Thompson u Sinju bio je za pamćenje, sve ostalo – za što hitniji zaborav!

Sinj je preživio okupljanje s više od 150 tisuća posjetitelja! Jedva, ali je preživio.

I postao tako i službeno grad stiješnjen na izoliranom položaju kojemu je postalo nemoguće pristupiti i iz kojega je jednako nemoguće uteći preko ona tri tanašna izlaza od kojih je jedan, bizarno, opremljen semaforima. Onaj u Dicmu. Infrastrukturno zaostajanje Sinja u odnosu na znatno manje i znatno neopterećenije sredine, pred i iza koncerta Marka Perkovića Thompsona na hipodromu, postalo je nacionalna sramota. Drzak i beskrupulozan je taj odnos Vlade Republike Hrvatske koja Sinj tretira kao slijepo crijevo državne prometne politike, tužan je taj odnos državnog vrha, žalosna je ta brzina reakcije na (sve)potrebnu brzu cestu koja će krenuti već na par kilometara od centra viteškog grada i tako Sinj prometno približiti Splitu i dovesti ga na razinu kakvu godinama zaslužuje.

I kad se uz tu prometnu katastrofu pridoda organizacijski kolaps, sve što će tisuće duša pamtiti nakon ponedjeljka navečer, svest će se na glazbeni spektakl koji je Thompson priredio. Spektakl koji je trajao tri sata, bez obzira što je početak kasnio jer je pjevač čekao i tog jednog, posljednjeg obožavatelja kojemu su na nekoliko sati život zakomplicirali organizatori i policajci. Nikad ažurnija komunikacija policije s građanima nije bila dovoljna da prekrije svu tu silnu nemogućnost da se od Sinja napravi grad bez gužvi, zatvori li se dionica ceste ili regulira protok prometa uz pomoć policijskih službenika. Nikad potrebniji, nakon koncerta, kad je sva silina svijeta krenula prema tri izlaza iz grada, organi reda i sigurnosti najviđeniji su bili u užem centru grada dok su izmrcvareni žene i muškarci lutali u pronalasku za kojim zalogajem i gutljajem pića, dok su bijesni i umorni tražili stolice iz ugostiteljskih objekata za odmor.

Odmor su poslije koncerta brojni pronašli u svojim limenim ljubimcima, a neka su vozila doslovce kilometrima pješačenja bili udaljeni od hipodroma. Prava je sreća što nisu zabilježene veće prometne nezgode, a bilo je onih manji, i to veliki broj. Najviše zbog gubitka koncentracije, i umora nakon cjelodnevne realnosti što se dogodila u Sinju. Realnosti da je 150 tisuća ljudi na jednom mjestu u tom malom gradu, a bilo ih je i više, kao da u Zagreb na jednu poziciju stavite milijun ljudi. Realnost koja se poput kule od karata jednim krivim potezom srušila već na ulasku na hipodrom kada su organizatori vip i fan-pit ulaz stavili uz rube ceste Put piketa, na križanju s ulicom Put Šumarije, i napravili ljudsku barikadu za one koji su kročili do ulaza za parter. Tih na parteru je bilo puno više od ovih u vip i fan-pit zonama.

Zbog toga su se brojni poklonici Thompsona odlučili riskirati sigurnost i zdravlje pa gradilištem jednog višenamjenskog sadržaja i dvorištima obiteljskih kuća tražiti alternativne pravce za izbjeći tu gužvu na glavnoj pješačkoj prometnici. Da stvar bude još gora, za uspjeti u tom poduhvatu, trebalo je preskakati i lateralni kanal kojim kroz sinjsko polje teče rijeka Cetina.

I ne, nije ovo tekst tih novinara koje oni zadrti Hrvati, s rukom na srcu kad zasvira himna, nazivaju crvima, ili kakvim drugim pogrdnim imenima. Ovo je tekst u kojem udar na domoljublje i vrijednosti domovine nije kada kažeš da sustav ne valja, da te iznevjerio i da nije bio spreman. Problem je što se društvo dovelo do toga da se treba obazirati, odgovarati i braniti se pred onima koji misle da vole Hrvatsku više i bolje od nekih drugih. Oni samo bolje prodaju verziju u kojoj sve štima!