S Rakelom po svitu – Od pustinje Dašt-e Lut do Himalaja VI

Krenuli su u zoru rano ujutro, oprostili se od vodiča Gowinde i krenuli prema Katmandu. Prolazili su planinama i bila je jako gusta magla i jedva su vidjeli voziti. Dok su prolazili kroz sela i sam Katmandu, vidjeli su ogromne redove ispred benzinskih stanica gdje ljudi već danima uzalud stoje i čekaju na gorivo, bili su pravi sretnici što su našli švercere koji su im prodali gorivo. 

Njih su našli tek iz drugog puta jer kod prvih nije bilo dosta goriva, a i bilo im je sumnjivo jer su ga miješali s vodom. 
Na putu za Katmandu, prolazili su kroz malo selo, padala je sitna kiša, a na jednom ravnom polju koje je bilo prekriveno zelenim travnjakom u cik zore vidio je grupu od 50-tak ljudi obučenih u bijela kimona na kojima je pisalo Tae-kwon-do. 
Radili su formu, svi kao jedan, jako dobro sinkronizirani i taj prizor mu je ostao u sjećanju. Dalje su nailazili na odrone, velike divlje rijeke i čudnovate mostove. Najinteresantniji prelazak preko rijeke je bila košara u koju uđu 2, maksimalno 3 čovjeka, puste se slobodnim padom na sajlama do polovine rijeke dok ih sila teža vuče i kad se zaustave ručno se vuku do druge strane. Taj je prizor snimio i uživo izgleda puno strašnije.

– Ulazimo u Katmandu i gužve su puno veće, ali i turista je puno više. Katmandu posjećuju svi alpinisti prije penjanja na Mount Everest. Našli smo hotel i to samo 2 dolara po glavi dnevno, tople vode za tuširanje ima samo ako ima sunca, ali pošto smo pri kraju s novcima sve je dobro gdje se može uštedjeti. Međutim nemamo sreće s transportom naših motora, iako smo već platili cijenu u Pokori za motore u iznosu od 1.500 eura po motoru, moramo još toliko platiti. U cargo  kompaniji se ispričavaju i kažu da su nam napravili cijene za njihove male motore jer nisu znali, a nisu ni izmjerili naše motore kad su dali ponudu, tako da smo sad suočeni sa velikim dodatnim troškom, duplo većim od planiranog. Ponovno mjerenje motora i moramo se potruditi da motori budu što niži i uži kako bi cijena bila manja – govori nam Željan.

Spaljeni muškarci

Tražili su da skinu baterije, izliju svo gorivo i ulje, isprazne gume. Ispraznili su gume, otkačili bateriju, ostavili malo goriva, a ulje nisu dirali. Provjeravali su ima li goriva u rezervaru zabijajući štap u rezervoar, ali na svu sreću imaju velike rezervoare tako da štap nije uspio doći do dna rezervoara tako da nisu skužili da ima još goriva u rezervoaru. Gorivo je bitno ostaviti jer prilikom preuzimanja, kad motor stigne imate problem oko nabavke goriva.

Platili su sve, ostavili motore par dana ranije tako da oni krenu prije njih i obećano je da će motori stići u Istambul isti dan kao i oni. Što se tiče avionskih karata sva sreća da su otkrili pogrešku, čovjek koji popunjavao karte Helgu i Željana je poslao u Islamabad, a Georga u Istanbul. Smijali su se s agentom koji je napravio pogrešku, to je bilo simpatično i grešku su naravno ispravili. U Katmandu su ostali 5 dana i iskoristili da ga za obilazak.

– Navečer smo otišli u poznati kafić koji se zove “30.000 i pola stope”. Tamo smo se zabavili i nakon par tura pića konobar nam je donio jednu veliku kartonsku stopu od Jetija, zatim flomaster, brokvu i čekić. Na toj stopi smo napisali tko smo, odakle dolazimo, napisali našu rutu, zalijepili slike i tako tko od vas posjeti taj lokal znajte da na ulazu prema WC-u stoji naša stopa – kroz smijeh nam priča.

Sljedećih dana su posjetili “Budha park” gdje se nalaze tri velika kipa bude, povjesni grad Patan, hram majmuna Swayambunath i mjesto gdje pale mrtvace. Iznenadili su ga ljudi koje je snimio po ulicama Katmadua, a to su ljudi koji su oboljeli od Lepre (kuge). U fazi su gdje se bolest zaustavila, više se ne širi i ne mogu zaraziti druge, ali šteta koja im je ta bolest nanijela je užasna, ljudima su otpali prsti, uši, nos, prizori su bili stravični. Ti su ljudi uobičajeno prosjaci na cestama glavnog grada Nepala u 21 stoljeću.

