Tisuće ljudi dolazi u Sinj, neki čak i bosonogi: “Našoj Gospi nosimo prvo zahvalu za sve, a onda i molitvu za dalje!”

Već danima rijeke ljudi teku prema Sinju, a svima je cilj svetište s oltarom Gospe Sinjske. Deseci i stotine tisuća dolaze pred sliku sinjske nebeske zaštitnice kako bi podijelili s Njom težinu u duši, zamolili je za milost ili zahvalili na primljenim dobročinstvima, koja Ona neumorno dijeli vjernicima, evo, već više od tri stoljeća. I tako je već mjesecima, posebno nakon što je prošle godine sinjska crkva uzdignuta na naslov papinske male bazilike. Na poklon nebeskoj majci stizali su vjernici iz svih krajeva Hrvatske i svijeta. Uobičajeno, što se više približavao dan Gospina blagdana, broj hodočasnika je rastao, a održana su i tradicionalna masovna hodočašća vjernika iz naselja koja pripadaju župi Gospe Sinjske te ostalih župa iz Cetinske krajine i s prostora Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.

– Krenuli smo sinoć u oko 21 sat iz mjesta Orguz pokraj Livna i došli našoj dragoj Gospi. Bilo nas je mlađih, starijih, puno smo molili, svi smo bili dobre volje. Gospi nosim zahvalu za sve što mi je pomogla, ali i molbe i nakane. Ponajviše za moju obitelj, roditelje, braću i naravno za naše drage pokojne – rekla nam je Marijana Šarić u društvu supruga Željka.

Najkraći opis Sinja za blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije je ljudski mravinjak. Mnoštvo vjernika odmaralo se u sinjskom parku te bi se kasnije okrijepili u gradskim kafićima, a umorni hodočasnici koristili su svaki slobodan kutak svetišta i dvorišta crkve da bi na koji trenutak sklopili oči nakon, u pravilu, cjelonoćnog puta.

I Karla Alatović iz Livna je potegnula do Sinja, zajedno s obitelji.
– Gospu Sinjsku, našu zaštitnicu štujemo više nego ikoga drugoga. Volimo ovaj dan kad dolazimo u Sinj. Gospa je za mene učinila dva velika čuda i zbog toga je štujem, a vjerujem da većina mojih sugrađana i ljudi iz Hercegovine dolazi i zbog toga što je Gospa došla upravo iz naših krajeva, iz Rame.

Uz red za ispovijed, kao prvu stepenicu hodočašća, red je i na dvorištu kod prozora na kojima svećenici, časne sestre, ali i vjernici koji su cijele godine u pripomoći sinjskim fratrima, zapisuju misne nakane.
– Nisam prije znala koliko je ozbiljno pisanje misnih intencija, ali kako sam krenula u to osjećala sam bol i svaki sretan trenutak tih vjernika i hodočasnika. Naravno da ne mogu biti tužnija od nekoga tko je izgubio svoje najmilije, ali ja to isto tako proživljavam. I smatram da mi svi koji zapisujemo mise moramo biti predani i ozbiljni u svom poslu. Ti ljudi stoje u redu kao da idu na ispovijed – govori Zdenka Filipović Grčić, Sinjanka, medicinska sestra, ministra trećeg franjevačkog reda.

– Bez obzira na posao u bolnici i puno ljudi koji dolaze za našu Gospu u velikom broju, meni ništa nije teško. Puno mi je srce kada vidim sve te ljude koji pješke dolaze u Sinj, poznate sportaše, osobe iz javnog života… Molim za svakog našeg hodočasnika.

Čudotvorna slika Majke Božje bila je najdragocjenije blago što su ga franjevci sa sobom ponijeli iz Rame, bila je utjeha i pomoć na putu do Sinja, potom preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. siječnja 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustipanu. Kad se, nakon nekoliko godina pročulo, da bosanski fratri imaju čudotvornu sliku, narod je tražio da se slika izloži na javno štovanje. No, u strahu su je redovnici, od moguće krađe, sakrili u kuću nekog Jure Bubičića u Velom Varošu. Jure je spremio sliku u ormar u sobi gdje nitko nije spavao, a predaja kaže kako su uz Juru, za tu skrivenu dragocjenost, znala tek dva fratra. Uz to prebivanje slike u kući Bubičić, vezan je jedan čudesan događaj. Domaćica i ostali ukućani, ne znajući ni za što, stavljali bi na ormar u kojem se nalazila slika, sad ovo – sad ono. Što bi god na ormar stavili, sljedećeg jutra našli bi na podu pa i staklene predmete, kao da je sve netko posložio. Čeljad se čudila i o tome razgovarala. Kad je to čuo i vidio domaćin naredio je da se na ormar ništa ne stavlja, a da pred njim neprestano gori uljenica.

