Neizvjesnosti vezane uz školsku godinu

Iako se pravo ljeto još
ne bliži svome kraju, zbog neuobičajenih vremenskih prilika čije su
klimatološke posebnosti obilježile ovu ljetnu sezonu; dobar dio građana u
državi odavno ne razmišlja o ljetu kao vremenu godišnjih odmora, morskih
radosti i svekolikog opuštanja, nego razmišlja o godišnjem dobu koje tek treba
uslijediti. Tako je slika jeseni odavno u mislima većine građana, ali ne ona
idilična slika jeseni o kojoj se uči u najranijem djetinjstvu i prvoj, osnovnoj
školskoj izobrazbi, a koja je puna svega: od obilja i raznolikosti
poljoprivrednih proizvoda, do spektra raznolikosti i pravog mozaika boja, u
koje se priroda utapa svake jeseni. Takva idilična slika jeseni gotovo je u
potpunosti iščezla iz Hrvatske, ostavši prisutna tek u rijetkim izoliranim
oazama na koje stvarni život gotovo da nema utjecaja. Posljednjih nekoliko
godina jesen u društveni život Hrvatske unosi uglavnom brigu i neizvjesnosti.

Jedna od neizvjesnosti
vezana je uz najavljeni, novi, rebalans državnog proračuna, koji je najavljen
za jesen. Najavljene su “nove mjere štednje“, ma što god to značilo, budući se,
logikom stvari, očekuje štedljivo i ekonomično poslovanje i ponašanje svih
ministarstava, ali, kako to obično biva, želje su jedno, a stvarnost nešto
posve drugo.

Potvrđuju to, primjerice, nabavke novih voznih parkova za potrebe
ministarstava, nabavke suvremenijih mobilnih aparata ili tehničkih dodataka po
različitim i mnogobrojnim uredima javne uprave. Očito se na taj način ne može
dovoljno “uštedjeti“ pa su potrebna nova odricanja i uštede koje će ponajviše
osjetiti građani. Tako su iz određenih ministarstava već odaslane poruke
javnosti o tome gdje pojedino ministarstvo namjerava ostvariti uštede. Te bi
uštede, uglavnom, trebali osjetiti “krajnji korisnici“, kako to popularno vole
kazati u određenim vladajućim krugovima. A te iste “krajnje korisnike“ posebno
je zabrinula najava o razmišljanjima o ukidanju subvencija za učeničke
prijevoze. Ta je najavljena mjera zabrinula velik dio građana čija djeca idu u
školu, a koriste upravo takvu vrstu prijevoza, koja se temelji na osnovama
javnog sufinanciranja.

Mnogi su građani pritisnuti financijskim obvezama
svakodnevnog života i stoga otvoreno najavljuju; ukoliko dođe do odluke o
ukidanju takve vrste učeničkog prijevoza; potpuno radikalne poteze primjerene
takvoj odluci. A jedan od radikalnijih poteza bio bi i ispisivanje djece iz
škole, što kroz suze, u javnom medijskom prostoru, najavljuju pojedini
roditelji takvih učenika. Jednostavno, u konačnom svođenju mjesečnih računa,
velik broj obitelji ne bi mogao naći dodatna financijska sredstva i za taj
novonastali trošak.

Početak nove školske
godine obilježavaju i najave iz mnogobrojnih nakladničkih kuća o promjenama u
opsegu i sastavu pojedinih udžbenika. Drugim riječima kazano, tiskali su se
novi udžbenici koje će morati, iz svog džepa, platiti roditelji učenika.
Naravno, izuzetak predstavljaju samo roditelji učenika koji žive u najvećim
gradovima u državi, a čija su gradska poglavarstva pronašla modele
sufinanciranja nabave učeničkih udžbenika.

Oni koji ne žive u takvim gradovima
bit će prisiljeni improvizirati na različite načine, kako bi pronašli dodatna
sredstva za kupnju udžbenika, koje će koristiti njihova djeca. Iako, uz malo
političke volje, ta sredstva mogu biti dostupna i u ostalim jedinicama lokalne
uprave i samouprave. Dovoljno je samo pogledati kolike iznose pojedina
poglavarstva gradova ili općina izdvajaju za, recimo, “intelektualne usluge“;
“čišćenja bunara“; “usluge savjetovanja“ ili mnogobrojne slične usluge. Baš su
te “usluge savjetovanja“ posebno pogodno močvarno tlo za kojekakve financijske
muljaže, o kojima javnost poprilično zna, ali javnost ne posjeduje zaštitne i
kontrolne mehanizme javne uprave.

Javnost može samo upozoravati, često dovoljno
glasno i često s opravdanim sumnjama, ali isto tako često je to samo obična
vika u vjetar, zbog poznate birokratske tromosti jedinica sa javnim zakonskim
ovlaštenjima. Ta bi; kao i ostala slična financijska sredstva jedinica lokalne
uprave i samouprave; u potpunosti mogla pokriti troškove nabave udžbenika za
sve učenike u osnovnim i srednjim školama diljem države. Naravno, za takav
općekorisni društveni pothvat, ta bi sredstva trebala biti i pravilno usmjerena
i pravilno raspoređena, a to je nešto što nikako ne odgovara mnogim stranačkim
bazama. Sve dok su stvari postavljene tako, svaki pokušaj mijenjanja situacije
izgleda kao unaprijed izgubljena bitka.

Jedan od posljednjih
takvih pokušaja s kojima je javnost bila detaljno upoznata, zbio se prije
nekoliko godina. Tadašnji je resorni ministar Dragan Primorac od Hrvatske
namjeravao učiniti “zemlju znanja“, a jedan od osnovnih preduvjeta za
realizaciju čitavog projekta, bilo je osiguravanje besplatnih udžbenika za sve
učenike. Projekt je stopiran gotovo pred samom realizacijom, iako je dotada već
bio osiguran značajan dio financijskih sredstava, potrebnih za realizaciju
čitavog plana. Pojedine tadašnje stranačke kolege, uplašili su se uspjeha
Primorčeva projekta, iz čega bi u javnosti mogla proizići i njegova osobna
popularnost, a koja bi zasmetala njihovom stranačkim ambicijama. Uz podršku
određenih nakladničkih krugova čitav je projekt brzo zaboravljen, čije
nesagledive negativne posljedice hrvatsko školstvo osjeća i danas. Ali ne samo
općenito školstvo, nego i mnogobrojne obitelji koje jednostavno nemaju gdje
uštedjeti, a kako bi svojoj djeci priuštili obične školske udžbenike. A to nije
nešto što bi se u današnjoj Hrvatskoj trebalo događati.