Article

//www.dalmacijanews.hr/files/629cf64b18d1cba55a8b459c/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Odvjetnik koji je znao čemu će posvetiti život još kad ga je kao dijete odgajala baka: "Pravda rijetko nije dostižna"

Treba imati sreću, zdravlje, to svakako, ali često govorim ljudima da treba imati vjeru u sebe. I nije nitko hendikepiran ako mu treba 15 minuta više od njegovog kolege, treba nastaviti ulagati u sebe i to će kad tad doći na naplatu. Treba biti strpljiv, ali radišnost i upornost su dvije vodilje prema mojim kriterijima - poručuje odvjetnik
Neprestano nam se servira reality program. Televizijska je misija navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. Prepreke, napasti i izazovi svakodnevica je izlaganja sudionika. I obično to prati nagrada, novac, popularnost. Manje više svi imaju isti scenarij s pojedincem kojemu je cilj ostati posljednji.

U svijetu računa, proračuna, bilanci, u društvu prepunom ograničenja, rasporeda, rokova kao i satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća, nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost.

Iako tako lako upiremo prstom u drugoga, svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi da smo - nepravedni. Pravda i pravednost. Istjerujemo ih od rođenja, ali za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.

Da tomu tako nije dokazuje čak i prikaz pravde koja se često postavlja u lik žene koja u jednoj ruci drži vagu, a ima prekrivene ili zatvorene oči. Umjesto da jamči "pravdu za sve" ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči.

Od Crvenog i Modrog jezera preko Supetra do Splita

Svijet pravde i pravednosti već je četiri desetljeća "pod kožom" odvjetnika Vinka Ljubičića koji je kraj u kojem nebo ljubi Crveno i Modro jezero, zamijenio splitskim užurbanim ritmom. U svojoj je karijeri odvrtio na tisuće stranica spisa, aktivno sudjelovao na desetke tisuća raspravnih procesa i ročišta, a u svojem uredu primio na stotine tisuća stranaka.


- Sjećam se da sam bio 5.c razred, bila su tri peta razreda po 35 učenika. Danas je to spalo na iznimno malu brojku, neprepoznatljivu. Bio sam gore prošle subote i popričao sam s mještanima koji kažu da je u zadnjih par godina trend porasta djece. Daj Bože da se tako i zadrži. Pa i Runovići su vrlo blizu Splita, sat vremena prosječne vožnje, a za isto toliko vremena u srednjoj Europi samo voziš do radnog mjesta - govori čovjek koji je svojim djelovanjem postao eufemizam za splitsku odvjetničku scenu.

Od malih je nogu zacrtao da će mu životni poziv biti blizak ustanovi od koje mnogi bježe. Za pravdom vapimo svi, svi koji su dodirnuti bilo kakvom nepravdom, a kamoli ne oni koji su postali žrtve nepravde.

- Moj otac vrlo je mlad umro i nas petero je najviše odgajala baka. Inzistirala je na tome da svi moramo završiti školu i imati zanimanje. I tako, imao sam sklonosti prema ovakvom poslu, a i sestra starija tri godine je završila Pravni fakultet - priča Ljubičić koji je, kako kaže, vrlo brzo osjetio zov rada u privatnom odvjetništvu.

- I to kad sam se zaposlio prvi put, a bilo je to 1981. godine na Braču, u općini na Supetru. Državni posao, ja mlad, neoženjen, svaki drugi dan sam putovao tamo i onda sam shvatio da je to previše zatvoren krug poslova kojima bi se trebao baviti. I nakon 14 mjeseci nisam više mogao, išao sam od odvjetnika od odvjetnika, svi su bili susretljivi, a primio me je moj uzor u svemu, sada nažalost pokojni, Domagoj Matejčić. Kod njega sam bio i vježbenik.

A željeli su ga besplatnom parcelom i pomoći prilikom odabira kredita ostaviti na otoku...

"Ključna je vjera u sebe, a sve će kad tad doći na naplatu"

U života čije dimenzije, pravila igre, dužinu trajanja igre, sankcije i konačno i same pobjednike određuje netko drugi, Vinko je uz radišnost i upornost ostvario svoj ciljani put.

- Treba imati sreću, zdravlje, to svakako, ali često govorim ljudima da treba imati vjeru u sebe. I nije nitko hendikepiran ako mu treba 15 minuta više od njegovog kolege, treba nastaviti ulagati u sebe i to će kad tad doći na naplatu. Treba biti strpljiv, ali radišnost i upornost su dvije vodilje prema mojim kriterijima - poručuje odvjetnik u Splitu, kako ga oslovljavanju na sudovima.


U sudnici je prvi put aktivno radio na slučaju ometanja posjeda na Žnjanu, i to 1982. godine, a u radnom se vijeku nagledao svega, priznaje.

