Bilo je oko 15 sati kada su njega i još nekoliko mladića zavezanih ruku i prekrivenih očiju u stražnjem dijelu kombija prevezli preko Drine do jednog od srpskih logora. Disao je teško od same pomisli na ono što ga za nekoliko sati čeka. Nerijetko bi zakašljao suhim kašljem iz promuklih i žednih usta koja vode nisu vidjela danima. Blato se već odavno osušilo na njegovim crnim čizmama; između nogavica pronašlo je siguran dom. Bar netko, kad on već nije. Imao je preko očiju povez. Crni povez. Nespretno pokidan. Načinjen od neke četničke košulje s vonjom baruta i duhana. Htio je plakati, ali nije imao suza. Oči su mu bile suzne, ali iz njih suze nisu išle – riječi su to od kojih zastaje dah, koje imaju toliku moć da vas od njih prožmu trnci, riječi koje opisuju vremena teška i osjetljiva, tako bliza, a u isto vrijeme daleka. Riječi su to koje nas uvode u strašne slike zarobljeništva i smrti Domovinskog rata koje je, u eseju naziva “Povez“, donio talentirani Solinjanin i to s nepunih 17 godina.
Umjetničku crtu “pokupio” je stranom oca Boška, kao i ljubav prema nogometnom Majstoru s mora pa su i prva umjetnička djela govorila baš o Hajduku, priznaje nam Ivan Mandarić. Nekoliko dana unatrag okitio se nagradom, trećim mjestom za srednjoškolce za kratku priču o krvavim događajima devedesetih.
“Dida i otac su strastveni navijači Hajduka”
Kratko djelo prati vojnika Josipa koji je, uz još nekolicinu žene, djece i golobradih junaka, “na tenkove krenuo sa srcem i krunicom oko vrata”, a svi oni koji su “umrli da bismo mogli skinuti povez nakon stoljeća snivanja slobode u mraku”. Na tisuće njih. Josipovu sudbinu bilježi dječak koji se u logoru našao s ocem.
“Sve je to za moj gušt”
– Prije je to nekako sve bilo za moj gušt, ali evo stigla je i nagrada. Nisam joj se nadao, ali isplatilo se čekati, isplatilo se sudjelovati i na kraju biti jedan od najboljih – podvlači Ivan.