– Najviše me interesirao obred paljenja mrtvaca i vodič mi je to ovako objasnio: Prije paljenja, pokojnika se dovede do svete rijeke i da mu se malo vode u usta, jer će ožedniti na putu prema Bogu. Dok se vrši obred oko njega ne smiju biti žene nego samo muškarci jer žene mnogo plaču i tako zadržavaju njegov duh. Nakon što mu se dalo vode polože ga na drvena trupca, pokriju slamom i zapale. Kad sve izgori pepeo bacaju u svetu rijeku – priča Željan s oduševljenjem.

Živući bog

U toj istoj svetoj rijeci se kupaju, djeca i odrasli, čak i posude peru u toj istoj rijeci, a nerijetko je i piju. Neki dječaci stoje u plićaku rijeke i sa sitom traže zlato, možda nađu i koji zlatni zub ili prsten od pokojnika. Tu su i svećenici koji su potpuno goli osim malo robe oko genitalija, imaju jako duge pletenice i namazani su pepelom. 

Za njih mu je rekao vodič da oni imaju zadatak održavati kontakt s Bogom, a to rade na način da svakodnevno puše hašiš i u tom ošamućenom stanju kontaktiraju sa Bogom. Hašis je inače zabranjen u Nepalu, ali jednom godišnje kad imaju svoju proslavu, hašiš se čak dijeli svim sudionicima proslave. 

Dok mu je vodič to sve pričao, baš su u neposrednoj blizini zapalili jednoga čovjeka i prvo što je primijetio je bio miris spaljenih dlaka i kose. Mnogo ljudi je taj dan bilo zapaljeno i stalno mu je padao pepeo po glavi i ramenima, dok ga u jednom trenutku pogodilo nešto mokro po desnom ramenu, vruće i sluzavo. 

– Posrala me neka velika ptica, a vodič se počeo moliti i govoriti “Sveti čovjek, sveti čovjek”. Bilo mi je dosta pepela, smrada spaljene kose, a još sada i ptica, poželio sam se vratiti u hotel. Hodajući ulicama Katmandua nerijetko ćete naići na zgažene štakore i izmete raznih životinja. Na par mina sam i ja ugazio i razveselio sam se kad sam ugledao uličnoga čistača cipela. Problem je bio što sam morao skinuti cipele kako bi ih očistio, ali nisam imao gdje sjesti tako da mi je simpatični čistač skinuo svoje šlape i dao mi ih je da budem u njima dok on ne obavi posao – smije se Željan.
Posjetili su mnoge hramove, a u nekima je ulaz dozvoljen samo za Hinduse tako da su bili grubo odbijeni od njihovih svećenika kad su htjeli ući, ali kasnije ti drski svećenici se uredno smješkaju kad traže novac od turista, jer su dali blagoslov u vidu crvene točkice na čelu koju niste ni tražili.

– U tih pet dana smo imali sreću vidjeti i njihovog živoga Boga, a to je božica Kumari. Naime iz obitelji Shakya i Bajrachharya biraju se curice s najbolji osobinama. One se već s 4 godine uzimaju od roditelja, a odvode ih svećenici i učitelji u svoje hramove. Ona ne ide u školu sa svojim vršnjacima, ne druži se s nikim, televiziju ne smije gledati i ako što napravi ili razbije, nitko pa ni roditelji ne smiju vikati na nju. One svoj status božice gube menstruacijom i nakon toga više nisu božice i budu vraćene u normalan život. Imali smo sreće prisustvovati njenom festivalu tj. proslavi, ona jedan dan u godini izlazi u javnost i tada se radi velika fešta, svi sa balkona prolijevaju vodu u znak blagoslova, a mi smo imali sreće biti na toj fešti, ali i da je fotografiramo što je izuzetno teško. Nemoguće joj je prići jer je čuvaju u slučaju da je tko ne bi slučajno ozlijedio, a ako bi počela krvariti to bi bio kraj njenog božanstva. To je bila curica od 12 godina, imenom Chanira Bajracharya koja je naredne godine s 13 godina sišla sa trona božice, a postala je Kumari sa samo 4 godine – prisjeća se Željan.

