Tereza Kesovija (76) je jedna od najprodavanijih i najslušanijih hrvatskih pjevačica svih vremena. Za svoj umjetnički rad Tereza je nekoliko puta bila nagrađivana prestižnim društvenim nagradama, a odlikovana je i proglašena Vitezom Visokog odličja za doprinose u kulturi (Chevalier des Arts et Lettres) koju dodjeljuje predsjednik Republike Francuske. Svoje pjesme Tereza je, osim na hrvatskom, otpjevala i na devet drugih svjetskih jezika: slovenskom, talijanskom, francuskom, ruskom, engleskom, njemačkom, španjolskom, srpskom i portugalskom. Prvi nastup pred većim auditorijem Tereza je imala 1961. u zagrebačkom Varijeteu, a danas nakon 55 godina karijere i dalje ne odustaje od glazbe, pozornice i publike.
Dosta kasnije
svoje prve početke je napravila ljubiteljica francuske šansone Ana
Opačak (31) koja je uspjela
zaintrigirati širu publiku šansonjerskim izričajem i izvedbama na francuskome.
Iako je već godinama prepoznata u rodnom Splitu, cijela Hrvatska je zamjećuje u
showu „The Voice“ u kojem je stigla do polufinala. Diplomirala je engleski i
talijanski jezik i književnost, a osim solo karijere gradi glazbenu priču i sa
svojim dugogodišnjim suradnicima iz
grupe „Lite Motive“ te grupom „058“. Od 2002. sudjeluje na „Večerima francuske šansone“ te je višestruko nagrađivana. Kao pobjednica,
imala je priliku ne samo predstavljati Hrvatsku na svjetskom festivalu šansone
u Francuskoj, nego i učiti jezik i upoznavati kulturu te zemlje kroz razne
stipendije. S nekoliko pjevača održava koncerte, kako talijanske kancone, tako
i francuske, hrvatske te europske šansone, ali i tematske koncerte kao što je
bio „Gibonni na naš način“ tj. pjesme Zlatana Stipišića Gibonnija prearanžirane
i prevedene na francuski. Zahvaljujući tome 2010. Gibonni ju je angažirao na
snimanju glazbe za kratkometražni animirani film „Vesla“ gdje je pjevala na
francuskom, a 2012. ju je pozvao da mu gostuje na koncertu koji je održao u
Parizu.
Kako pamtite svoje prve susrete sa
šansonom kojoj ste vjerni do danas?
Ana: Iako većina
ljudi pod šansonom podrazumijeva francusku šansonu, zapravo je šansona
najjednostavnije rečeno uglazbljena poezija. U tom smislu je zapravo jako
rasprostranjena te bi se opus mnogih glazbenika mogao podvesti pod širi pojam
šansone. Sad kad promislim o ovom pitanju, zapravo shvatim da se puno različitih
elementa u mom slučaju poklopilo tako da mi se šansona sama po sebi „nametnula“
kako sam odrastala. Rekao bi Arsen „sve te vodilo k meni već od prvih koraka“.
Meni je oduvijek tekst pjesme koju pjevam ili koju slušam
bio jako važan, u tom smislu šansona mi je bila bliska jer su ti tekstovi
uvijek imali posebnu ljepotu i težinu. Srećom, odrastajući sam imala priliku
slušati ponajbolje od raznih glazbenih žanrova. Ono čemu sam oduvijek naginjala
su bili strani jezici, a pod ruku s tim ide i glazba jer mi je bilo najdraže
indirektno kroz pjesme učiti. Kako sam osim engleskog i talijanskog, koje sam
učila u školi, zavoljela i francuski, tako sam počela istraživati glazbu s tog
govornog područja, a kako smo doma imali između ostalog i ploče, kazete i CD-ove
velikana francuske šansone tako sam došla u doticaj s tom vrstom glazbe.