- Svakako mi se za života urezala jedna od crtica iz 1992. kada sam branio jednog od četvorice Splićana na suđenju u Sarajevu za navodni napad na Banovinu. Tada smo mi odvjetnici uz pomoć Kriznog štaba stigli na raspravu u vojarnu u Sarajevu, a na ulazu su zahtijevali da nas se kao odvjetnike pregleda. Mi smo to odbili, a za njih je to bio šok. Poručili smo im tako da nećemo podviti rep i da ne želimo pristati na kompromise. Tada je država bila u nastajanju, trebalo je imati snage. Nakon pola sata su nas pustili da uđemo  - prisjeća se u dahu.

Potresan predmet je bio slučaj Antonije Bilić u kojem je zastupao njezinu obitelj. Pokazalo se na kraju da je ta mlada cura ubijena na iznimno okrutan način.

I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam, ali, prema riječima eminentnog odvjetnika, treba vjerovati da je pravda dostižna, kako veli i poznata poslovica.
 
- Nekad pravda nije zadovoljena sudskom presudom, ali ako razmišljam da nije zadovoljena, onda ulazim posve defenzivno u spor ili parnicu, onda si limitiran i hendikepiran od početka. Vrlo opasno bi bilo razmišljati na takav način - govori Ljubičić.

"Rijetko pravda nije dostižna..."

Iako je...

- U javnosti uvriježeno da pravda nije dostižna, to su rijetki slučajevi. O pravosuđu kažu u narodu da je nepošteno i neopravdano, ali do te mjere da je postalo sramotno raditi u pravosuđu. No, vrlo je to odgovoran posao i nije to baš tako kako se doima, jer svako toliko u novinama izlaze slučajevi koji nisu okončani dva desetljeća. Ali, to je jedan predmet od njih tisuću i više, tako treba razmišljati - jasan je odvjetnik.


Često predmete sanja i prebire po mislima jer, kaže, teško je u odvjetničkom pozivu odvojiti profesiju od ljudskosti.

- Ako vas predmet ne dira, ako ne pristupite svakom ljudski i profesionalno, onda nema ni zadovoljstva s poslom, a naposljetku i uspjeha. Uspjeh je jedino kad razveselite stranku, kad je pravda zadovoljena, kad ste vi sigurni da ste napravili i dali sve od sebe da uspijete - izjavio je naš sugovornik.

Ima rituale koji ga opuštaju i od njih ne odustaje

Od sedam unuka, njegov Fran mu je jedini dječak, a Luce kraljica, smije se dok otkriva kako nije bio jednog dana na bolovanju u četrdeset godina rada. Tek što se svakog dana zbog "potrebe ureda" dobaci do obiteljskog stola.

- Između 13 i 14 obavezno sam na ručku. Kad nemam vremena, onda malo zloupotrijebim taj pojam "potreba ureda" pa provedem bar kratko vrijeme s obitelji kad već i poslijepodne radim - kaže. Ima još jedan ritual svojstvenom pojmu neobičnog čovjeka u običnom životu.


- Od početka lipnja pa do polovine listopada sam stalno na plaži. Moram priznati, ili sam ja to sebi umislio, da mi odlazak na more drži zdravlje tijekom cijele godine. I to svakog dana ujutro oko 7 i navečer u 20 sati, budem po otprilike 45 minuta.

Baš kako i danima traje sreća kad sretne dojučerašnje vježbenike.

- Nema dana kad ne sretnem nekoga na sudu ili u blizini suda na ulici tko nije bio moj vježbenik, ima ih više od dvadeset sada. I to je jedan od najvećih pokazatelja rada i pozitivnosti. Pa i moje dvoje djece su odvjetnici...

hr Sun Jun 05 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62af731218d1cbfb928b4653/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Ovo je priča o Mami s velikim M: Dijana je žena koja je u skrbi za sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete
Radovali su se njihovu dolasku na svijet. U obitelj su trebali stići blizanci. Bila je to njezina prva trudnoća i doživotni šok. Već ih je kaže vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 39. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem. Ono što je u kolovozu 1998. trebao postati najljepši dan u životu mlade majke, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Na porodu je jedan sinčić umro, a drugi rođenjem postao dijete sa stopostotnim invaliditetom.

Loše stvari se događaju u našim životima i u životima ljudi koje volimo. Traume, gubitak posla, smrt, financijski slom, bolest, patnja,... i jednostavno stvari više nisu u redu. Tako je to - život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli.

Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije?

- Ostavite ga, on će i ovako i onako umrijeti - riječi koje led krv u žilama. Rečenica koju je Dijana Aničić čula i nije vjerovala. I nije to bio kraj, slom svijeta, tek nevjerica sred toliko bešćutnosti i hladnoće.

I nije ovo tužna priča, baš suprotno. Priča o Mami s velikim M koja kroz život grabi svom snagom - za Duju. I druge roditelje koji imaju jednog svog Duju. Duju koji je postao kotač društva i otkrio svu surovost sustava koji prečesto ne brine o najranjivijim skupinama.

Pa zašto baš ja...?!

