jedno pet ili šest godina, prvi je bia Bonaći pa ja, pa Košta i onda je Vedran. Svi s Radio Splita.
Strastveni navijač košarkaša Zadra, umirovljeničke dane provodi na Pelješcu i raduje se mostu koji će bit ono, kako kažu, zlata vridan.
– Sad će mi olakšat put kad iden iz Splita. Sad ću moć ženi javit da stavi peć meso i kumpire i dok ja dođen bit će gotovo. Olakšat će puno. Dakle nema Neuma, nema carine, nema zaustavljanja, nema kolona. Jedno 45 minuta dobrih…
Više zato vrimena provede u bacanju parangala…
– Dobro je, uvik ima par komada ribe, ne mogu se žalit. Počele su sad i ove lignje, ali tolko su male da je ih 26 jedan kilo. Malo veće od ćevapa, ali slatke su. Iden na more ujutro, iako je i ujutro vruće, pogledan iman li šta u vršama, bacin malo parangala, udice, i uvik bude dvi, tri ribe. A iman i svoj kauč, gemišt i šta mi više triba.