Srce je franjevce vuklo kraju koji je bio blizak njihovom pa su prionuli na posao i sa sjeverne strane sinjske tvrđave sagradili mali samostan i crkvu u koju je Gospa stavljena 1691. godine i ostala je na tom mjestu do današnjeg dana. Sliku je iz Splita bosonog donio Ante Pletikosić, a kad je stigao nadomak Sinja, u naselje Radošić, redovnicima je javio pa su oni, zajedno s pukom, u procesiji izašli pred sliku.

U najpoznatijoj sinjskoj bitci, i sada slavljenoj pobjedi nad turskim osvajačem u kolovozu 1715. godine, braniteljima je ponestajalo baruta, ali i snage za daljnju borbu koja je trajala punih sedam dana, dan – noć. Svi koji nisu bili izravno angažirani u obrani bedema staroga Grada molili su pred slikom Majke od milosti i zazivali nadnaravnu pomoć. Molitva je uslišana uoči blagdana Velike Gospe. Umjesto još jednog jutarnjeg napada, Osmanlije su krenule put Livna odakle su i došli s namjerom osvajanja i zauzimanja kraja uz Cetinu. Jedan dio vojnika zadesila je bolest srdobolja od koje su naglo umirali. Branitelji su obranu slobode i poraz osmanske vojske pripisali zagovoru Majke od milosti koja se od tada časti kao Gospa Sinjska.

– Stigli smo iz Livna biciklama jutros oko 6 sati. Od gore nam je bilo lagano, ali povratak preko Vagnja bit će malo teži. Ovo nam je prvi put da smo došli biciklima, a na ideju smo došli prije par mjeseci na obljetnici mature i evo, na kraju je ispalo super. Našoj Gospi nosimo prvo zahvalu za sve, a onda i molitvu – kazao nam je Frano Vrdoljak s kćeri Nolom i sinom Rokom, te uz još nekoliko prijatelja na dvokolnim ljubimcima.

Gotovo pa sličnih pedesetak kilometara kao iz Livna, prošla je i mlada četveročlana ekipa iz Kijeva. Hodočasnički put ispričao je Josip Teskera.

– Sinoć smo krenuli iz Kijeva, stigli smo nakon desetak sati uz malo stajanja. Malo smo propatili, ali sve se to izdrži jer imamo jasan cilj, cilj dolaska pred Gospu uz molitve koje joj nosimo. Išli smo moja cura i ja, moja najbolja prijateljica i prijatelj i ovo je ta mala žrtva koju damo Bogu i Gospi svake godine.

Svake godine u Sinj malobrojnim fratrima u Samostanu, od kojih je većina ispovjednika i nemaju župe, jer su u starijoj životnoj dobi, u pomoć za ispovjedanje i podjelu pričesti na misama pristižu subraća iz svih dijelova Hrvatske. Većinom se radi o svećenicima koji korijene vuku iz Cetinskog kraja, ali i onima koji su jedan svoj dio redovničkog života proveli u župama nizvodno od Zadra. Jedan od njih je i mladomisnik Don Marko Koprčina iz triljske župe Grab, koji je prije mjesec dana u svom rodnom kraju proslavio mladu misu.
– Zapravo sam svoju prvu mladu misu proslavio 22. lipnja u Zemunu, a sada sam u kolovozu došao u svoj rodni kraj da sa svojom obitelji i prijateljima proslavim svoj najveći dan u životu. Bilo je emotivno, zahvalan sam Bogu, ostvario mi se dječački san. Lutao sam, tražio odgovore, a sada sam konačno sretan i ispunjen – govori nam don Marko.

– Puno sati ispovijedamo, umorimo se, ali nam je jako drago da su ljudi i dalje vezani za vjeru, crkvu i ovo naše svetište u Sinju. Puno je obitelji i mladih ljudi koji hodočaste i ne srame se svog kršćanskog identiteta i onda kad to sve vidim, ne bojim se za naš narod i domovinu.