- Nakon carskog reza, ustanem se uz svu muku, izađem na balkon, pogledam prema nebu i zapitam se pa zašto baš ja. Gorčina unutar tebe. Kako polako dolazite k sebi, mijenja se percepcija na svijet. Kroz cijeli život, i to život od Duje na ovamo, prati te Božja providnost. Na jednu stranu se vrata zatvaraju, ali se automatski svjetlo pojavi na drugom dijelu i otvori druga vrata - govori Dijana Aničić, majka Duje koji 24 godine uveseljava, drma ovim svijetom i dokazuje da je sve moguće, premda su joj liječnici po porodu kazali kako neće dočekati ni sedmi dan.

- U cijeloj toj situaciji bilo je dobrih i loših ljudi, ali jako je malo ljudskosti i puno egotripa. Ni danas mi samo nije jasno ni objašnjivo zbog čega je teško reći da si pogriješio. Svi mi griješimo, prva ja, ali kad ne znam onda pitam, kad pogriješim i ispričam se - priča Dijana osvrćući se na odluku suda kako se dogodila liječnička pogreška pri porodu.

No, Tonija nitko ne može vratiti, a Duje je pri tom porodu zbog nedostatka kisika pretrpio teško oštećenje mozga.

- Nije mi bila namjera nekoga povrijediti, osuditi ili... Meni je bila namjera dokazati sve što se dogodilo i pomoći da se više ne događaju. Niti sam jedina, niti mi je jedinoj teško. Ja sam samo dovoljno luda da neke stvari izrealiziram. Možeš raditi koliko ti zakon dopušta ili koliko zakon daje - prisjeća se tih mučnih dana Dijana.

Ipak...

- Ludilo i bijes sam pretočila u borbu i netko mi je dao snagu za to. Ni sada ne znam jesu to ljudi koji ti daju ruku i snagu u pravom trenutku ili što drugo.

Nema cijene koju roditelj ne bi platio za svoje dijete

Nastala je tako udruga "Anđeli", simbol proboja svih birokratskih pravila i omogućavanja lakšeg života djeci s teškim tjelesnim invaliditetom i njihovim roditeljima. Jer nema te cijene koju roditelj nije spreman platiti za svoje dijete. No, kada je ono teško bolesno, cijena je tada astronomska.

Njezin anđel, prvi među jednakima, iako ne može ni govoriti ni micati udovima, ljubav koju osjeća prema svojoj Dijani pokazuje osmijehom.


- Kako kada sam rodila Duju nije bilo ničega za rehabilitaciju, a kako ja ne mogu trpjeti nešto što nije odmah i sad, krenula je priča s "Anđelima". Upoznavala sam roditelje s teškim dijagnozama, pričali smo, kopali i osnovali udrugu. Prvo smo bili klub roditelja pri udruzi UOSIS, a onda smo se odvojili - vraća se.

- Ne znam... Uvijek imaš nadu, uvijek tinja iako se osjećaš izigrano. Pa čak se i danas tako osjećam. Često se pitam zašto ljudi ne rade svoj posao? Ili zašto djecu nitko ne cijeni? Zašto ne postoji centar za rehabilitaciju za djecu? Država je u zakon stavila da medicinska sestra par sati u tjednu pomaže djeci i roditeljima, i to piše na papiru, ali fizički toga nema. Duje ima pravo i na fizikalnu terapiju, ali ni terapiju ne prima u stvarnosti - veli ova hrabra žena. Njezin dan, bolje ga ne opisivati jer dvije kartice teksta, što u novinarskom rječniku znači 3.800 znakova, bilo bi premalo.


Duji stigao poziv za upis u vojnu evidenciju i nastao - kaos!

Nagledala se Dijana svakakvih epizoda, gorko zaplakala kad je nitko ne vidi. Stigao je Duji čak poziv za upis u vojnu evidenciju...

- Od Hrvatske države sam naučila svašta očekivati tako da mi to nije bilo iznenađenje. Stvorio mi se poziv na vrata, a kad sam to objavila na društvenim mrežama, dogodio se kaos u javnom prostoru. I bila je to prava uvreda za mene, Duju i za cijelu populaciju sličnu njemu. Degradacija,... ma jedna katastrofa - kaže. Još veća je rodni list za nerođeno dijete. I to se dogodilo Dijani koja je bila i razlog za status roditelja - njegovatelja na državnoj razini.

Iako u danu rijetko kada uhvati slobodnog vremena, opuštaju je velika kava s hladnim mlijekom i druge male stvari.

 - Psihoterapija mi je ući u radionicu "Anđela" i proizvoditi jaja, balone, kutije... Ili šivati - veli pa dodaje:

- Za osamnaesti sam rođendan od bake dobila prvu šivaću mašinu i zarađivala sam tako šivajući. Sebi sam prvo, na ruke, sašila kratku haljinu. Baka mi je pokazala punat, ubacivanje laštrika, i nosila sam je... Polako sam na Bagatovoj mašini učila i učila. I sada imam istu mašinu, samo sada treba dosta stvari podvući Duji jer ne nosi sve u ranije određenim veličinama krpica.