Tereza: Šansona je kompleksan pojam, šansona u
prijevodu znači pjesma, pjesma je svaka šansona. Sad je pitanje kojoj vrsti netko
više naginje. Šansona je najčešće molska, uglavnom su sve tužne s teškim
životnim pričama. No one mogu jako djelovati na slušatelja. Moj talent je
otkriven u Dubrovačkoj katedrali i samostanu Male Braće. Tamo sam sazrijevala
duhovno i glazbeno, tamo sam pjevala zahtjevne pjesme. Sve je zapravo počelo u
mom životu iz Dubrovnika koji mi je bio ishodište.
Tko je najviše utjecao na tijek vaših
karijera?
Ana: Veliki korak
u direktnom aktivnom bavljenju šansonom bila su moja sudjelovanja na
međunarodnom natjecanju „Večer francuske šansone“ koje Prokultura i Prijatelji
šansone organiziraju već evo 22 godine. Nakon višegodišnjeg natjecanja,
osvojenih nagrada, stipendija i putovanja koji su mi omogućili da bolje upoznam
francuski jezik, njihovu zemlju i kulturu. Važan dio za moj glazbeni put bilo
je i sudjelovanje u show-u „The Voice“ gdje sam se između ostalog predstavila i
s tim glazbenim žanrom što je naišlo na divne reakcije i kritike. Ljudi
najčešće uz moje ime povezuju šansonu, a zapravo je to bilo ono što mi je
olakšalo put ka mom samostalnom bavljenju autorskom glazbom. Naime shvatila sam
da, iako šansona nije jedino što me zanima i u čemu sam dobra, ona je važan i
velik dio moje glazbene osobnosti te je bilo prirodno u tom smjeru graditi moj
prvi album na kojem radim sa sjajnim autorskim timom.
Tereza: Na moju generaciju je velik utjecaj
zasigurno imao „Sanremo“ koji nam je svima bio učitelj. Tamo su bili
fenomenalni pjevači koji su nam bili zvijezde kakvim mi želimo postati, oni su
nam bili uzori. Naša glazba je tih davnih godina bila u povojima, blagoslovljeno
je bilo to vrijeme.
O kakvoj karijeri ste maštale kao
dijete, pamtite li uzore?
Ana: Nemam klasične uzore da bi ih nabrojila
imenima. Ali inspiriraju me ljudi koji su svojim životom primjer drugima, koji
te samo svojim postojanjem i djelovanjem inspiriraju da budeš najbolja verzija
sebe.
Tereza: Pa
nemam konkretne uzore, pjesma i kvaliteta su uvijek bili bitni.
Koliko često su vam
autori nudili pjesme koje vam nisu bile po guštu? Volite li koketirati s drugim
vrstama glazbe?
Ana: Zna se
dogoditi, ali zapravo je to jedna vrlo delikatna situacija. Pjesma ti mora
sjesti kao rukavica, zapravo bi po meni ona prava pjesma trebala biti kao tvoja
druga koža. A da bi ti netko napisao ili ponudio takvu pjesmu koja ti savršeno
odgovara, taj netko mora biti ili genijalac ili te jako dobro poznavati. Zapravo
su moje pjesme upravo mješavina raznih elemenata u glazbi koje volim i to je
ono što me najviše veseli. Nova pjesma koju ću predstaviti ovo ljeto najviše je
možda pomaknuta od klasičnog šansonjerskog izričaja, a opet je dovoljno posebna
i zanimljiva da je zavole i oni koji slušaju druge glazbene žanrove.
Tereza: Imala sam
sreću da sam bila angažirana u Jugotonu kojeg je vodio Slavko Kopun. On je
kategorizirao pjevače i vodio je računa o talentima te ih je jako podržavao. On
je na raspolaganju imao kompozitore pa je on određivao kome će ići koja pjesma.
Danas je to sve nekako iskomercijalizirano. Danas ti sve pjesme moraš nešto
plaćati, to su sada ta modernija vremena. Zaista je nevjerojatno da ja za
snimanje svog zadnjeg albuma nisam kompozitorima platila niti kunu.
Gledajući iz svoje
perspektive, je li lakše graditi karijeru danas ili je ipak to bilo nekada?