Do motora preko Murata

Upoznao se i s lokalnim prodavačima majica na kojima vezu svakakve natpise. Kupio je mnogo majica s natpisom “Nepal”, a naučio ih je i da viču “Hajduk živi vječno”, no više je to zvučalo kao “Hajduk biri vječno” ali su se trudili i stalno ponavljali, tako ako vas to iznenadi da u Katmadu znaju za Hajduk, vjerovatno Željan ima zasluge za to. 

Tih 5 dana su se jako dobro proveli u glavnom gradu Nepala i došao je dan da krenu svojim kućama. Ukrcali su se u avion i krenuli prema Istanbulu. Prvo su letjeli za Dubai, pa za Istanbul, a zanimljivo mu je bilo kad su uzletjeli, sa desne strane je stajao Mount Everest, avion više nije uzlijetao, ostao je na visini od 9.000 metara, a nasuprot njega stoji najveća planina na svijetu, bilo mu je predivno vidjeti tu mrcinu.

Stigli su u Istanbul, pješke hodaju sat vremena do dijela gdje je cargo aerodrom i krenuli su preuzeti ljubimce. Međutim motora nema, kažu “možda sutra”, vratili su se natrag do glavnog aerodroma i našli klupu gdje su prespavali. Ujutro ponovno šetnja do aerodroma ali nakon 2 sata provjere opet ništa i ponovno isto “Maybe  tomorrow”.

– Cijeli dan na aerodromu, sve je skupo, nemamo više para i izdržimo i treći dan. Motora opet nema ali znaju gdje su, zamislite zabunom su ih poslali umjesto u Istanbul u Islamabad glavni grad Pakistana. Potrošili smo zadnji euro da ne vozimo preko Pakistana, a oni nam pošalju motore u glavni grad Pakistana. I još da drama bude veća gledamo na CNN-u kako je u području južnog Waziristana, baš gdje smo mi prolazili došlo do oružanog sukoba, ima mnogo mrtvih te su srušili helikopter od predsjednika države i tako da je cijeli zračni promet blokiran. Rezime, živjeli smo na Istambulskom aerodromu 5 dana, zadnji dan smo upoznali Turčina Murata koji nam je riješio hranu i pomogao oko traženja motora. Motore smo dobili oko 22 sata navečer, složili ih, upalili i krenuli napokon svojim kućama. Umorni, neispavani i puni tereta vozili smo kroz Tursku, Bugarsku, Srbiju do Zagreba. U Zagrebu su Georg i Helga ostali noćiti a ja sam krenuo dalje prema Splitu, gdje su me čekali moja supruga Ivana i prijatelji iz MK FJAKE – prisjeća se Željan skoro kraja još jedne avanture.

Dva paprčnjaka za povratak kući

Na putu prema kući vozi autoputom, ali je zbog bure zatvoren Maslenički most, pa se spušta do Zadra i nakon 26 sati neprekidne vožnje i 1.970 kilometara napokon dolazi u svoj Split. Kad je vozio kaštelanskom zaobilaznicom, krenula je suza niz oko od sreće da je ponovno u svom lipom Splitu.

Ispred splitskog Bountya čekali su ga svi, falilo mu je još 30 kilometara da napravi 2.000 okruglih kilometara, ali bilo bi glupo proći pored svoje žene i svih prijatelja koji aplaudiraju.

– A možda bi i bila fora da sam prošao i vratio se za nekih 20 minuta nakon što napravim jos 30 kilometara, ali nema veze. Čim sa sišao s motora zagrlio sam svoju ženu, rukovao se sa svima i počeo jesti pečenu janjetinu koju sam naručio kad sam stao u Zagreb. Kad me moj predsjednik “MK Fjaka” Dujma pitao šta trebaju napraviti, rekao sam mu “Nabavi mi dva paprčnjaka od pečene janjetine i jednu kapulu” i tako je i bilo. To je bio kraj jedne od mojih najljepših avantura gdje sam vozio u društvu jednih od najvećih moto-avanturista. Nakon 7 dana, Darko Labaš se vratio u Hrvatsku na isti način kao i mi, avionom do Istanbula i dalje motorom do Varaždina – zaključio je Rakela.

Nakon Maroca, Nord Kappa i Nepala došao je na red Željanov put oko svijeta i to kao prvi Hrvat, jer do tada to nije napravio ni jedan Hrvat s hrvatskim registarskim tablicama, a o tome poduhvatu možete čitati u idući ponedjeljak.