U vremenima kada svi žele privući našu pozornost i kada je teško u moru laži, krivotvorina i imitacija pronaći nešto originalno i autentično, Dijana Aničić žena je koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invaliditetom našla životni smisao. Osobnu bol pretvorila je u borbu za svu djecu s invaliditetom. Jer dok djeca šute, roditelji ne odustaju. Roditelji su njihove ruke, noge, ali i glas.


hr Sun Jun 19 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62a643c218d1cb52798b45b5/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Gripe je punio čak sedam puta, a na karijeru mu je utjecao Mišo Kovač: "U životu kad dođete do nečega shvatite da je pravo vrijeme ono provedeno s prijateljima"

Zato se vraćam ondje gdje ne trebam paziti što reći, gdje mi je lijepo. Svijet je otišao u drugom pravcu, prenijelo ga je, napravio je krug i nije se vratio u normalu - kaže Dražen Zečić
U svim mitovima i legendama za doći do blaga, do bogatstva, junak mora proći kroz velika iskušenja i opasnosti. Ubiti zmaja, spaliti vješticu, poljubiti žabu. I onda oženiš princezu, a njezin ti otac preda kraljevstvo u ruke. Nikada to nije bilo lako, a brojni su i stradavali na tom putu do visokih pozicija.

Odlučno, s puno osjećaja, pronicljivo, onako kako samo on zna, stigao je Zeko na vrh među stotine obožavanih likova. Premda, čim se ovdje malo digneš, njih deset te gleda ugaziti, a on se digao visoko, najviše moguće, a opet ostao uspravan i svoj.

Ova nas kultura naprosto gura prema bogatstvu, nudi nam ga u svim oblicima i na sve moguće načine. Stimulira se stjecanje. I natjecanje. Lijepo je, kažu, biti bogat. Dobro je, kažu, imati, poglavito više od drugih. Ako nemaš onda ni ne vrijediš, ali da je neprocjenjiva vrijednost imati samo jednu imenicu, i to u množini, jasno je čovjeku koji je u svom tri desetljeća dugom glazbenom vijeku ostavio snažne tragove među crtovljem i notama. Prijatelji, prijatelji, prijatelji.


Klis je bio u turskim rukama, Split u mletačkim, a u Zečiće nije mogao ni vodovod dok Dražen s prijateljima nije poručio da je dosta čekanja.

- Prvi put sam tada nazvao svoje prijatelje i zamolio da pomognu, samo da dobijemo vodovod u dijelu Blata na Cetini koji ga nije imao. Zapravo smo koncertom željeli poručiti odgovornima da Cetina napaja otoke, mi je gledamo s prozora, a nemamo vodu - govori Dražen Zečić koji je u vode glazbe krenuo neslućeno sa svega par godina.

Prestao trenirati u Hajduku i posvetio se pjesmi

- Kad sam imao 4,5 godina onda su mi mama i tata govorili da otpjevam nešto za goste jer sam strašno volio pjevati. Uz to sam i volio nogomet, i on mi je nekako bio prvi jer u Splitu si onda mogao igrati u Hajduka ili, ako te ne prime, onda ideš na neki drugi sport. Ako ne igraš u Hajduka onda si "otpadnik". Tako je bilo i sa mnom. U jednom trenutku mi se dogodio zdravstveni problem, nakon tri godine vježbanja nisam išao na neko putovanje, razočarao sam se i odlučio sam pjevanje izgurati do kraja.

A trčao je cross za školu, a bio je na gimnastičkom i atletskom natjecanju.

- Moja generacija su Slaven Bilić i Toni Kukoč. Kasnije smo svi mi otišli nekim drugim putem, ali je to bila dosta uspješna generacija zdravih glava bez obzira u kojem smo polju - kaže ovaj kantautor koji je poguranac u karijeri dobio kada je Mišo Kovač uzeo njegove tekstove. Mladić koji je frizurom nalikovao na Bobbya iz grupe Boney M, putem do zvijezda u niskom je startu krenuo na festivalu "Mladosti moja raspjevana", sa svega 13 godina.

- Subotom bih dolazio na selo, onda su mi se prijatelji, rođaci i susjedi trudili voziti me na natjecanja, i onda su me htjeli pogurati jer je tata bio politički zatvorenik. Kupovali su karte i glasovali jer su postojale tri nagrade publike i jedna žirija. I eto, dobijem ja drugu nagradu publike, nagrada je bila gramofon kojeg mi u obitelji nismo imali i onda kad su doznali o čemu se radi, ostao sam bez gramofona jer su okrenuli i stavili tri nagrade žirija i jednu nagrade publike - sjeća se Zeko kroz smijeh kojeg su, greškom, čak pokušali umiroviti prije nekoliko mjeseci.


Znate kako je to - kada se neke riječi izostave, rečenice skrate, ili se nešto snažno sugerira bez zle namjere, u javnosti se pojavi priča koja se proširila kao lavina, ali - lažna.