Ana: Nama koji
gradimo svoj glazbeni put u 21. stoljeću je svakako postojanje interneta ujedno
i otežavajuća i olakšavajuća okolnost. Zahvaljujući internetu i svim medijima
koji uz njega idu lako i brzo možemo predstaviti sve što radimo cijelom
svijetu, no istom tom brzinom stvara se zasićenje ogromnom količinom takvih
sadržaja zbog čega je teže izdvojiti se iz mase, ostvariti svoje mjesto i
zadržati ga. Sve ide nekako prebrzo i neprirodno. Nekad su se pjesme slušale i
imale vremena da dišu, danas nažalost sve ide prebrzo.
Tereza: U moje
vrijeme je bilo puno teže nego mladima danas, mi smo trebali proći sito i
rešeto. Danas treba malo stražnjice, malo prednjice, još se estetskim zahvatima
djevojke cijele izobliče. No ima još onih koji imaju pravi pristup glazbi. Ana
Opačak ima dobru bazu jer je dobar čovjek, ona je moralna, ona sebi neće
dozvoliti da izmijeni svoj fizički izgled.
Kvaliteta glazbe
nekad i danas? Kako gledate na stav glazbenih kritičara da je danas sve
„trash“?
Ana: Ne bih se
složila i ne vjerujem da bi pravi glazbeni kritičar sebi dopustio jednu tako
generaliziranu izjavu s obzirom na postojanje velikog broja izuzetno
kvalitetnih i talentiranih glazbenika. Problem je jedino taj što je pažnja
medija usmjerena u krivom smjeru. Mnogi kvalitetno i vrijedno rade i stvaraju,
ali ne dobivanju dovoljno zastupljenosti u medijima jer nisu dovoljno
„zanimljivi“ ukoliko se uz njihov rad ne veže ujedno i kakav trač ili po
mogućnosti skandal.
Tereza: Mi smo
uvijek jako kritički raspoloženi. Treba hvaliti i kuditi, ali nama je uvijek do
ovog drugog. I danas ima lijepih pjesama i dobrih pjevača. Ako imate dvije
uspješnice, vi ste puno napravili. Kada sam snimala album na francuskom jeziku,
mi smo odmah vidjeli koja je pjesma iskočila i koja će biti hit naspram
ostalih. Što se tiče glazbenih kritičara, danas taj posao rade dosta neuki
ljudi tako da to ne bih komentirala. No ima istine u tome da ljudi žele kruha i
igara stoga je takva vrsta glazbe uvijek u prvom planu, ljudi nemaju vremena
slušati dobru pjesmu.
Koliko pažnje
pridajete svom fizičkom izgledu, smatrate li da je to ipak važno u ovom poslu?
Ana: Tek onoliko
koliko je nužno potrebno. Ako govorimo o tim temama s glazbenog aspekta, važno
mi je da način na koji izgledam bude u skladu s glazbom koju prezentiram i da
nekako bude u službi te glazbe, a ne obrnuto.
Tereza: Čovjek
treba držati do sebe, obitelji i publike. Na sceni te ljudi slušaju i gledaju,
stoga je važno da si dotjeran. To je nekakvo nepisano pravilo da pokažeš
odjećom neko poštovanje.
Mislite li da se
šansona danas razvija na bolje ili gore?
Ana: Sve što se
razvija, ako se razvija, znači da se mijenja uglavnom na bolje, zadržavajući
neke osnovne karakteristike, ali ipak držeći korak s vremenom, poprima neke
nove karakteristike. Nadam se da će se to i sa šansonom dogoditi. Nadam se da
negdje odrasta neki novi Arsen koji će nam tek prirediti neke nove nezaboravne
šansone.
Tereza: Ona
postoji, ona je tu, ostat će zauvijek. Na ljudima je da izaberu. Meni nema
ljepšeg osjećaja nego kada ljudi koji su u problemu upale moju pjesmu i uživaju
u mojoj interpretaciji koja ih smiruje. To je neopisiv osjećaj koji vjerujem da
traje vječno.