Splitski poduzetnik u očaju: Nitko ne želi raditi, morat ću uvoziti radnike iz Ukrajine i BiH!

Unatoč tome što je prema statistikama HZZ-a za svibanj u Splitsko dalmatinskoj županiji 33.410 nezaposlenih, na primjeru poslodavca iz Splita uvjerili smo se da su Splićani vrlo izbirljivi kada je u pitanju pronalazak radnog mjesta. Lijeni su, neće da rade i mame zovu umjesto njih da se raspitaju za posao, a i kada dođu raditi odustanu nakon dva sata, zgroženo nam priča poslodavac Ivan Škorput (28).

– Naša firma se zove Wheeltail i u Ukrajini je pokrenuta prošle godine. Ovu zimu su mi došli kolege pokretači firme, tri mlada momka od 24 godine iz Ukrajine s idejom prodaje koktela na biciklima. Firma im već prodaje sokove u Italiji i Ukrajini i super im ide pa su očekivali da će im i u Splitu ići jednako dobro. No, razočarali su se – priča nam mladi Škorput.

S radom su počeli ima deset dana u restoranu Euforija na Bačvicama, gdje su iznajmili prostor. Njegovi kolege odmah su pitali hoće li dovesti svoje ljude iz Ukrajine, na što im je rekao da ne budu ludi jer ovdje ima i previše nezaposlenih, koji će posao jedva dočekati. Uredili su kuhinju, nabavili frižidere i šest bicikla, a sve to sada stoji neiskorišteno.

– Naš prostor u restoranu Euforija zjapi prazan, a menta, limeta, limun i sve voće koje smo kupili nam je propalo od stajanja. Ma neugodno mi je pred Ukrajincima, ne znam kako da im objasnim ovu situciju. Ljudi ne vjeruju svojim očima. Oglas smo stavili i na facebook stranici tražim/nudim posao, a naši zaposlenici dobiju uniformu, majice i pederušu, ali nisu obavezni nositi ju – ističe Škorput.

– Naši uvjeti su rekao bih više nego dobri. I naglasio bih kako nije problem što ljudi ne zovu na oglas, već kada dođu ne žele raditi, već se okrenu i odu. Dnevno nas nazove od 20 do 50 zainteresiranih ljudi, a pojavi se njih deset.Mislim da je najveći problem što naši ljudi ne vole primati plaću po učinku – napominje naš sugovornik. 

Dnevnica za šest sati rada je sto kuna, a po prodanom koktelu dobije se pet kuna. Radnici mogu birati smjenu i koliko sati tjedno žele raditi. 

– Ma ne znam, ljudi očito očekuju da dođu biciklom na plažu, legnu i sunčaju se šest sati, a da prodaja ide sama od sebe. Događa nam se da dođu zainteresirani te za sat vremena vrate bicikl i kažu da im se ne da raditi. Mislim da bi najradije da budu za štandom, igraju igrice na mobitelu, za to dobiju 100 kuna i jedva dočekaju kraj smjene da mogu kući – iskreno će Ivan. 

Za sada im je zaposlena samo jedna cura, a počelo im je raditi šest ljudi, koji su otišli nakon samo dva dana. 

– Nastavi li se ovako bit ću primoran dovesti ljude iz Ukrajine ili Bosne i Hercegovine. Oni bi bili sretni da dobiju posao, za razliku od ovih Splićana. Ma počet ću i ja prodavati ukoliko se ovako nastavi. Razočaran sam jer sam očekivao da će mladi ljudi biti sretni što sebi mogu rasporediti šest sati u danu za rad – govori Ivan i dodaje kako im je neki dan došao momak, uzeo koktele i bicikl i nije ga bilo šest sati. Slučajno je jedan Ivanov poznanik sjedio na Rivi na kavi i nazvao ga da pita da li je posao krenuo jer je vidio tog momka kako četiri sata sjedi na kavi i uživa na suncu. Nakon svojih šest sati “odrađenog posla” momak se vratio i zahtijevao svojih sto kuna, zaista sramotno. 

Čak imaju i bonus, ako u svojoj smjeni prodaju 50 koktela zaposlenici dobiju pare na ruke i mogu prije odrađenih šest sati ići kući. Inače se dobije plaća na kraju mjeseca, a učinak od pet kuna po prodanom koktelu odmah. Dakle, čovjek svaki dan ima za marendu i za kavu. Tako nijedan dan nije bez kune u đepu. 

Zove mama pa se raspituje za posao za sina 

Wheeltailu nije problem prodaja već nitko neće da radi. Za većinu muškaraca zove mama da pita za uvjete na poslu pa kaže ako to bude ok za mog sina ja ću vas nazvati. Jedna mama je pitala može li se njenom sinu odmah sve isplatiti jer je ona nezaposlena i nemaju para, a njemu treba za kavu i cigarete.

– Mislim da ću odustati od Splita i od ponedjeljka s kolegama pokušati u Dubrovniku ili Zagrebu. Dobili smo ponude iz Rogoznice, Makarske i Vodica pa bismo tamo voljeli pokušati, ali nas je strah da nitko neće htjeti raditi. Mladi su lijeni, kad imaju za kavu i cigarete drugo ništa i ne žele – tužno zaključuje naš sugovornik.