Pobijedio na festivalu i stekao neprijatelje

Istina je stoga da je gigantskim koracima naprijed koračao poslije 1993. godine i pjesme "Govore mi mnogi ljudi" s kojom se popeo na tron Melodija hrvatskog Jadrana.

- Sjećam se da je za snimanje dugo trebalo čekati za uhvatiti termin u studiju. Kad sam izdao tu pjesmu, na Festivalu je pobijedila i onda sam stekao navodno puno neprijatelja u životu. Ne znam zašto, ali sam sam sebi to objašnjavao da postoji doza ljubomore, ali ona treba biti za borbu na estradi, a ne zato što mrziš nekoga komu ide bolje u jednom trenutku - veli čovjek koji je dvoranu Gripe napunio čak sedam puta.

- U životu kad dođete do nečega shvatite da je pravo vrijeme ono provedeno s prijateljima, uz druženje, pršut, vino, spačke... Zato se vraćam ondje gdje ne trebam paziti što reći, gdje mi je lijepo. Svijet je otišao u drugom pravcu, prenijelo ga je, napravio je krug i nije se vratio u normalu. I još nismo sigurni hoćemo li ponovno cijeniti neke male stvari - odgovora Zečić na pitanje o rodnom mjestu njegove majke i oca. Ondje suši pršute, nareže ih kad je s prijateljima. Spominje rođake Boru, Ivana i ostalu ekipu iz Zečića.

Za gušte zaigra i nogomet.

- Uvijek sam nervozan kad je neko događanje. Moram pobijediti na nogometu, a na koncertu želim da je ljudima dobro. Imam to u sebi, kad izgubimo taj dio onda se ne treba baviti ni sportom ni pjevanjem - u dahu je izgovorio. Pa nastavio.

- Braća Ante i Željko su bili bolji od mene u nogometu. Kasnije sam se ja ipak najviše reklamirao jer sam se bavio estradom i jer sam bio dio Split Starsa pa me onda valjda zbog toga vežu uz balun.

Nakon trideset godina radnog staža na pozornici Dražen Zečić priželjkuje mir, zamišlja više vremena sa svojom suprugom Boženom, kćerima Antonijom i Mijom i sinom Petrom, a u javnosti je nekad, kaže, bio preslužben i sada mu to više nije potrebno. No, ono čega ljudima nije dosta jesu Draženove pjesme.


- Ne mogu vam objasniti svoj osjećaj. Kada igrate nogometnu utakmicu, i date 99 posto od sebe i na kraju je izgubite, a da nitko ne zna na koji način. Tako ni ja nisam nekad zadovoljan nastupom, nekad budem depresivan, ali znam ipak da sam dao cijelog sebe - priznaje persona velikog srca, kralj zabave svih generacija.

Nepobjediv u briškuli i trešeti, prije koncerta - moli

Nepobjediv je, kažu, u igranju briškule i trešete koje često zaigra u garderobi prije koncerta sa svojim bendom, a ritual prije izlaska pred publiku je i desetak minuta molitve. Ima ipak i smiješnih scena s koncerata.

- U Ljubljani sam svirao, orkestar je već krenuo s glazbom i penjem se ja tako na pozornicu, a tapeta je bilo viška. Ne vidim od svjetla, zapnem i zaplivam. Taman sam u to neko vrijeme operirao i koljeno i srećom nije bilo težih posljedica, izbjegao sam pad a da sam pao svi bi rekli da sam pio. No, baš tu noć nisam ništa popio.

Kaže kako postoje dvije vrste ljudi - grješnici koji za sebe kažu da su pravednici i pravednici koji kažu da su grješnici. Sebe drži za grješnog čovjeka koji se trudi u životu biti bolji.

- Nogomet igrate za svoj gušt, ali kad život posvetite jer znate da će netko doći uživati u vašem potezu, onda pazite koliko pijete, koliko trenirate i slično. Tako je i u mom životu. S glazbom živim 24 sata, moja obitelj je žrtva toga, ali dok mi oni daju podršku, ima li što ljepše na svijetu...

hr Sun Jun 12 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6293ff0118d1cb52428b45ba/80
Foto: Ivana Ivanović / DalmacijaNews

Zore je bez kalkulacija, srčano i temperamentno osvojila srca snažnim glasom i emocijom i za života postala legenda

Najmirnija je Zorica kada je Joško s njom na pozornici, za nju najbolji klavijaturist na svijetu, s kojim se jednim pogledom i gestom dogovori na sceni - kao u briškuli
Naš se svakodnevni život odvija između onog izgovorenog i napravljenog. Između naših riječi i djela. Svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine jer izgovorena riječ postala je fetiš. No, opet postoje ljudi i koji jako malo govore, ali zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da - njihova djela govore umjesto njih. Ili tek ispjevani stih.

U svijetu kad smo svi ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo, postati legenda za života i ljestvama se uspeti do glazbenog vrha zbilja je izniman pothvat. Nevjerojatan podvig kojeg je bez kalkulacija, srčano i temperamentno ispisala Zorica Kondža jer - obožava ono što radi.

