Alkarski vojvoda za anale je počeo svoju priču na Trkalištu, a sada na najodgovornijoj poziciji poručuje: “Uložit ću cijelog sebe!”

Piše:

Tih dana, u viteškom gradu, kao da se vrijeme zaustavi, zaboravi na sve terete i križ svakodnevnog života, a grad pod Kamičkom prodiše punim plućima. Nije to čudna stvar kada se viteštvo i junaštvo u Sinju jednostavno živi. 

Mario Šušnjara novoizabrani je alkarski vojvoda, prvi kopljanik u samostalnoj Hrvatskoj koji je imao čast biti izabran na tu odgovornu funkciju.

U novoj ulozi na 307. alkarskim svečanostima, s odmakom od izborne skupštine Viteškog alkarskog društva, kakvi se to osjećaji vežu uz novu odgovornu funkciju?
– Pričati o osjećajima može biti samo u superlativima. Kad čovjek ostvari svojevrsni životni san dolazi bujica pozitivnih osjećaja, naravno i oduševljenje i ponos. Alka jednostavno postane dio vas, bio sam tu 24 godine i ta Alka vas oblikuje kao osobu i vi dajete sebe Alci. U tom oblikovanju kao osobe mi je puno dala, a ja se nadam da sam ja barem komadić napretka dao Alci. Kad vas izaberu za najčasniju i najveću funkciju u alkarskoj povorci nema drugo osim reći da se vrhunski osjećaš.

Relativno mlad ste došli među alkare, a u svojoj riznici nekoliko ste puta bili najbolji od najboljih, a sada u jednoj posve drugačijoj ulozi. U prvom su planu sada upravljačke, a ne ove druge vještine…
– Dvije su različite uloge, poprilično različite. Komparirao sam to ranije već kao nogometni trener i igrač. Nije nužno da je dobar igrač dobar trener i obrnuto, a tako je i ovdje. Najbolju ću ocjenu dobiti nakon mandata. Maksimalno ću se truditi, s obzirom da jako dobro poznajem Alku, a što je i prednost da je sudionik povorke izabran za vojvodu, da nadogradim sportski dio s drugim sposobnostima koje treba imati. Vještine upravljanja ljudima stekao sam kroz menadžersku karijeru i to je mnogo važnije sada nego upravljati konjima dok sam alkar. Ako se sve poklopi, a uložit ću cijelog sebe, rezultat neće izostati.
Suprugu Katarinu upoznali ste baš na trkalištu – vi kao alkar pratitelj barjaka, ona flautistica u Gradskoj glazbi Sinj…
 
– Bez podrške obitelji nije moguće biti pripravnik u Alci, alkar, a kamoli vojvoda. Dosta je odricanja i tu je moja Katarina meni sve. Alka, ipak, i dosta toga vraća sudioniku i obitelji. Najviše to vidim kroz prizmu moje supruge i sina, zapravo koliko su ponosni kad se spomene da je tata alkar ili vojvoda i kako sav umor padne u zaborav. 

Kad se dogodio taj presudan klik, kad ste zavoljeli Alku i konje?
– Različiti su putevi ulaska u Alku i nekako je najviše puta viđeno ono s oca na sina. Kod mene je bilo s konja na mene. Krenuo sam kao jahač, skačući prepone, s 13 godine već sam počeo ići na turnire. Dolazim iz sportskog kruga, do ulaska u Alku sam odradio dane i dane treninga na hipodromu i bit ću iskren, u to vrijeme mi je Alka djelovala kao nešto posve strano. Nama što smo bili vrsni jahači, alkari su bili zanimljivi, ali nije bio prvotni cilj ući u Alku. No, s 18 godina, kad postanete ozbiljniji i shvatite što Alka predstavlja svima – zainteresirate se.

I…
– Kad se prvi put obučete u odoru, Alka ulazi u vene. Prvo oblačenje, prva projahana Alka – tada više nema povratka.

Zato je i debi alkara kopljanika bio za anale – s devet punata u dva dana postali ste pobjednik Bare i Čoje…
– Imao sam sreću kao mladi alkar, lijepo se poklopilo. Ni sada još nisam svjestan kako je to dečko s 20 godina dobio Baru i Čoju s tri pogotka u najmanji kolut. Tada anoniman, Cetinjani su me zavoljeli, to sam osjetio jer Cetinjani vole junake. Svi su očekivali i Alku, ali falilo je iskustva. Ipak, nakon dvije godine stigao je i trofej slavodobitnika.

Trofej slavodobitnika prošle je godine uzeo baš jedan Triljanin, Košućanin, da se Mihovil ne uvrijedi, pa se čini kao da se triljski kraj zainatio. Nakon slavodobitnika sad i vojvoda….
– Istina. Mogu samo reći, da mi je ako sam barem malo tomu doprinio, i Alka koliko god bila sinjska je i cijelog cetinskog kraja. Bilo je tako i 1715. godine, kasnije kroz sve ratove, a onda i u Domovinskom ratu. Alka je balans sudionika iz svih krajeva krajine, generacija i društvenih statusa. Alka je narodna priča koja mora biti svih slojeva u društvu.

