Bravo, Majstore: Mladi smo i željni dokazivanja, možemo samo obećati žestoku borbu za svaki bod!

RNK Split je u novu sezonu ušao s najmlađim stoperskim parom u ligi: čine ga Amir Rrahmani i Ante Majstorović, obojica su 21-godišnjaci, no to se niti malo ne primijeti na terenu, barem ne u prve tri utakmice koje su do sada zajedno odigrali. Rrahmanija smo već predstavili, radi se o najperspektivnijem albanskom igraču, a danas ćemo pozornost dati Anti Majstoroviću, mladom Hercegovcu porijeklom iz Drinovaca, igraču koji već četiri godine ima ugovor sa Splitom, a ove sezone konačno je došlo i njegovih pet minuta. 

Majstorovićev put do Parka mladeži kretao se od Drinovaca, pa preko Vinjana i Imotskog, dugo je čekao na svoju priliku, a sada kada je došao do nje, ne namjerava je ispustiti. U prve tri utakmice odigrao je, kako mu i sugerira prezime – majstorski, bez greške, a time je samo potvrdio da Split u njemu ima veliku perspektivu. 

Za početak smo ga zamolili da nam kaže nešto o svojim nogometnim početcima. Svi znaju da je bio kapetan Imotskog u sezoni kada se klub iz Gospinog doca vratio u Drugu HNL, zbog toga mnogi misle kako je Ante iz Imotskog, međutim njegovi korijeni su malo dalje, preko granice, u Hercegovini. 

– Da, gotovo svi koji me dobro ne poznaju misle da sam Imoćanin, ali ja sam iz Drinovaca, tamo je i započela moja karijera u prvom razredu osnovne škole. Klub se zvao Boljava, ali nije to bilo ništa ozbiljno, mali seoski klub koji više ne postoji. Tamo sam bio do 11-te godine, a onda sam prešao u Vinjane gdje sam bio do kadeta. U kadetima sam se zajedno s Antom Rebićem i još nekoliko odazvati pozivu Imotskog. Bila je to jako dobra ekipa, malo nam je nedostajalo da uđemo u prvu kadetsku ligu, bili smo na završnici u Umagu, ali izgubili smo od Istre. 

Ti i Rebić ste dugo prijatelji?

– Da, gotovo cijeli život, praktički od pretpionira. I danas smo ostali jako dobri, baš smo se prije nekoliko dana čuli, vratio se u Fiorentinu, novi trener računa na njega, želim da mu konačno krene i da pokaže sve što može i zna. 

Jesi li oduvijek igrao na mjestu stopera?

– Dosta dugo sam igrao zadnjeg veznog, čak sam u juniorima znao igrati tu poziciju i to mi sada dosta pomaže u igri, volim imati loptu u nogama, radije ću dodati prvom suigraču nego izbiti naprijed. Kasnije me trener u Imotskom vidio na mjestu stopera i to se pokazalo kao odlična stvar. Već pet godina igram stopera i smatram da mi to više odgovara. 

Postoji li neki trener koji je posebno zaslužan za tvoj razvoj?

– Ne bih želio nikoga izdvajati, od svakog trenera naučiš ponešto, ali mogu reći da su mi Ivica Pavić, Ivica Znaor i Goran Šušnjara puno pomogli u karijeri. To su sve treneri Imotskog.

U Imotskom si bio kapetan u sezoni kada ste se vratili u Drugu HNL, nije to bio lagan zadatak. 

– Dosta ljudi misli da je treća liga lagana, ali to je jako teška liga, domaćinska. Međutim, mi smo imali zaista dobru momčad, čak ni Uprava nije mislila da ćemo se odmah vratiti, ali borili smo se sa Šibenikom i na kraju smo bili bolji za četiri boda. Općenito tu fazu karijere na Gospinom docu smatram vrlo korisnom za moj razvoj, debitirao sam sa 16 godina u prvoj momčadi, kasnije sam bio kapetan, nešto smo i napravili, osvojili smo Treću HNL… Bila je to lijepa epizoda moje karijere.

Na kraju si zaslužio poziv u Park mladeži, poruka je to i drugim mladim nogometašima da se iz Imotskog može do prve lige…

– Naravno, mladima mogu samo poručiti da se trude i rade, moj primjer im to dokazuje. Samo trebaju biti uporni, a rad će uvijek doći na naplatu. 

Za Crvene si debitirao u Koprivnici protiv Slaven Belupa, pa si igrao protiv Zadra, a zatim si dobio priliku i na velikoj pozornici, protiv Dinama u finalu Kupa.