I to prenosi na publiku svih generacija snažnim i jedinstvenim glasom, osjećaj svake note i emociju, glasom koji ju je svrstao u kategoriju bezvremenskih. Malo je onih koji mogu reći da istim sjajem traju toliko dugo, bilo u liku mlade buntovne rokerice ili dive koja uživa u baladama. I nije sve od dana mladosti krenulo putem notnih crtovlja.

- Mladi ljudi stalno nešto žele kopati, čeprkati, ući u svijet nepoznanica i u mladosti nešto otkrivati pa sam i ja imala te avanture. Voljela sam biologiju i arheologiju, iako sam bila rođena s glazbom. Ja naprosto nisam mislila da pjevam nešto naročito dobro premda sam pjevala u društvu i nisam razmišljala o nečem većem. Nikad nisam sanjala da ću biti pjevačica koja će se popeti na pozornicu i dobiti pljesak nepoznatih ljudi - govori Zorica.

Ali...

- Dogodilo se sa 16 ili 17 godina. U to vrijeme mi je Goran Taraš rekao da mu treba pjevačica u bendu, a ja sam pristala samo da ga se riješim. Prvi nastup s grupom "Novi dan" bio je u Kostanjama poviše Omiša i dobro ga se sjećam i danas. Znam da sam umirala od straha, doslovce nisam znala što je mikrofon, a bojala sam se i da me netko ne bi gađao jajima. Nakon prvog aplauza, kad sam vidjela da su ljudi oduševljeni, bilo mi je drago, jedan lijepi doživljaj - priča. I zakotrljalo se.



Mi bez publike ne možemo voditi koncert

U više od tri i pol desetljeća karijere, i bez obzira koliko proteka vremena bilo između nastupa, Zoricu s pozornice isprati dugi aplauz. Ta ljubav publike za Splićanku s impresivnom karijerom, koja je uzlaznu putanju imala uz ultimativne note, razlog je što i danas ima tremu. Pozitivnu tremu.

- Ma svatko normalan tko dolazi ispred ljudi, osjeća se kao da je tu prvi put. Nama glazbenicima su tako karte posložene jer vrlo rijetko pjevamo na istom mjestu već na drugim pozornicima, ambijentu, i pred ljudima, a onda i energiji koja vas nosi. Mi bez publike ne možemo voditi koncert, mi možemo pjevati i svirati, ali publika je ta koja vas vodi. Tako i ja napravim popis pjesama za nastup, a niti jedan nije bio da je išao kako sam ga ja zamislila.

Nije baš da je Kondža mogla predvidjeti i da je struja protrese na koncertu u Kninu.

- Naravno, nepredvidive stvari... Kad prođe puno godina te su situacije smiješne, a onog trenutka u kojima su se dogodile bile su borba. U Kninu zgrada nije imala uzemljenje, dotakla sam gitaristu, i mene je počelo tresti. Imala sam osjećaj da svijetlim i kao da mi se samo kostur vidi, ono kao u crtanim filmovima. Nakon dvadesetak minuta me uhvatio šok i tada sam iskrenula stol u garderobi. Bitno je da sam se ispraznila od tih naboja i preživjela. 

Niti da joj peta štikle ostanu "zarobljena".

- Bine obično budu s daskama koje nisu lijepo posložene jedna do druge pa se stvore procijepi, a onda i nevolje za pjevače. Štikla mi je zapela par puta, a tu seriju otvorio je Splitski festival. Valjda su se tada i u publici pitali što više stojim na bini, Oliver Mlakar nekoliko je puta pozivao publiku da me pozdravi pljeskom - smije se popularna Zore.


Jednim pogledom i gestom se s Joškom dogovori na sceni

Nepredvidivost je ključan detalj i u priči koja počinje i završava u Jošku, a presudan faktor ljubavno glazbene štorije bio je Dino Dvornik

- Dino je Joška doveo u kuću i tako je sve krenulo. Bio je strašno duhovit i šarmantan. Često me pitaju je li muž glazbenik plus ili minut u životu, a ja sa sigurnošću, dvjesto posto, mogu reći da je veliki plus - što na životnom, što na glazbenom putu. Mi smo Dalmatinci, temperamentni, često razmijenimo mišljenja, istražujemo... On je vrhunski klavirista i autor, a i u životu je, kažu, lakše shvatiti ženu koja pjeva - veli.

Najmirnija je Zorica kada je Joško s njom na pozornici, za nju najbolji klavijaturist na svijetu, s kojim se jednim pogledom i gestom dogovori na sceni - kao u briškuli.

Donedavno okružena četvoricom muškaraca, supruga i trojicu sinova, danas je na obiteljskoj vagi još jedna ženska snaga. Njezini Luka, Toni i Ivan opijeni su glazbom. Čudan i čudesan je taj genski materijal.