Nije možda ugodno pitanje, ali 2020. godine naprasan je bio vaš odlazak s trkališta jer vas Boško Ramljak, bivši vojvoda, jednostavno nije imao u kombinaciji. Jeste bili razočarani i bijesni?
– Odluka vojvode se treba poštovati, mi kao alkari smo naučeni na to. Odluku sam primio dostojanstveno i časno iako mi je osobno bilo teško. Vojvoda je taj koji donosi odluke, on zna koji su kriteriji i razlozi takve odluke i ne treba ih objašnjavati. Boško je imao svoj kriterij s kojim se ja u mom slučaju ne slažem, ali nema natrag – vojvoda je hijerarhijski najveća osoba koja po dužnosti to bira.

A kakvi su onda vaši kriteriji…
– Kriterije sam postavio, dosta je alkara i interesa, a nastojat ću, koliko je god moguće, a da poziciju vojvode ne degradiramo, te kriterije javno pojasniti. Vidjeli ste to odmah nakon prozivke.
Mlade ljude promovirati bio je, barem je tako govorio, cilj Ramljaka, a što je forte vaše priče?
– Podržavam to, ali nisam za naprasiti odlazak starijih i tu ću tražiti balans. Mladi svakako, ali moraju biti na nivou starijeg i svaki odlazak će trebati pripremiti, pod navodnike. Ako je vrijeme, a on to ne osjeti sam, onda ću mu svakako na normalan način priopćiti i zamoliti da ode iz Alke.

Da se vratimo na privatnost, prvi pogled bačen na vašu Katarinu bio je na jednoj alkarskoj večeri?
– Lijepa je to priča, ja volim tako reći. Katarina je svirala u glazbi i naš prvi kontakt je bio na pržini, na trkalištu. Naravno, druženje iza Alke, večera, priče,… Oboje smo kasnije išli u Zagreb studirati i to poznanstvo iz Sinja je išlo korak po korak.

Ako se ne varam i Roko bi mogao očevim stopama?
– Neću ga tjerati, bio je prilično nezainteresiran za sve, ali kad je navršio 12 godina osjetio sam tu ljubav prema konjima. Upisao sam ga u školu jahanja i vidim da je zagrizao. Ono što mu govorim je da mora dobro naučiti jahati pa će mu se put kasnije otvoriti – prema natjecanjima, Alci, sportu – gdje god. 

S odmakom od nekoliko godina, što je tajna uspjeha pogotka “u sridu”. Ima li uopće nekog recepta za to?
– Kombinacija više faktora. Naravno da konj mora odraditi dobru trku, glava mora biti hladna, ali i dio sreće. Velika je brzina, alka je jako mala, sva tri parametra igraju jako veliku ulogu. Među alkarima se zna reći da je netko vidio kad će pogoditi “u sridu”, nekad taj osjećaj zbilja postoji, ali puno je više toga da ne možeš isprovocirati pogotke.

Znamo da ste i često bili izvan Sinja zbog poslovnih obveza – od Dubrovnika, Šibenika i Zagreba, ali i drugdje pa kako je onda bilo sve to pomiriti i biti redovit na alkarskim probama?
– Teško je bilo sve uskladiti, ali ljubav prema Alci davala je energiju i dodatan elan. Puno puta sam vozio cijelu noć da bi došao iz Zagreba, Sarajeva ili Ljubljane u Sinj, sutra bi odradio probe, a navečer se vraćati ponovno odraditi sastanak. No, iz ove perspektive, to su jedni od najsretnijih trenutaka u životu – adrenalin i želja za Alkom umor makne na stranu.
I za kraj, kako je biti dio povijesti stare više od tri stoljeća.

– Jako lijepo, nema tu skromnosti. Naravno, osjećaj odgovornosti je jako velik. Ponos i zadovoljstvo ostvarenim rezultatom vas tjera naprijed, ali u istoj liniji je odgovornost. Zbilja bi volio da donosim pravedne odluke, odluke u interesu Alke i da nakon četiri godine Alka bude barem malo bolja. Alka je uhodan pogon, Upravni odbor radi jako dobar posao, a vojvoda tu treba dati samo dodatan doprinos i gorivo da ubrza stvari. Nivo upravljanja i razina na kojoj je Alka trenutno je vrlo visok.

  • Mario Šušnjara rođen je 1978. godine, podrijetlom je iz triljskog naselja Vedrine. Ovaj diplomirani ekonomist zaposlen je kao direktor prodaje u tvrtki Tommy. Oženjen je Katarinom s kojom ima kćerku Doru i Hanu i sina Roka. U alkarskoj je povorci debitirao 1997. godine kao pratitelj barjaka, a prvi puta je alkarsku metu gađao 2000. godine.

    Prvi službeni nastup upisan je u povijest ove viteške igre jer je s tri pogotka “u sridu” pobijedio i na Bari i na Čoji. Takav podvig nije još zabilježen u dugoj prošlosti Alke.

    Uz tu Baru i Čoju, Šušnjara ima još jednu Čoju te osvojena dva slavodobitnička plamenca, i to 2003. i 2010. godine.


«
»

Još iz kategorije:

© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News

Impressum | Pravila privatnosti