– Debi mi i neće baš ostati u nekom lijepom sjećanju, nisam igrao loše, ali izgubili smo od Belupa. Općenito mi ta prošla sezona nije previše draga, bila je teška za mene, ali i za cijeli klub. Što se tiče Dinama, to je bio poseban osjećaj, ne igraš takvu utakmicu svaki dan. Bilo je malo treme na zagrijavanju, ali kada sam ušao zaboravio sam na sve. Šteta što na kraju nismo osvojili taj trofej, bili smo jako blizu. 

Prilagodba na prvoligaški nogomet. Je li bilo teško?

– Skoro svakom igraču je potrebna barem jedna sezona da se privikne na veći nivo, prvih par utakmica možeš odigrati na svježinu, ali tempo je puno jači, brže se igra i sigurno nije lako. Rijetki su igrači poput Marka Roga koji bljesnu odmah u prvoj sezoni. 

Kako gledaš na ovaj Split, prvi ste na tablici, dobro ste krenuli, iako nije izgledalo baš optimistično kada su počele pripreme. 

– Istina, svi smo bili jako skeptični, uz to smo u Sloveniji loše igrali, za razliku od Turske gdje smo dobivali utakmice. Međutim, ovaj put smo dobro ušli u sezonu, za razliku od zimskih priprema kada smo startali s lošim rezultatima. 

Nalazi li se ključ dobrih rezultata u izvrsnoj atmosferi koja vlada u svlačionici?

– Sigurno da je odlična atmosfera zaslužna za ovakav start, vrhunska smo klapa, nitko od igrača se ne ističe, svi ginemo jedan za drugoga. Svi smo mladi, željni dokazivanja, idemo sto posto na treninzima, tako da vjerujem kako ćemo ove sezone ostvariti dobar rezultat. 

Konkurencija u momčadi je jaka, ali i konkurencija u ligi. 

– Na nama je da se borimo, na svakoj poziciji imamo barem po dva igrača i to je ono što te tjera da se iznova dokazuješ. Liga je teška, idemo polako, tek je počelo, moramo se boriti za svaki bod. Sami sebe smo malo iznenadili u ove tri utakmice, ali siguran sam kako ćemo biti i još bolji. Nećemo se zanositi s ove tri utakmice, čvrsto smo na tlu, a samo možemo obećati da ćemo svaku utakmicu ostaviti srce na terenu. 

Znači, niste poletjeli zbog prvog mjesta?

– Ni slučajno. Iako, u svlačionici zna biti zezancija u vezi toga. Nedavno smo se tako šalili, “dogovorili” smo se da ćemo biti prvi, kad je već Dinamo ovako loše ušao u sezonu – kroz smijeh će Majstorović. 

Jesi se ti nadao da ćeš biti u prvoj postavi nakon priprema?

– Pa i nisam, bio je to niz sretnih okolnosti za mene. Vrgoč i Obšivač su imali kartone iz prošle sezone, ja sam uskočio, ispalo je odlično za mene i sada ću se boriti za svoju poziciju, kao i ostali igrači. Takav je nogomet. 

Neobično je vidjeti stoperski par koji čine igrači od 21 godinu, poprilično je hrabar taj potez trenera Vulića. 

– Sigurno nije lako u vatru gurnuti tako mlade stopere, ja se samo mogu zahvaliti treneru na povjerenju i nadam se da svoj posao obavljamo dobro. Rrahmani i ja se odlično slažemo, nadopunjujemo se, dobri smo prijatelji i drago mi je igrati s njim. U početku je bilo malo treme, događale su se i neke greškice, ali kako vrijeme odmiče igramo sve bolje.  

Tko ti je igrački uzor?

– Paolo Maldini. 

Za koji inozemni klub navijaš?

– Barcelona. 

Privatni život?

– Imam djevojku dugo, preko četiri godine, ali još se nećemo vjenčati, ona još studira. U slobodno vrijeme odem na kavu i spavam, volim puno spavati. 

Iskoristiš li, kao svaki pravi Hercegovac, svaku priliku za odlazak doma?

– Jesam, čim dobijem slobodan dan idem u Drinovce posjetiti obitelj. 

Imaš li braću i sestre, bave li se oni sportom?

– Imam dvoje mlađe braće, mlađeg nogomet ne zanima, ali zato srednji trenira. Ima 15 godina, igra zadnjeg veznog u Imotskom i jako je perspektivan. Volio bih ga jednog dana vidjeti u Splitu.