- Prije neko sam vrijeme bila kraljica majka, jedina žena u kući, a onda je stigla nevjesta i sada smo dvije. U šali kažemo da nas se čuvaju. Ono što mi je svakako danas lakše je da mogu više raditi, zadnjih desetak godina je zapravo tako, jer su mi sinovi porasli i ne moram im se toliko posvećivati. Ali oni svakako znaju da je svaka njihova sreća i moja sreća - iskreno priznaje pjevačica koja govori da nikad nije razmišljala postati zvijezda. 

- Cilj mi je bio biti obiteljska osoba, sa suprugom i djecom, putovati i raditi štošta drugo. Nisam se željela baviti jednom stvari. Volim druženja i ljudi, jasno je da svi imamo jedan život i onda ga treba živjeti punim plućima - u dahu priča.


Jedini i ispravan put je kvaliteta

U eri smo, kao ni jednoj do sada, u kojoj vlada prava inflacija riječi pa nije čudno da je Zorica dobila epitet pjevačice balada iako dobar dio njezine karijere nosi glazba bržeg ritma.

- Iako moram i sama nekako priznati da su mi balade za nešto draže pjesme od brzih. Pa i balada "Zauvijek" pobijedila je s duplom krunom na Splitskom festivalu što znači da su i ljudima puno draže srcu - kaže Zorica i dodaje.

- Bilo kako bilo, Joško i ja želimo publici prezentirati kvalitetu. Kroz godine rada vidjeli smo da je to jedini i ispravan put.

Ispravan put kako je okarakterizirala i odbijanje inozemne karijere, i to čak u tri navrata.

- Da sam ostala u inozemstvu, onda ne bi imala druge radosti. Vjernik sam i mislim da me Bog voli i da je ispunio sve što sam htjela i što je smatrao da je dobro. Čudne okolnosti su bile da nisam ostala u Londonu, Americi ili Njemačkoj, ali od te tri države mi je najviše žao Münchena jer mi bio nekako blizu, a ni danas odlazak tu nije prezahtjevan.

Jer u vrijeme modernih čuda, pjevačica sa zapanjujućom genezom, nije se zadovoljila cupkanjem u mjestu. Koliko god ono bilo ziheraški komotno i financijski isplativo. Kad se sve zbroji i oduzme, jedina stvar bez koje ništa od svega ne bi bilo moguće poprilično je jednostavna.

- Ne bih mogla bez ljubavi, bez svega drugog se može.



hr Sun May 29 2022 22:11:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/628a88d618d1cb3c218b45e1/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Sportaš koji je svoju ranjivost, dijagnozu nastalu u majčinoj utrobi, pretvorio u trenutke koji intrigiraju i nadahnjuju: "Neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem!"

"Zahvalan sam roditeljima do neba što nisu kao većina drugih držali svoju djecu s invaliditetom u četiri zida i govorili im što ne smiju napraviti i dodirnuti. Mene su moji pustili u nekom normalnom obliku da odlučujem sam. Roditelji su mi bili glavni da postanem dobar sportaš, ali nadasve osoba"
Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire. Zaključavamo ih, zatvaramo, čuvamo. Svi to čine.

Često okrećemo ključ u bravi, baš kad ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo. Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo - lošeg zdravlja, ovisnosti i razočaranja, naših nadanja i neostvarenih snova.

Životna sidra često naiđu na oluje, nalete na poteškoće koje valjaju lađu, a onda i kada curi na sve strane, kasno je vikati i pozivati pomoć. Dino Sinovčić svoju je ranjivost, dijagnozu nastalu u majčinoj utrobi, pretvorio u trenutke koji intrigiraju i nadahnjuju. Stvorio je nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg.


Jer mi ne znamo što imamo. Jer ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, a talente je samo nekad trebalo iznijeti iz prašnjavih škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na geografskim kartama, ne znači da se ne moramo osjećati velikima.

Od rođenja uz bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova

- Nisam nikada mislio da ću biti vrhunski plivač i sportaš. To tako krene. Kad probaš, onda vidiš jesi ili nisi. Roditelji su me odveli na plivanje, jednom tjedno smo bili na bazenu, shvatili smo da mi to ide dobro i poslije je išlo samo uzlaznom putanjom - govori Sinovčić kojemu je od rođenja dijagnosticirana bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova, u medicinskom rječniku nazvana Arthrogryposis multiplex congenita.

- Kad sam krenuo trenirati s drugom djecom koja nemaju invaliditet, shvatio sam da im mogu parirati. Osjećao sam žar borbe, nekako sam želio biti bolji od drugih. Naravno, nije baš svaki puta išlo za rukom, ali svi ti neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li to, nekako sam se time vodio. I tako su došli individualni treninzi sa Slobodanom Glavčićem, i tu priču gradimo od početka do danas zajedno - veli čovjek koji pokazuje da razlika mora biti i jest samo poticaj da iskušamo vlastite granice.

I to u svega trideset godina koliko nosi na leđima. Tri puta manje toliko trebalo mu je da u vitrine pospremi pet odličja sa svjetskih i europskih smotri - od bronce u Reykjaviku 2009. godine pa preko europskog zlata u Dublinu i svjetskog vrha u Londonu do srebra među europskom elitom u Madeiru i bronce na Paraolimpijskim igrama u Tokyu.



