Tristo ljudi terorizira Poljud i Split, a država glumi nemoć!

Prespavala se noć nakon velike Hajdukove pobjede protiv Ajaxa, ali umjesto o nogometu kakav se na Poljudu dugo čekao, opet se govori o onima koji su odlučili biti važniji od utakmice. I možda je upravo to najveći poraz jedne sjajne splitske večeri. Tristotinjak ljudi, od sedam tisuća koliko ih stane na sjevernu tribinu, uspjelo je u drugi plan gurnuti sve ono zbog čega se na stadion uopće dolazi. A još je poraznije što se s tim problemom godinama nitko ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac. Svi znaju da postoji, svi ga osuđuju, ali kad treba pokazati zube, odjednom nastane muk. Kao da se ne radi o nekoliko stotina pojedinaca, nego o nekakvoj nedodirljivoj instituciji pred kojom država, klub i društvo moraju stajati mirno.

Iz Hajduka je stigla isprika, ali više kao pokušaj diplomatskog balansiranja nego jasnog zauzimanja stava. Osude su se nizale sa svih strana, oglasio se i premijer Andrej Plenković, a predsjednik Zoran Milanović otvorio je pitanje konkretnih sankcija. I upravo tu počinje ono što se godinama uporno izbjegava. Jer osuda bez posljedica nije nikakva osuda, nego protokolarna obveza. Hrvatska je država koja se zna, evo baš u tjednu koji izmiče, pozabaviti električnim romobilima i njihovim mjestom u prometu, ali kad treba urediti pitanje odgovornosti na nogometnim stadionima, odjednom se sve pretvara u nerješivu filozofsku raspravu. A ne treba izmišljati toplu vodu. Englezi su imali daleko ozbiljniji problem s nogometnim nasiljem, pa su ga počeli rješavati zakonima, nadzorom i sankcijama. Nisu čekali da huligani sami zaključe kako bi bilo pristojno početi se ponašati normalno.

I zar je stvarno nemoguće identificirati nekoliko stotina ljudi među sedam tisuća gledatelja? Postoje personalizirane ulaznice, postoje nadzorne kamere, postoje zakonske mogućnosti zabrane odlaska na utakmice. Ako su postojeći propisi nedovoljni, mijenjajmo ih. Ako se ne provode, počnimo ih provoditi. Prve kazne trebale bi biti financijske, takve da odgovorni dobro razmisle prije nego što sljedeći put posegnu za bakljom ili topovskim udarom. Za teže slučajeve postoje i ozbiljnije sankcije, uključujući zatvorske kada su zakonom predviđene. Jer nije normalno da sedam tisuća ljudi bude talac tristo pojedinaca, a da se od svih njih najmanje boje upravo oni koji problem stvaraju. I nije normalno da se istinskim navijačima, ljudima koji dolaze zbog nogometa, stadion pretvara u mjesto na kojem se moraju prilagođavati pravilima onih koji su nogomet odavno prestali gledati. Neki su zbog takve atmosfere od stadiona već digli ruke.

A dokle smo došli, možda najbolje govori činjenica da policija od medijskih kuća traži snimke navijačkog kortea kako bi što kvalitetnije provela kriminalističko istraživanje. Zar je doista potrebno čekati da se nešto dogodi kako bismo tek onda počeli utvrđivati tko je bio ondje i što je radio? Zar se baš svaki put moramo naknadno čuditi nečemu što se godinama ponavlja pred našim očima? I zar stvarno i dalje živimo u društvu u kojem postoje ljudi koji usred sunčanog poslijepodneva, na gradskim ulicama, mogu zazivati odmazdu, nasilje i povratak ideologija za koje smo mislili da su odavno završile na smetlištu povijesti? Država koja zna pronaći i kazniti čovjeka zbog prometnog prekršaja ne bi smjela djelovati bespomoćno pred nekoliko stotina ljudi koji joj godinama pokazuju srednji prst. Tko se i zašto boji hvatanja u koštac s tim problemom?