Martin iz Bavarske sedmu godinu pomaže domaćim organima reda tijekom sezone. “Nijemaca ima, ali manje nego prije dvije godine!”

Dočim malo zavrući, a dan se produlji po dalmatinskim ulicama – krenu radovi. Nemilo se kopa, raskopava i zatrpava, a grad nalikuje na kakav pazar rabljenih stvari. Pješaci skaču kako bi se domogli tla bez limenih ljubimaca, vozači se u gužvi svađaju i mašu rukama, a turisti u građevinske instalacije bulje pitajući se o kakvim je arheološkim istraživanjima riječ.

Neviđeni krkljanac, na kojeg su već svi navikli, a opet svima nanovo smeta, i ove godine iskušava faktor napetosti živaca. Sav onaj mir i spokoj kakav garantiraju u prijestolnici sunca, mora i lipe spize, kako tepaju dalmatinskim mistima, ne čuje se od automobilskog trubljenja.

I kad se odmaklo vrime izbora i “tamburanja o rješenjima prometnog kolapsa”, opet smo na teži način dokučili da od rotora Bilice pa do račvanja na Smokoviku, u radnim urama, triba na desetke minuta “mic po mic” vožnje u koloni.

I dok mnogi putuju na posa, svaki težak na drugačiji način, oni svoj rade “vrućeg srca, hladne glave i čistih prstiju”. Od prometnih regulacija pa sve do rješavanja najokrutnijih krvoprolića. Njihov je ured cesta, stadion, obala i automobil, a radno okruženje kiša i sunce, oluja i pasja vrućina. Kad shvatite koliko u stvari njihov posa vridi, onda će većina nas zasigurno prihvatiti ono što oni traže – uvažavanje zakona.

Martin Danzer njemački je policajac u splitskoj Zračnoj luci u Kaštelima, popularnom Resniku. Sedan godina zaredom ovaj 41-godišnjak stiže u Split, ako ne računamo prošlu kad je maleni virus preuzeo konce, kako bi pomaga domaćim policajcima – ponajviše u radu s turistima. Bez oružja i s osmijehom, na dispoziciji za sva pitanja i zamolbe… Ma može i koju lipu rič dobrodošlice u “Sigurnu turističku destinaciju“.

– Često sam radio vani, a jedne godine je Njemačka odlučila poslati svoje službenike u Hrvatsku, kao dio projekta “Sigurna turistička sezona” i tako je sve počelo… – govori Martin pomažući se tek pokojom njemačkom riječi u razgovoru na Resniku.

I dodatno…

– 2006. godine sam bio u Školi stranih jezika, naučio sam hrvatski jezik, a dvije godine kasnije sam radio prvi puta skupa s kolegama iz Hrvatske. Sprijateljili smo se i, zanimljivo, i danas još radimo skupa u Zračnoj luci – objašnjava svoje dodire s Hrvatskom. Iako je taj dodir bio i mrvica sudbine jer – žena mu je hrvatskih korijena.

– Ali… Ne pričamo hrvatski doma – priznaje nam.

Ko da osjeća malu nelagodu. Nije navika na medijske naslovnice i pričanje isprid snimača. Puno mu je draže javit se na službeni mobitel i pomoći nekom, vidi se.

– Pokušamo biti na usluzi svima – skromno će.

Martin radi na autoputu između Njemačke i Austrije, rodom je iz Bavarske, a policijsku službu tesa je u Münchenu. Velikih 15 godina. Na Resniku je do zadnjeg dana osmog miseca. 

– Nijemaca ima, ali manje nego prije dvije godine. Nadam se da sezona neće loša, da će se ljudi pridržavati mjera i da će svi imati ugodan boravak u Hrvatskoj – kaže. 

– Pridržavaju li se dosad mjera? – znatiželjni smo.

– Svi imaju test ili su cijepljeni, svi ispunjavaju mjere za dolazak u Hrvatsku – odma uzvraća.

Ako ga neko i nema, testirat se može u Zračnoj luci. Šta ti je hrvatska usluga…

I dok pitamo o testiranjima, koroni, covid potvrdama – novom normalnom, stiže trojac iz Kine. Martin uskače, ispričava se i ostavlja nas na trenutak. Već pita za pomoć… 

U Splitu ga jedino more – velike temperature. Kako i ne bi. Saznali smo da igra hokej na ledu.

– Kolege se šale i žele ugodan boravak, kažu da idem na godišnji odmor. Ali, daleko je to od istine. Na plaži je lijepo, ali u zraku je 40 stupnjeva. Teško je to i proživljavati…  Nisam neki ljubitelj vrućine, uvijek mi je ovdje pakleno – raspričao se Bavarac.

– Kako u Splitu ostati u formi? Trčanje po Marjanu? Znate što je Marjan? – uskočimo.

– Jučer sam trčao, ali nakon toga sam ostao pokošen. Kao da ću umrijeti… – bježi policajac s “vrućih tema”.

Iako ga kolege zezaju da je skoro ko Hrvat, on s tim nema problema. Čak i govori da se Bavarci i Hrvati dobro razumiju jer su sličnog mentaliteta. Martinov mentalitet, pristup i ponašanje ostavlja bez teksta jer teško je zamislit s kolkim elanom i željom obavlja posa kilometrima daleko od kuće. U vremenu novih dokumenata, procesa i procedura, triba nam ovakvih ljudi. Ne samo šta pomažu i postanu dio izvrsne policijske snage nego pokažu kako su i policajci sasvim obični ljudi, a ne, kako većina misli, tek prezreni ubirači para za državu.