Bolest mnogo toga odnese, ali i donese. Od ljudi stvori nadljude, a od obitelji prave male vojske.

- Zahvalan sam roditeljima do neba što nisu kao većina drugih roditelja držali svoju djecu s invaliditetom u četiri zida i govorili im što ne smiju napraviti i dodirnuti. Mene su moji roditelji pustili u nekom normalnom obliku da odlučujem sam. Da tako nije bilo, danas mi vjerojatno ne bi ni razgovarali. Oni su mi bili glavni da postanem dobar sportaš, ali nadasve osoba - priča Dino kojemu je sportski duh tijelom prostrujao još 2004. godine. Duh koji ga nanovo goni da živi život u punom gasu i uvijek jednakim žarom.

Sanjao sam postati svjetski prvak. A tada su očekivanja porasla

- Radio sam sve što sam htio, igrao se s prijateljima u dvorištu, igrao nogomet, branio, sa 18 godina položio vozački, neke normalne stvari - nastavlja.

Skromno priznaje kako mu je trenutak za pamćenje bio kada je hrvatska himna odjeknula Londonom, i to nakon što je osvojio zlatnu medalju na 100 metara leđno na svjetskom paraplivačkom prvenstvu.

- Lagao bih da sam rekao da mi je olimpijska medalja bila cilj, sanjao sam postati svjetski prvak. I kad sam to postao 2019. godine, očekivanja su porasla - smije se.


Što više osoba s invaliditetom uključiti u svijet sporta, njegova je prešutna želja, jer iako nisu svi vrhunski sportaši i nemaju predispozicije za uspjeh, govori, svatko si može priuštiti rekreaciju dva do tri puta tjedno.

- Prije me okolina gledala s nekakvim sažaljenjem, a sada me valjda više ljudi poznaje. Prije bi otišao i do Rive, odmicali bi se od mene, i vjerujte da se nisam baš ugodno osjećao. Sada je situacija drugačija, sada smo gotovo pa ravnopravni članovi društva i ta ljestvica iz dana u dan je sve viša - kaže.

Zato što svatko ima neke svoje potrebe i svatko od nas ima nekih svoj problem i križ. Dino je svoj kapitalizirao.

- Stalno mi govore da sam presposoban za zdravstvenu dijagnozu koju imam, ali sam morao za to sebi u glavi dokazati kako mi ništa nije problem. Ako nešto i ne mogu učiniti, pitam slučajne prolaznike. Najgore je stajati i ne pitati - životnu lekciju i nama čita ovaj mladić.

Bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja

Žalosti ga što u šetnji Rivom i dalje vidi tek nekolicinu osoba u invalidskim kolicima. Iritira ga kad zna da je razlog tomu tek strah ili razmišljanje da je sramota što nisi sposoban hodati na vlastitim nogama.

- Da smo o pristupačnosti razgovarali prije šest godina, Split bi imao u imeniku jedinicu. Nisi mogao nigdje doći u instituciju ili trgovinu, nisam se mogao popeti ni na trotoar, prijeći cestu na semaforu ili otići do užeg centra grada. Sada je situacija znatno drugačija. Prilagođavao se uži dio grada, a onda se sve širilo. Sad se normalno može kretati Blatinama i Gripama, kao i Marmontovom ili drugom ulicom u centru - prepričava. Jer bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja.

Osim u vodi, inspiracija drugima je i na košarkaškom terenu.

- Prije desetak godina sam potegnuo do Vodica, ondje je postojao košarkaški klub. Zavolio sam igru pod koševima na prvu. Kao igrač sam sazrijevao, bio sam sve bolji i bolji i onda sam Ivanu Dabi i Svenu Maretiću predložio da osnujemo klub u Splitu. Bilo je to 2017. godine. Tada sam barem smanjio putni trošak od stotinjak kilometara u jednom smjeru - ne gubi smisao za humor Dino.

Na treningu, tvrdi, nekad pogodi i desetak "trica", a onda dva tjedna ne uspije ni blizu obruča.

- Mnogo vremena provedem i u igranju igrica na računalu. Pročitam i neku dobru knjigu, kako stignem, ali opušta me film ili serija. Košarka me opusti, ali na kraju ispadne da se više umorim na košarci nego na plivanju. Košarka mi je zapravo gušt... - kaže.

I plivati iz dana u dan, kaže, iznimno je naporno, ali postotci sreće, volje, upornosti i vedrog duha debelo su teži na životnoj vagi od tog umora. Nevjerojatna snaga i ljudska borba Dina Sinovčića dokaz je da su naši veliki problemi zapravo mali. I to sve tako stvarno i vidljivo u jednom bazenu. Bazenu u kojem su svi jednaki, u kojem se gledaju mogućnosti, a ne nedostatci.

hr Sun May 22 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi

Pročitajte još . . .