Kapetan Dragan: Nisam agresor, branio sam Jugoslaviju!

Niti najmanjeg incidenta nije bilo danas u zgradi splitskog suda, gdje je započelo suđenje Draganu Vasiljkoviću. No, unatoč ozbiljnosti slučaja i teškoj optužbi – kapetan Dragan se tereti za ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika – događale su se pomalo bizarne situacije…

Za početak, kako je suđenje započelo pod specijalnim sigurnosnim mjerama te su svi morali proći kroz glavni ulaz, pred vratima suda je oko osam i pol sati nakratko “na suhom” ostao sudac Bruno Klein. U prvi mah mu naime osiguranje nije dalo ući na vrata za zaposlenike suda. Što je u principu i u redu (u “fili” pred vratima se osim brojnih novinara našlo i tužitelja recimo), no nezgodno je u cijeloj situaciji to što je Klein član sudskog vijeća koje sudi – kapetanu Draganu! To se ipak brzo razjasnilo, zahvaljujući “domaćim” pravosudnim policajcima koji poznaju situaciju. Pojasnili su brojnim kolegama koji su stigli kao ispomoć na osiguranju da bi suca Kleina ipak trebalo propustiti po hitnom postupku.

Nešto kasnije, u samoj sudnici, dok je Dragan Vasiljković pomalo preuzimao cijeli “show” svojom reminiscencijom događaja iz Domovinskog rata, ali i puno prije te poslije agresije na Hrvatsku, još jednom je postalo jasno koliko je važno poznavati okruženje. Jer, da su kojim slučajem na njegovoj braniteljskoj klupi bili lokalni odvjetnici, sasvim sigurno bi mu savjetovali da prekine govor u kojem žali za Jugoslavijom i “stranim plaćenicima te domaćim izdajnicima koji su oteli i njegovo more”. Takve tirade sasvim sigurno nisu naišle na odobravanje troje sudaca profesionalaca, pored Damira Romca kao predsjednika vijeća, Maria Majić te umalo okašnjeli Bruno Klein.

Sama glavna rasprava je započela uobičajeno – tužiteljice su pročitale optužnicu, Dragan Vasiljković je izjavio kako je razumije te je na pitanje osjeća li se krivim odgovorio:

– Apsolutno ne!

“Obrana nema namjeru dokazivati nevinost”

U uvodnoj riječi zastupnice optužbe, Živana Beroš i Sanda Pavlović Lučić, de facto su ponovile tekst same optužnice, niti malo inovativnosti i izlaska iz pravničke terminologije. Branitelji su na drugoj strani bili puno inspiriraniji: Tomislav Filakovac konstatirao je kako “obrana nema namjeru dokazivati nevinost…”

– Svak je nevin dok mu se ne dokaže suprotno, a uostalom teško je dokazivati da netko nije kriv. Mi ćemo osporavati dokaze tužiteljstva i tako osporiti cijelu optužnicu, unakrsnim ispitivanjem svjedoka aktivno braniti optuženog. Status i svojstvo u vojsci ne može se temeljiti na svjedocima i personalnim iskazima, osoba zapovjednika mora biti pisano imenovana na tu dužnost i sasvim je svejedno da li je u pitanju praravojna organizacija ili vojska. – dio strategije obrane otkrio je Filakovac, da bi o tome detaljnije govorila Slađana Čanković, također odvjetnica iz Zagreba.

– Nećemo suditi apstraktnim istinama i poraženim ideologijama, nego konkretnom pojedincu. U optužnici se ne navode konkretna imena, kome je točno optuženi što naložio, a tužiteljstvo u deset godina istrage nije bio u stanju provjeriti druga imena i osobe o kojima su govorili neki svjedoci. Protiv Dragana Vasiljkovića je obustavljena istraga u Zadru, i Haški tribunal je odustao od optužbe, a mi smo se obratili Vijeću UN-a za ljudska prava jer je već više od deset godina u pritvoru, najveći dio u Australiji. Vasiljković je možda idealist, nije zauvijek emigrirao u Australiju već se vraćao te ga je rat zatekao u Beogradu gdje se kao profesionalni vojnik, motiviran teškim scenama, uključio u rat. Struktura njegove ličnosti pokazuje da nije mogao izvršiti agresiju na druge narode, bio je i sudionik u rušenju režima Slobodana Miloševića,… – između ostalog je u uvodnoj riječi kazala Čanković.

No, to je tek bila uvertira, jer je kapetan Dragan idućih pola sata – briljirao.

– Činjenica je da je mene vrh hrvatskog pravosuđa prije 11 godina proglasio ratnim zločincem, ja sam više od deset godina u zatvoru bez presude i dokaza. Pa nisam nepoznati, anonimni zapovjednik, valjda bi se kroz to vrijeme javili i drugi svjedoci. To što nisu postojali dokazi i svjedoci nije spriječilo optužbu da kreira svoje dokaze i lažne svjedoke, optužnica je komična, bezočna i bezobrazna, a ljudi koji su je podignuli nemaju samopoštovanja… – tek se zagrijavao Vasiljković i unatoč prvom dojmu – u sudnicu je ušao u pratnji četiri pravosudna policajca, prilično mršav te je djelovao kao starčić – postajala je sve očitija vojna prošlost kapetana Dragana.

Zaustavio ga je sudac Romac od daljnjeg vrijeđanja, no krenula je kuknjava druge vrste.

“Ovo je sve jedna montirana priča”

– Ja sam stvarno volio Jugoslaviju, kao i većina običnih ljudi, a mislim i 30 posto Hrvata. Jadransko more je bilo i moje more koje su mi neko zlotvori oteli, domaći izdajnici i strani plaćenici su izvršili agresiju na Jugoslaviju. Ne poznajem niti jednog Srbina koji je s puškom radio na Velikoj Srbiji, i nitko od vas ne zna, ovo je sve jedna montirana priča! – nastavio je Vasiljković, govoreći o lažnim svjedocima te kako je ponosan na svaki minut proveden u ratu. Iako je shvatio poantu pa je umanjivao svoju ulogu u paravojnim postrojbama te utjecaj na oficire JNA, ipak mu je “pobjegla” izjava kako je “ponosan na svoje knindže”.

– Nisam agresor, branio sam svoju Jugoslaviju, nisam počinio nikakav zločin, ovjde je zločin jedino prema meni. – zaključio je svoj govor.

Po optužnici se tereti da je kao zapovjednik Alfi tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u zatvoru na kninskoj tvrđavi, ali i u veljači 1993. godine u Bruškoj kod Benkovca, dozvoljavao mučenje i ubijanje zarobljenih hrvatskih policajca i vojnika te sudjelovao u tome, kao i da je u srpnju 1991. godine u Glini dogovorio sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA napada na policijsku postaju i prigradska naselja. Tijekom napada je iz vatrenog oružja ubijen civili te njemački novinar Egon Scotland.